Terapeutkinja Lea Ivančić Žic Peša kasno je otkrila da ima ADHD i autizam, a njezinu knjigu danas obožavaju mnogi
Lea Ivančić Žic Peša svojom je knjigom “Stani, diši, pusti, pleši” dala glas neurorazličitosti, a nama otkriva kako je izgledao njezin put prema dijagnozi ADHD-a i autizma.
U dobi od 15 godina Lea Ivančić Žic Peša obratila se svojoj prvoj psihoterapeutkinji s mišlju da nešto nije kako treba. Njezino je odrastanje bilo obilježeno stalnim osjećajem da ne razumije pravila igre. Nije se uklapala u društvene obrasce, imala je drukčije interese i često je osjećala iscrpljenost u trenucima u kojima su drugi uživali. Nakon puno godina istraživanja i preispitivanja, Lea se pridružuje brojnim ženama čiji je ADHD prolazio nezapaženo i koje su svoju službenu potvrdu neurorazličitosti dobile u odrasloj dobi; najčešće tek nakon burnouta, razvoda ili velikih životnih prekretnica. Danas ova psihoterapeutkinja, logopetkinja i coach za neurorazličite odrasle pristupa samoj sebi s više samosuosjećanja i gradi okruženje koje je prilagođeno njezinim potrebama. Nedavno je Lea predstavila i svoju knjigu “Stani, diši, pusti, pleši – Kako (pre)živjeti neurorazličitost”, prvu takvu napisanu iz aspekta neurodivergentne žene i stručnjakinje o neprepoznatom ADHD-u i autizmu do odrasle dobi na ovim prostorima. U njoj iz vlastitog iskustva i profesionalne prakse progovara o izazovima i darovima koje neurorazličitost nosi, osiguravajući sigurno mjesto svima koji se osjećaju drukčije, neshvaćeno od strane okoline.
Kada ste prvi put posumnjali da imate ADHD i što Vas je navelo na to da potražite stručnu procjenu?
Kad sam primijetila da mi svakodnevne situacije oduzimaju nesrazmjerno puno energije, dugo sam smatrala da su moje poteškoće rezultat “neorganiziranosti” ili karakternih mana. Budući da istodobno imam izniman kapacitet za hiperfokus i kreativnost, postalo mi je jasno da se radi o nečem dubljem. Profesionalni rad s klijentima i kao logopedinja dodatno mi je otvorio oči – kroz njih sam zapravo prepoznala i sebe.
Kako je izgledao Vaš proces dobivanja dijagnoze u odrasloj dobi?
Bio je dugotrajan i zahtjevan. Trebalo je puno strpljenja, hrabrosti i prihvaćanja da možda nikad neću postati “ona normalna verzija sebe” koju sam zamišljala. Sustav još uvijek nije dovoljno prilagođen dijagnostici ADHD-a kod odraslih, osobito kod žena. Procjena uključuje razgovore, psihološka testiranja i detaljnu anamnezu, a proces često otežava činjenica da žene u djetinjstvu nisu prepoznate zbog drukčijeg obrasca simptoma. Tražilo je dosta samostalnog istraživanja stranih autora i ulaganja u privatne procjene.
Kako ste se osjećali kada ste dobili službenu potvrdu dijagnoze ADHD-a i na koje je sve načine ona promijenila Vašu svakodnevicu?
Osjećaji su bili slojeviti: od olakšanja, preko tuge zbog propuštenih godina, do zahvalnosti jer napokon imam objašnjenje. Dijagnoza je donijela jasnoću i omogućila mi da prestanem živjeti u krivnji, što je za većinu odraslih s ADHD-om ključan trenutak. Kao da se konačno upalilo svjetlo i više se nisam morala kriviti za stvari koje jednostavno nisam mogla kontrolirati. Dijagnoza mi je ponajprije omogućila redefinirati samopoimanje. Više ne gledam na sebe kroz prizmu “nedostatka volje”, “neadekvatnosti” ili “nesposobnosti”, nego kroz razumijevanje neurološke osnove svog funkcioniranja. Prestala sam stalno živjeti s osjećajem krivnje. Sad znam da moj mozak ima drukčije postavke.
Jeste li nakon dijagnoze uveli u svoj život neke strategije i alate koji Vam pomažu?
Da. Struktura i predvidljivost postale su oslonac. Koristim 3D alate za planiranje, uvodim jasne rutine te stvaram okruženje koje mi olakšava regulaciju pažnje i energije. Nužno je bilo pristupiti svim tim promjenama fleksibilno i biti svjesna da će uspješnost istih povremeno oscilirati. Ali najvažnija promjena bila je dopuštenje da ne moram uvijek biti produktivna.
Kako Vaše osobno iskustvo s ADHD-om utječe na Vaš rad s klijentima?
Velikim dijelom. Osobe s ADHD-om i autizmom često osjećaju da ih okolina ne razumije. Moj osobni doživljaj sličnih izazova omogućuje mi autentičnu empatiju i bolje prepoznavanje skrivenih obrazaca funkcioniranja. To čini terapijski proces sigurnijim i bližim, stoga nastupaju s više povjerenja u to da neću preispitivati kad kažu da im je nešto teško ili previše, ili da ću ih “popravljati” kao što su se, nažalost, nerijetko navikli kod drugih stručnjaka neupućenih u obilježja neurodivergentnosti u odrasloj dobi.
Koje zablude i stereotipe najčešće susrećete u društvu kad je riječ o ADHD-u i autizmu?
Najčešće da su to poremećaji isključivo dječje dobi. ADHD se pogrešno svodi na nemogućnost mirnog sjedenja, kaotičnost i nepredvidljivost u ponašanju kao i nepouzdanost, a autizam na emocionalnu hladnoću, nezainteresiranost za ljude ili pak savant genijalnost. U stvarnosti, radi se o spektru s vrlo različitim manifestacijama, posebno u odrasloj dobi.
Zašto se ADHD kod odraslih žena još uvijek rijetko prepoznaje?
Zato što se djevojčice odmalena uči da budu “pristojne” i da se uklope. One se trude prikriti simptome, pa ih okolina ne primjećuje. Sustav, nažalost, i dalje traži “tipičnu sliku” ADHD-a, a ona kod žena izgleda drukčije. Kod djevojčica se simptomi češće manifestiraju kao unutarnja nepažnja, anksioznost ili perfekcionizam, a ne nužno kao vanjska hiperaktivnost. One se nauče maskirati i prilagođavati, pa okolina ne prepoznaje problem dok ne dođe do ozbiljnijeg burnouta ili emocionalnih poteškoća otpornih na klasičnu psihoterapiju.
Kako zapravo izgleda ADHD i autizam u odrasloj dobi, pogotovo kod žena?
Kod žena, simptomi se često prikrivaju, pa ih je teže prepoznati. Evo nekoliko konkretnih primjera:
ADHD u odrasloj dobi – simptomi kod žena mogu uključivati:
● kronične poteškoće s organizacijom: odgađanje plaćanja računa, zaboravljanje rokova, stalno traženje ključeva ili mobitela
● osjećaj “unutarnje hiperaktivnosti”: misli koje ne prestaju, stalno planiranje i premotavanje u glavi, teškoća s opuštanjem
● oscilacije energije: od hiperfokusa u kojem osoba satima ne jede jer radi na jednoj stvari do potpune iscrpljenosti i nemogućnosti započinjanja zadatka
● emocionalna impulzivnost: burne reakcije na male podražaje, preosjetljivost na kritiku, brzo “paljenje i gašenje”
● poteškoće s regulacijom pažnje: lakoća distrakcije u “dosadnim” zadacima, ali izvanredna koncentracija kad je tema zanimljiva
● sklonost perfekcionizmu kao maskiranju – sve mora biti “savršeno” da poteskoće ne bi bile vidljive.
Autizam u odrasloj dobi – česti simptomi kod žena:
● izražena osjetljivost na senzorne podražaje (svjetlo, mirisi, buka, materijali odjeće)
● drukčiji obrasci socijalne komunikacije: teškoća u održavanju small talka, izbjegavanje površnih druženja, osjećaj iscrpljenosti nakon socijalnih interakcija
● intenzivni interesi koji nisu uvijek u skladu s onim što društvo smatra “tipičnim” (primjerice, fascinacija poviješću, mitologijom ili detaljima jedne teme)
● doslovno shvaćanje i teškoće s društvenim nijansama poput ironije ili skrivenih poruka
● rigidnost u rutini – potreba da stvari budu predvidljive jer promjene mogu izazvati anksioznost
● maskiranje kroz imitaciju: pažljivo promatranje drugih i kopiranje njihovih izraza, ponašanja ili odjevnih stilova da bi se uklopile.
U svojoj knjizi bavite se fenomenom maskiranja kod žena…
Maskiranje podrazumijeva svjesno ili nesvjesno prilagođavanje društvenim očekivanjima da bi se prikrilo simptome. To uključuje imitiranje tuđih ponašanja, stalnu kontrolu izraza i truda za ostavljanjem dojma “normalnosti”. Iako pomaže u prihvaćanju od strane okoline, dugoročno vodi ka iscrpljenosti i osjećaju otuđenosti od sebe. U praksi, mnoge žene s ADHD-om i/ili autizmom izvana mogu djelovati “uspješno” i “posloženo”, ali iznutra vode stalnu borbu s iscrpljenošću, osjećajem da “zaostaju” ili da nešto s njima nije u redu. To često dovodi do kasnih dijagnoza jer se njihov trud da sve izgleda uredno izvana pogrešno tumači kao znak da “nemaju problem”.
Što je važno da okolina razumije kad je riječ o neurorazličitim osobama?
Da nisu “manjkave verzije neurotipičnih”. One imaju svoj način funkcioniranja, koji može biti jednako vrijedan i uspješan kad postoji podržavajuće okruženje. Empatija i fleksibilnost vrijede daleko više od uputa u stilu “samo se više potrudi”.
Kako zapravo izgleda terapeutski put za osobe s ADHD-om i/ili autizmom?
Terapija je proces u kojem se gradi razumijevanje sebe samog, razvija se personalizirane strategije i istodobno obrađuje tuga zbog propuštenih godina ili nerazumijevanja. Ključan je osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti jer on otvara prostor za rast i stvaranje održivih rutina.
U svojoj knjizi pišete i da u povezanosti leži ključ oporavka…
Da, zato što osjećaj pripadnosti i povezanosti smanjuje jedan od najvećih tereta – osjećaj izoliranosti. Kad osjetimo da nas netko razumije i prihvaća, prestajemo gledati na sebe kao na problem, a počinjemo graditi odnos prema vlastitim snagama. Većina neurorazličitih ljudi osjeća se usamljenima ili kao da su “pogrešni”. Također, kad osjetimo autentičnu povezanost – s prijateljem, partnerom, terapeutom ili čak kućnim ljubimcem – počnemo vjerovati da je naš način postojanja jednako vrijedan.
Što biste poručili osobama koje sumnjaju da možda imaju ADHD, ali još nisu odlučile potražiti stručnu pomoć?
Da dijagnoza nije stigmatizirajuća etiketa, nego alat za razumijevanje. Ona otvara prostor za prilagodbu života vlastitim potrebama i pomaže konstruktivno usmjeriti energiju. U konačnici, život postaje lakši i ispunjeniji kad znamo tko smo, što nam treba i kako te potrebe možemo zadovoljiti sami ili uz podršku bliskih ljudi i sustava.
Foto: Tea Čizmek Mesarić
