Kako prevladati pretjeranu samokritičnost?

Samokritičnost se definira kao “kritičnost prema sebi i svojim akcijama”. Samokritičnost nam može značajno narušiti osjećaj vlastite vrijednosti (engl. self worth) i samopouzdanje. Ne možemo imati pozitivnu sliku o sebi i vjerovati u sebe, niti se osjećati vrijednima uspjeha ili ljubavi ako kontinuirano sebe kritiziramo i vodimo negativan unutarnji dijalog o sebi. Samokritičnosti su posebno sklone žene, a u mojoj life coaching praksi gotovo da nisam imala klijenticu koja nije bila previše kritična prema sebi. 

Dugoročno, kontinuiran negativan dijalog o sebi (samokritičnost) i samoosuđivanje mogu nam čak i narušiti mentalno zdravlje. Znanstvena studija pokazala je da ljudi koji su depresivni imaju više samokritizirajućih misli i više se osuđuju. 

Uzrok samokritičnosti mogu biti usvojeni obrasci u obitelji (primjerice, ako je majka bila previše samokritična, njezine kćeri taj obrazac mogu podsvjesno usvojiti kao normu ponašanja i razmišljanja), perfekcionizam, krivnja zbog počinjenih pogrešaka ili nekog propusta koji smo svjesno ili nehotice počinili, manjak samopoštovanja, kao i sram zbog učinjenih pogrešaka u prošlosti.

Svakako da trebamo preuzeti odgovornost za počinjene pogreške, ispričati se ljudima koje smo povrijedili, ispraviti propuste koje smo počinili ili nadoknaditi štetu koju smo nekome nanijeli, no dugoročna samokritičnost zbog učinjenih pogrešaka može imati negativne posljedice. Trebamo preuzeti odgovornost za svoje pogreške (ako smo ih počinili), no ne trebamo se identificirati s našim propustima i pogreškama. Dr. Shauna Shapiro, klinička psihologinja i stručnjakinja za mindfulness i samosuosjećanje (engl. self compassion), navodi razliku između kajanja i srama: “Sram je kad osoba razmišlja: ‘Zato sam to napravila, ja sam loša’, dok je kajanje: ‘Što sam napravila je loše, ali ja nisam loša” [osoba]. 

Kad nam se dobar prijatelj, draga osoba, kolegica s posla ili član obitelji povjeri da je pogriješio, nešto krivo učinio, doživio razočaranje ili neuspjeh, mi u tom trenutku činimo sve da bismo ih utješili i ohrabrili te osjećamo empatiju. Suosjećamo s boli te osobe i dajemo joj riječi utjehe, sažaljenja, razumijevanja i podrške: 

“Tada si učinila ono što si najbolje mogla i znala…”

“Ti si pokušala sve što je bilo u tvojoj moći…” 

“To što si doživjela jedan neuspjeh ne znači da nećeš nikad uspjeti…

“Nema razloga da sada lupaš glavom o zid, nećeš ništa time postići…”

Drugima možemo pokazati puno suosjećanja te imati riječi opravdanja i podrške, i to nam generalno ne pada tako teško. No kad mi doživimo neuspjeh, pogriješimo ili napravimo propust, za sebe možemo imati najnemilosrdnije riječi kritike i prezira:

“Kako sam glupa i nepromišljena!”

“Ja sam najgora supruga/menadžerica/majka!” 

Alati za prevladavanje samokritičnosti jesu ljubav prema sebi, samosuosjećanje i samoosnaživanje. Moramo sebe “utješiti” kad smo tužni, podići se kad padnemo, pokazati razumijevanje prema sebi kad pogriješimo te prihvatiti sebe kao nesavršena ljudska bića koja griješe. Osuđivanje samih sebe neće nam pomoći iskupiti se za svoje pogreške već će nam samo narušiti osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanje. 

Kad sljedeći put pogriješite, osvijestite misli koje mislite o sebi i stvari koje (o) sebi govorite. Prakticirajte samoosnaživanje. Prakticirajte samosuosjećanje. Tješite sebe. Recite sebi ono što biste rekli svojoj sestri, kćeri ili najboljoj prijateljici. 

Pisanje dnevnika može pomoći da osvijestimo negativan unutarnji dijalog i koliko smo samokritični. Svakodnevno pisanje i izgovaranje pozitivnih afirmacija o sebi može nam pomoći “utrenirati” se da razmišljamo i govorimo pozitivnije o sebi. Ako osjećate duboki osjećaj srama ili krivnje zbog nečega što ste počinili u prošlosti, ne osjećate se dovoljno vrijednima, patite od perfekcionizma ili impostor sindroma, ili vam je samopouzdanje jako narušeno, obratite se za pomoć dobrom life coachu ili psihoterapeutu.

 

Tekst: Danijela Jokic Vaislay, Life Coach
www.danijelajokicvaislay.com