Mame svih zemalja – ujedinite se!

Pa dobro Dubravka, gdje si do sada – pita me mama. Kako ‘gdje sam’…? Na poslu sam, gdje bi bila? U ovo doba…? Da, i u ovo doba. Nastane tišina. Ne moram je vidjeti, znam da odmahuje glavom u nevjerici. I to mi je neka majka – rekla bi mi da može. Po cijeli dan na poslu… C,c,c… Ovaj svijet mora propasti. – čitam joj misli. U pravu je. Više ništa nije isto. Druga su vremena. Nekoć smo nekako svi živjeli u istom gradu. Od baka i djedova dijelile su nas dvije ulice ili rijeka u najgorem slučaju. Mame su kući stizale za dana. Čak i zimi. Nevjerojatno, je l’ da…? Znam, i meni je. Mojoj mami još više. Nikako da se pomiri s tim da se danas radi duže nego prije. Pa moraš li stvarno toliko ostati – pita me na kraju. Molim…?! Nisam dobro čula. Kažem, moraš li stvarno…?

DA, MORAM. Ne postoji majka na ovom svijetu koja bi prije bila na poslu nego kod kuće. Ne postoji. Ali, poput devedeset devet posto žena koje poznajem – i ja, eto, moram raditi. To što volim taj svoj posao i što sam zahvalna dragom Bogu što ga imam – olakšavajuća je okolnost. Ali i uz to da radim – moram. Zašto? Pa na primjer, potreban nam je novac. Zašto? Za hranu, za odjeću, benzin, struju, ljetovanje, ratu kredita i sve te sitne sitnice. Od jedne plaće se nije moglo živjeti ni u bolja vremena, mama, a kamoli sad. Kako to misliš – kolika je MOJA plaća..? Kolika je da je – moja je. I ne pokušavaj me loviti na emocije.

Mislim, divno je to kad možeš nekom nabijati krivnju. Zlatno dijete ostavlja kod kuće i ide na posao… Znam tu priču. Sve znam. Ali odavno sam se prestala osjećati loše zbog toga što radim. Jer, vjeruj mi, osjećala bih se i gore da sjedim kod kuće i ne radim ništa.

Nisam tu za nju? Kako to misliš – nisam tu? Uvijek sam tu za svoje dijete. Jaslice, vrtić, boravak – sve je to za djecu. I sve to ima svoje. Naučila sam cijeniti to vrijeme kada smo zajedno, pa makar to bilo i nakon sedam navečer. Tada se barem posvetimo jedna drugoj. Ne vjerujem baš da bih se s toliko pažnje igrala s njom da smo po cijeli dan zajedno, kao što se igramo u onih pola sata pred spavanje, jer znam da je to jedini slobodan termin koji nam preostaje.

Ima toliko poslova od kuće – reći ćeš. Da. Ima. I vjerojatno su sjajni, ali ja ne znam nikoga tko radi nešto slično. O. K., čula sam za priče kako su se pojedine obogatile trgujući dionicama od kuće, ili prodajući super stvarčice na internetu i tako, dok su odgajale djecu, račun u banci je samo rastao, ali ponavljam – to su samo priče, i zapravo ne poznajem nijednu koja će me uvjeriti da je ozbiljan posao od kuće – dok su djeca još mala – iole moguć. Molim vas, neka uđe u zapisnik da sam rekla ‘’ozbiljan’’ posao. To što ću skratiti nogavice susjedu s petog kata za dvadeset kuna i ne smatram nekim poslom.

Pa da, smetaju ti djeca – rekla je jednom. Kako da ne. Meni moje rođeno dijete ne može smetati. I nema tog posla koji se može s tim usporediti. Da mi je dijete ikada zasmetalo, mogla sam otići na pola sata frizeru, ili u drugu sobu da se dobro naspavam, nisam morala naći posao na kojem ću provoditi više od pola svog života samo da bih se, kako ti kažeš – maknula od djeteta.

O. K., ali čemu onda djeca ako nemate vremena za njih? Uh, nemoj tako, pa to boli. Tko još može predvidjeti koliko vremena će imati u životu za bilo što? Otkud znaš, možda sutra ubodem sedmicu na lotu pa više nikada ne budem morala raditi, ha…? Uostalom, opet me pokušavaš prozivati. A ja opet ponavljam – mame koje rade vole svoju djecu isto kao i one koje sjede kod kuće. Ti se ne računaš, mama. Ti si radila do tri.

Što, pa zar opet sastanak, pitat ćeš. Imala si jedan prošlog tjedna! Jesam. I sva je prilika da ću imati još jedan i onaj tamo i onaj iza njega. Imat ću sastanke do kraja svog radnog vijeka. I čak i u takvim trenucima mislit ću na svoje dijete, i poželjet ću da bude budno kad dođem kući. Ne kažem da je lako, mama, ali nemoj me još i ti piliti. Nema ničeg lošeg u tome što radim. Znam da ti je žao, mama. Tebi je uvijek žao.

Ali, mama, jedna od boljih stvari ovog mog posla je onaj trenutak između pola šest i šest kad pozvonim na vrata, i prvo začujem one sitne tupa-tapa korake po parketu, a onda taj glasić s druge strane pita TKO JE? Mama – kažem. I tog trenutka se sve rješava, i nema više ni KOJA MAMA ni ČIJA MAMA ni ništa.

Samo se začuje ključ kako se okreće i dva oka koja te gledaju odozdo i ruke, dvije sićušne malene barikade koje se obavijaju, grle, vuku sebi, i padaš potpuno razoružana, predaješ se bez borbe, kapituliraš pred tolikom ljubavlju, tu nasred predsoblja, s vrećicama u rukama, nemoćna pred bujicom riječi koje trče i sapliću se jedna preko druge, sve te riječi koje želi izgovoriti i sve ti ispričati, baš sve što se u njezinom malom životiću dogodilo tog dana…

Slušaš je i misliš kako je šteta što ne možeš snimiti ili barem zapisati sve te misli, ideje koje joj brzinom svjetlosti padaju na pamet, izraze koje po prvi put koristi… Jer vrijeme prolazi, a ona priča i priča i priča i onda kad potroši sve riječi, i samo još laku noć čeka da se kaže – ti znaš da sve to mora imati smisla, jer da nema – ovaj naš svijet – o, mama, već bi odavno propao.