Food noise: što kad nam hrana postane stalna briga i kako utišati “buku hrane”?
Na rođendanskoj ste zabavi i dok čavrljate s poznanikom, u misli vam sleti sočan komad one torte koja vas gleda sa stola, spremna za rezanje. Odjednom više niste fokusirani na sugovornika, nego na sve nijanse čokolade koje ćete uskoro okusiti. No biste li uistinu trebali? Koliko ćete šećera unijeti tom jednom kriškom? Je li vam ta torta baš potrebna? Ma, pojest ćete samo pola kriške, to će biti u redu. Ili, možda bi bilo bolje da se, umjesto tortom, zasladite komadom voća kada dođete kući? Da, to bi vam svakako bilo pametnije – manje je šećera, a vi morate izgubiti tih pet kilograma viška… Ali hoće li ta jedna kriška biti baš pogubna?
Svi smo ovakvu struju misli doživjeli barem jednom u životu. Unutarnji dijalog o hrani koji nas u svega par sekundi “usisa” iz sadašnjeg trenutka i premjesti nas u mentalni vrtlog preipitivanja o svakom zalogaju kod nekih će biti svakodnevna pojava, dok će drugi ove nametljive misli iskusiti tu i tamo. Danas je ova unutarnja borba prepoznata kao “food noise”, odnosno “buka hrane”, a riječ je o terminu koji je u posljednje vrijeme sve popularniji, osobito među osobama s prekomjernom tjelesnom težinom ili pretilošću, koje su posebno pogođene. Nametljive misli o hrani bile su čak i predmet novog američkog istraživanja INFORM, provedenog među osobama koje uzimaju semaglutid za regulaciju tjelesne težine Wegovy, koje je pokazalo da su ispitanici nakon početka liječenja lijekom Wegovy doživjeli značajno smanjenje “buke hrane”, uz zapažena poboljšanja mentalnog blagostanja i životnog stila.
No što je zapravo “food noise”, odnosno “buka hrane”, i kako utišati ovaj nametljivi mentalni diskurs? Dr. med. Davorka Herman Mahečić, specijalistica interne medicine i supspecijalistica endokrinologije i dijabetologije otkriva nam sve što trebamo znati o buci hrane.
Što je food noise
“Food noise stalne su, nametljive misli o hrani – kao da vam u glavi neprestano “bruji radio”, ali umjesto glazbe, vrte se misli o tome što ste jeli, što ćete jesti ili što biste “trebali” jesti, čak i onda kad objektivno niste gladni. Endokrinologija ga objašnjava kroz složenu komunikaciju hormona gladi i sitosti te mozga, posebno dijelova koji upravljaju nagonom za hranom, stresom i osjećajem nagrade”, započinje dr. Herman Mahečić i dodaje da se fenomen objašnjava kao posljedica vrlo snažne povezanosti mozga i hormona probavnog sustava, pri čemu sve zapravo počinje u mozgu.
“Mozak neprestano procjenjuje energetsku situaciju u tijelu i, kad procijeni da mu treba više “goriva”, aktivira hormonalne signale koji će pojačati misli o hrani. Tada se povećava lučenje grelina, hormona gladi iz želuca, dok hormoni sitosti poput leptina i inzulina slabe svoj učinak, a ako je prisutan stres, povisuje se i razina kortizola, dodatno potičući potrebu za brzom energijom. Istovremeno, sustav nagrade u mozgu (dopamin) čini hranu privlačnijom i vrjednijom nego inače, pa se misli o hrani javljaju sve češće i postaju nametljivije. Sve ove poruke mozga i hormona kreću se u istom smjeru – stvaraju snažan unutarnji poticaj da posegnemo za hranom jer je krajnji cilj mozga osigurati energiju koja mu je potrebna. Drugim riječima, food noise nije stvar slabosti karaktera, nego biološki mehanizam kojim nas mozak vrlo učinkovito navodi da učinimo ono što on želi – da uzmemo hranu”, otkriva dr. Herman Mahečić.
Razlika između nametljivih i normalnih misli o hrani
“Razlika između uobičajenih misli o hrani i food noisea proizlazi iz toga koliko su te misli učestale, koliko su snažne i remete li svakodnevni život. Uobičajeno je da o hrani počnemo razmišljati kad ogladnimo ili kad se pojavi neki poticaj iz okoline. Primjerice, u društvu netko spomene hranu, drugi se nadovežu, razgovor se nakratko “zarola”, i nakon par minuta svi zajednički zaključimo: “Gle, izgleda da smo gladni.” Takva spontana i kratkotrajna misao potpuno je normalna i prirodan odgovor na društveni i senzorički podražaj koji nestaje nakon što se glad utaži. Kod food noisea situacija je drukčija – misli o hrani pojavljuju se često, iznenada i teško ih je utišati, čak i kad osoba objektivno nije gladna. One stvaraju napetost, tjeraju na stalno razmišljanje o tome što jesti ili čega se “čuvati” te mogu smanjiti sposobnost fokusiranja na posao, obveze ili druženja. U takvim slučajevima hrana više nije samo odgovor na glad ili užitak nego i stalan mentalni šum”, ističe dr. Herman Mahečić.
S ovime na umu, prirodno je zapitati se kad bismo trebali potražiti stručnu pomoć ako se borimo s nametljivim mislima o hrani. Dr. Herman Mahečić napominje da je vrijeme za stručnu pomoć kad te misli počnu utjecati na raspoloženje, kad vode ka prejedanju ili pretjeranoj restrikciji, kad bude osjećaj krivnje ili tjeskobe, ili kad prehrambeni obrasci narušavaju svakodnevno funkcioniranje.
Postoji li veza disbalansa hormona i pojačanih nametljivih misli o hrani?
“U svakodnevnom radu s pacijentima ponekad je teško objasniti da poremećaje hormona gladi i sitosti ne možemo jednostavno dokazati laboratorijskim pretragama. Ne postoji krvna pretraga koja bi jasno pokazala da je određeni hormon odgovoran za pojačane misli o hrani. Njihove se vrijednosti mijenjaju iz sata u sat, ovisno o obrocima, snu, stresu i načinu života, pa ih nije moguće pouzdano procijeniti u rutinskim uvjetima. Mjerenje većine tih hormona nije dostupno za svakodnevni klinički rad – određivanje GLP-1, grelina, leptina ili crijevnih hormona koristi se uglavnom u znanstvenim istraživanjima i kliničkim studijama, a ne u redovnoj medicinskoj praksi. Zato se u ambulanti ne možemo osloniti na točne brojčane nalaze, nego na kombinaciju razumijevanja fiziologije i pažljivog slušanja pacijentovih iskustava. Ne postoji mjerna jedinica za apetit, ne možemo ga objektivno izmjeriti. Ne postoji laboratorij koji će izmjeriti koliko smo gladni ili koliko nam je jaka želja za hranom, kako ističe dr. Herman Mahečić, dodajući da svaka osoba, kad razmišlja o vlastitom apetitu, može imati koristi od pokušaja da jasno definira tri stvari:
1. Kad je uistinu gladna?
2. Kako se osjeća ako ne jede onda kad je gladna?
3. Kako se osjeća nakon što pojede?
Odgovori na ta jednostavna pitanja često otkrivaju obrasce koji ukazuju na to jesu li misli o hrani u skladu s fizičkom glađu ili su pojačane zbog hormonalnih i neuroloških signala koji stvaraju poznati food noise.
“Unatoč tome što laboratorijska dijagnostika hormona apetita nije dio svakodnevne kliničke prakse, znanost nam vrlo jasno opisuje kako hormoni djeluju i što se događa kad se njihov prirodni ritam poremeti. Zato u razgovoru s pacijentima – kroz njihove opise poput stalne zaokupljenosti hranom ili osjećaja da “glava traži hranu i kad želudac ne želi” – prepoznajemo obrasce koji proizlaze iz normalne, ali ponekad pojačane fiziologije apetita”, pojašnjava dr. Herman Mahečić.
Postoje li osobe koje imaju predispoziciju za “buku hrane”
“Da, postoje osobe koje imaju veću biološku predispoziciju za pojačanu “buku hrane”, a najčešće su to osobe s pretilošću, inzulinskom rezistencijom, PCOS-om, ali i osobe koje su često držale restriktivne dijete ili koje pate od kroničnog stresa i poremećenog ritma spavanja. Endokrinologija vrlo jasno pokazuje da kod tih stanja postoji poremećena komunikacija između hormona gladi i sitosti te mozga – ali ključni korijeni ove sklonosti sežu još dublje, u samu evoluciju čovjeka. Naime, naši su preci živjeli u uvjetima gdje hrana nije bila stalno dostupna. Tijelo je zato razvilo mehanizme preživljavanja, a mozak je postao iznimno osjetljiv na signale gladi i vrlo “motiviran” da potiče uzimanje hrane kad god je dostupna. Kao rezultat toga, ljudski mozak i danas na svaki trag nestašice – manji unos kalorija, neredovite obroke, pad razine glukoze ili brzi gubitak kilograma – reagira pojačanom željom za hranom, nametljivim mislima, usporavanjem metabolizma i “čuvanjem” tjelesnih zaliha, objašnjava dr. Herman Mahečić, dodajući da se to posebno vidi kod osoba s pretilošću i inzulinskom rezistencijom: “Njihov mozak stalno šalje poruku da “nema dovoljno energije” iako masnog tkiva ima više nego dovoljno. Istovremeno, oscilacije inzulina potiču nagle padove razine glukoze, što dodatno pojačava “glasnoću” signala za glad, a evolucijski program “preživjeti gladna razdoblja” aktivira se i danas, u svijetu gdje hrane ima u izobilju. Zbog toga je kod pretilosti često jasno vidljivo da je mršavljenje izuzetno teško, čak i kad osoba drastično promijeni prehrambene navike – mozak se jednostavno brani, pojačava apetit, smanjuje potrošnju energije i stvara food noise kako bi održao postojeću tjelesnu težinu. Drugim riječima, mnoge osobe koje se bore s “bukom hrane” zapravo se ne bore samo s voljom nego i s duboko ukorijenjenim evolucijskim zaštitnim mehanizmima, koji danas, u obilju hrane, rade protiv njih.”
Kako lijekovi za mršavljenje utječu na food noise?
Rezultati američkog istraživanja INFORM provedenog kod osoba koje uzimaju semaglutid za regulaciju tjelesne težine Wegovy, predstavljeni na godišnjem skupu Europskog udruženja za proučavanje dijabetesa (EASD) 2025. u Beču, pokazali su da su ispitanici nakon početka liječenja lijekom Wegovy doživjeli značajno smanjenje “buke hrane”, uz zapažena poboljšanja mentalnog blagostanja i životnog stila.
Tijekom liječenja lijekom Wegovy, istraživanje je pokazalo pad od 46 % u broju ljudi koji su tijekom dana stalno razmišljali o hrani (prije početka uzimanja Wegovyja to je prijavilo 62 %, dok je na terapiji taj udio pao na 16 %). Udio sudionika koji su prijavili da “buka hrane” negativno utječe na njihov život iznosio je 60 % prije početka liječenja, a pao je na 20 % među ispitanicima koji su primali Wegovy. Oko dvije trećine (64 %) ispitanika prijavilo je da im se mentalno zdravlje poboljšalo od početka uzimanja lijeka Wegovy. Velika većina također je prijavila razvijanje zdravijeg životnog stila (76 %) i zdravijih navika (80 %).
Dr. Herman Mahečić pojašnjava da lijekovi poput Wegovyja, koji oponašaju hormon GLP-1, djeluju upravo tamo gdje nastaje naša želja za hranom – u mozgu.
“GLP-1 je inače jedan od hormona koji se luči u probavnom sustavu nakon jela i šalje mozgu poruku da smo siti. Kad uzimamo semaglutid, taj se signal pojačava: mozak prima snažniju informaciju da je tijelo zadovoljeno, želudac se sporije prazni i osjećaj sitosti traje dulje. No, jednako važno, ovi lijekovi djeluju i na centre nagrade u mozgu – ona mjesta koja hrani daju emocionalnu privlačnost i stvaraju žudnju. Upravo ti centri sudjeluju u “buci hrane”, u onim glasnim, nametljivim mislima koje nas tjeraju da idemo do kuhinje i kad nismo gladni. Semaglutid čini te signale tišima. Hrana i dalje može biti ugodna, ali njezin “zov” više nije toliko jak, što mnogi pacijenti opisuju kao da im se “glava napokon utišala”. Zato nije iznenađenje da su ljudi koji uzimaju Wegovy u istraživanjima, ali i u svakodnevnoj praksi, prijavili manje intruzivnih misli o hrani i općenito bolje mentalno blagostanje. Kad hrana prestane biti stalna briga i tema o kojoj mozak uporno “galami”, javlja se osjećaj kontrole, mira i više prostora za druge misli. Naravno, lijekovi nisu čarobni. Oni olakšavaju borbu, ali ne zamjenjuju zdrave navike i razumijevanje vlastitog odnosa s hranom. Ipak, njihov učinak na moždane signale sitosti i centre nagrade daje mnogim ljudima novu početnu točku – tiši um, manje žudnje i jasniji put prema promjeni.”
Što se događa s apetitom i “bukom hrane” nakon što osoba prestane uzimati lijek za mršavljenje?
“Kad osoba prestane uzimati lijek za mršavljenje poput Wegovyja, apetit se najčešće postupno vraća na onu razinu koju je imala prije terapije, a kod mnogih se ponovno pojačava i tzv. “buka hrane”. To nije znak da je osoba pogriješila, nego posljedica toga što je mozak trajno programiran da štiti tjelesnu masu. U endokrinologiji često kažemo: “jednom debljina – uvijek debljina”, ne zato što se osoba ne može promijeniti, nego zato što mozak zauvijek pamti prijašnju tjelesnu težinu i pokušava je vratiti, čak i kad su suvišni kilogrami uspješno skinuti. Upravo je zato iznimno važno da se ovakvi lijekovi uzimaju pod nadzorom liječnika koji se bavi debljinom, a ne po preporuci prijateljice, influencera ili internetskih “stručnjaka”. Nije problem započeti liječenje – to danas može gotovo svatko. Pravi izazov je upravljanje liječenjem: praćenje doze, ritma mršavljenja, promjena apetita, nuspojava, ali i pravodobno i pravilno ukidanje terapije kako se ne bi dogodio tzv. “bumerang efekt” i nagli povrat skinutih kilograma.
Kad se lijek ukine, mozak ponovno preuzima vodstvo i pokušava nas “nagovoriti” na to da jedemo više jer se pokušava vratiti na staru kilažu. Zato se terapija ne oslanja samo na lijek: lijekovi smiruju food noise i daju nam prostora, mira i snage da naučimo kako živjeti dugoročno – kako prepoznati glad, upravljati ritualima hranjenja i usvojiti stil života koji podržava novu tjelesnu težinu. Debljina je kronična bolest i liječenje je dinamično, ima svoje faze. Dobra vijest je ta da se ovi lijekovi, ako se “buka hrane” ponovno pojača ili se pojavi vraćanje kilograma, mogu ponovno uvesti. Mnogi ih ljudi koriste dugoročno, godinama, bez ugrožavanja zdravlja, uz liječnički nadzor.
Drugim riječima, prekid terapije ne znači neuspjeh – ali znači da i dalje moramo surađivati s vlastitim mozgom, koji će uvijek imati snažnu riječ u regulaciji tjelesne težine. Lijekovi nam u tome mogu biti alat, ali način života ostaje ključni temelj dugoročnog uspjeha.”
Osim lijekova za mršavljenje, što nam još može pomoći u smanjivanju “buke hrane”?
Iako lijekovi djeluju najizravnije na moždane centre apetita, dr. Herman Mahečić otkriva da si možemo pomoći i promjenama životnog stila.
“Sve počinje od stvaranja stabilnog ritma obroka jer mozak voli predvidljivost – kad jedemo redovito, hormoni gladi manje osciliraju i misli o hrani automatski postaju tiše. Pomaže i prehrana bogata proteinima i vlaknima, jer takvi obroci dulje drže sitost i sprječavaju nagle “ispade” grelina, hormona koji potiče glad. Veliku ulogu ima i san: samo jedna neprospavana noć može pojačati apetit i mentalni šum oko hrane. Stres također pojačava food noise pa tehnike opuštanja i bolja organizacija dana mogu imati iznenađujuće snažan učinak. Okolina je još jedan važan faktor – stalni vizualni podsjetnici na hranu pojačavaju misli o jedenju, zato i jest danas toliko razvijen marketing proizvođača hrane. Uklanjanje takvih okidača iz vidnog polja smiruje mozak. Pritom pomaže i svjesno jedenje, odnosno razvijanje osobne “mape” apetita: prepoznavanje kada smo gladni, kako se osjećamo ako ne jedemo i kako se osjećamo nakon obroka. Kod dijela ljudi food noise proizlazi iz dugogodišnjih navika, emocionalnog jedenja ili stresa, pa je stručna psihološka podrška iznimno korisna. Sve ove metode same po sebi možda daju male pomake, ali zajedno mogu stvoriti tiše i uravnoteženije unutarnje okruženje u kojem mozak više ne mora “vikati” o hrani”, završava stručnjakinja.
Foto: PeopleImages/iStock via Getty Images Plus
