Čekaj sekundu, čekaj život

Probudi me sutra, rekla je Beba. – Hoću. – Probudi me čim ti ustaneš. Ne kada popiješ kavu i našminkaš se, nego čim ustaneš – bila je uporna. U šest. – U šest nam je dosta rano – odgovorila sam. – Dobro. U pola sedam, je l’ može? – Može. – Obećavaš? – Obećavam, rekla sam i ugasila svjetlo. – Mama…? – Molim…? – Kakvi su ovo praznici kad ništa nismo radili i nikuda nismo išli? I nisi mi ispričala nijednu priču a rekla si da hoćeš. Rekla si i da ćeš napraviti tortu a nisi. – Napravila sam palačinke. – Jesi – rekla je. Al’ to nije isto.

Točno, nije isto. I ja znam da nije isto ali pokušavam zamazati oči, sebi, njoj, svima. Eto, moje rođeno dijete mi je u tri riječi reklo sve ono što sama sebi nisam htjela ili nisam mogla reći. Da se nisam baš pretrgnula za ove praznike i da se iz godine u godinu provlačim s prolaznom ocjenom.

– Kako ste proveli praznike, pitat će učiteljica po povratku u školu. – Lijepo, reći će Beba. Ja sam se igrala, mama je pila kavu, tata je gledao tenis. – Super. Da niste možda išli nekuda, igrali se zajedno, šetali…? – Nismo. Mi to ne radimo. – Sjedni, mama. Dovoljan dva. Ako ovako nastaviš, tvoje dijete neće imati čega se sjećati kada naraste. Ne rade se uspomene od ispijanja kave s tetom Zoricom i dva Federerova bekhenda u polufinalu. Ona to ne razumije.

Ona to i ne treba razumjeti. Ona je dijete. Treba pamtiti neke druge stvari. Ja sam pamtila priče. Priče koje su nam pričali kad smo bili mali. Svijet koji je nastajao u mojoj glavi dok su se riječi nizale jedna za drugom, a mašta radila punom parom. Ne pitajte me kada sam joj posljednji put ispričala priču, onako, od početka do kraja. Ne pitajte me, ne znam. Ne sjećam se.

Ali zato smo razgovarale. Da, ima par dana kako smo razgovarale, onako, baš duboko. Kako mi je otvorila svoju malu dušicu i priznala da baš i ne voli to što sjedi sa Sarom, jer se Sara sviđa svim dječacima, a u nju su se zaljubila samo trojica. – Samo trojica? – upitala sam. Da se u mene trojica zaljube – ja bih bila vrlo ponosna, pomislila sam. – Samo trojica, ponovila je razočarano. A znaš li zašto? – Zašto? – Zato što imam pjegice. – Gdje? – Tu, vidiš – kaže i pokaže na vrh nosa. – Ja ništa ne vidim – rekoh. – Imam pjege, mama. Sara nema pjege. I zato su svi dječaci zaljubljeni u nju. Eh da – pomislila sam. Da je barem sve tako jednostavno…

– Zamisli, molim te – samo trojica?! Trebam češće razgovarati s njom, povjerila sam se Gogi kasnije. Puna je priče, i sjajno razmišlja. Sva ta pitanja koja mi postavlja – fenomenalna su, a što ja imam reći na sve to? Čekaj sekundu. Čekaj sekundu – nije odgovor. Juha može čekati sekundu, serija može čekati sekundu, Fejs može čekati sekundu, nova frizura Kim Kardashian može i dvije minute – ali moje dijete, sori, ne može.

Jer, sekundu po sekundu – tako brzo odrastu. Dok se okreneš – bit će već veliki, imat će petnaest, dvadeset, trideset godina, o bože, ne smijem ni pomisliti na to kako vrijeme leti – i više neće htjeti dati da ih grliš i ljubiš i gnjaviš i golicaš, da se valjaš s njima po krevetu nedjeljom ujutro, neće ti sjediti u krilu, nećemo im biti potrebni, imat će neke druge stvari na pameti a mi ćemo biti stare babetine sa svojim išijasima, reumama, visokim tlakovima i artritisom.

Po cijele dane ćemo sjediti kod kuće, listati stare albume, prisjećati se nekih dobrih starih vremena, čekati da netko pokuca na vrata, progovori s nama koju. Sjedit ćemo i pitat ćemo se jesmo li počeli stariti onog trenutka kada smo se prestali igrati, ili smo prestali igrati se kada smo počeli stariti.

Odjednom će nam nedostajati sva ona jurnjava i probe posijle škole, i likovna i glaubena škola, i folklor i rođendani, i predbacivat ćemo sebi štošta, a najviše to što nismo imali više vremena za njih.

Naša djeca će živjeti svoje brze živote, možda i brže od ovih koje mi danas živimo, nazvat ćemo ih predvečer, a oni će reći “Mama, nemam vremena, čekaj sekundu…” I onda ćemo shvatiti da svi na kraju dobijemo upravo onakvu djecu kakvu smo zaslužili i da nam se vraća točno onoliko koliko smo jednom davno dali. I nitko nam drugi neće biti kriv.

– Ponekad me stvarno ubiješ u pojam – kaže Goga. – Samo sam realna. – Surova – ispravi me Goga. – Realna, ponovih. – Idem sad. – Kamo ćeš? – Idem napraviti tu tortu. – Nećeš valjda…? – Nego što ću? Praznici još nisu gotovi. Imam fore. Do sutra u šest.