Ah, te čipkaste zavjese…

Kako može dom biti bez zavjesa – križala se njegova mama i lijevom i desnom rukom. Kao, sve je vidjela – al’ da u kući nema zavjesa – e pa to nema nigdje. Ma da…? Da. Dobro, mislim si, kupit ćemo i te zavjese, da možeš mirno spavati. Stvarno – ima li gore nego kad ti snaha nema zavjese na prozorima? Nema. Da nemam ruku, nogu – manje bi me žalila, al’ to što su mi tako „goli“ prozori – nikako da prežali. Zašto bi ti netko gledao kroz prozore unutra…? Ma tko bi mi gledao, na sedmom katu…? Zar ne vidi da mi prozor gleda u park, žive duše nema. Pa, znam, al’ opet, znaš, red je…

I tako ja, reda radi, odlučim kupiti zavjese. Ne znam što mi je bilo, kao – ne mogu se natezati s njom stalno, a i Vlado je rekao da će platiti, pa si mislim – dobro, kupit ćemo. Odemo u dućan, prodavačica je jako ljubazna žena. Vlado je počeo izmišljati, te bi bordo, te s naborima, al’ može možda i neki diskretan detalj… O, da, ti mi se baš razumiješ u zavjese… Ja priđem onoj ženici, kažem: „Pustite vi njega, nego dajte da vidimo neke bijele i koje se ne peglaju.“ Nema boljeg detalja, i diskretnijeg…

Na blagajni mu je pozlilo. Kao – kako tako puno? Kako – kako? Tako. Pa vidio si kol’ko je metar. Morala sam uzeti bar devet metara. On krene računati. Nije nama soba devet metara. Nije, kažem, al’ ne mogu samo razvući zavjesu od zida do zida, nije to šatorsko krilo, mora se malo i nabrati. Uvijek ide metar zida puta tri. Mora li baš puta tri? Mora. Ako ne vjeruješ meni, lijepo pitaj svoju majku. I budi sretan što ne volim draperije. Inače bi morao podići kredit.

I tako kupimo mi lijepo zavjese, prodavačica nam da adresu neke krojačice, da nam ih porubi, kaže – tu je, preko puta, jako fino i pedantno radi. I tako prijeđemo preko puta. Kad je bal, nek’ je bal. Krojačica neka sva ukomirana, kao da joj nije do života. Uzme zavjese, pa gleda, gleda… Bit će gotove u srijedu. U srijedu, ne može prije? Mislim, ne šivaš mi ne znam što, samo da se porube i to je to… Dobro, utorak navečer, jedva nekako iscijedi. I koliko smo vam dužni za to? Dvjesto, kaže žena. Za što? Pa da porubim i da prišijem traku. I to dođe dvjesto kuna…? Hvala lijepa, kažem pa kroz vrata. Sjetim se ja, imamo mi stričeka Pepija u zgradi, on će to u tren oka porubiti.

Eto stričeka Pepija poslijepodne. Krojač u mirovini, nekad je šivao za vojsku, sad šiva za susjedstvo. Nije za neke velike zahvate, al’ da skrati, suzi, proširi, porubi – to može komotno. I to za neku siću. A više volim njemu dati nego onoj sprženoj, da je neka krojačica, ne bi joj visio šav na rukavu, pod broj jedan. Pod broj dva, neka mi oproste sve krojačice, al’ ne možeš za sat vremena posla tražiti dvjesto kuna, pa da si neurokirurg. Nije fer. Pod tri, ne dam. Eto, ne dam, pa baš da je i…

Što ćete, Pepi, pita Vlado. Je l’ može jedan sokić? Sokić im je inače rakijica. Ma ne treba, snebiva se Pepi. Ajde, ajde, jednu za cirkulaciju, uvjerava ga Vlado. Nije da brojim, al’ nakon treće za cirkulaciju, počela sam se pjeniti. Halo, Vlado, rekla sam, natočiš li mu još jednu, zavjesa će ići ukrivo. Ja mu ih danas ne dam, pa ti kako hoćeš. Što si i ti sišao s pameti, znaš da mu ne daju kod kuće da lizne ni kap? Da, a ti ga samo nagovaraj… I gospon Pepi, kol’ko ćete nam uzeti za ovo? Pa ne znam, kćeri, kol’ko si rekla da ti je ona tamo htjela uzeti? Stopedeset kuna, preduhitri me Vlado. Sram te bilo, trknem ga ispod stola. Stari konj, a laže. Nego, striček Pepi, hoćeš li ti znati ovo porubiti…? Ih, hoću li znati – kaže Pepi. Dok sam ja rubio zavjese, ti se nisi bila ni rodila.

I tako – damo mu zavjese. Prođe tjedan dana – ni zavjesa ni Pepija. Da nije umro, pita Vlado. Nije. Znali bi. Netko bi već zalijepio osmrtnicu dolje na ulazu. A da mu odemo na vrata? Idi ti. Zašto ja, idi ti. Ti si dogovarao s njim. Ja? Ti ih nisi htjela ostaviti kod krojačice. Puno ti je bilo dvjesto. Pa oprosti, al’ i jest puno. Pa, ništa, sad ćeš puno i čekati. Ako sutra ne dođe, zakačit ću se ja o karnišu.

Nakon dva tjedna, već počnem šiziti. Umro nije, pouzdano znam, vidjela sam ga neki dan iz auta, a zavjese mi ne donosi evo kol’ko… Možda mu ne treba novac, kaže Vlado. Da, gdje si vidio umirovljenika kojem ne treba novac…? Možda je bolestan? Nije, čim može tegliti onoliku torbu, ništa mu nije. Dakle – nije bolestan, novac mu treba, a zavjese ne vraća – e pa to, stari moj, može značiti samo da se dobro nacuclao pa je počeo rubiti i da neću vidjeti ni Z od mojih lijepih bijelih zavjesa. Doći će, kaže Vlado. Ako ništa drugo, kad bude skupljao novce za dizalo i čišćenje. A jok, mislim si. Neće taj doći nikad više.

Samo što rekoh – kad netko pozvoni. Tko je? Pepi. I moje zavjese. Pepi, već sam svašta pomislila. Baš mi lijepo izgledaš, nekako svježe. Ponudim ga lijepo kavom i rakijom pa krenem stavljati zavjesu. Vidim – otišla je ukrivo. Traka zateže. Do pola nekako, od pola nikako. Pa što je ovo, Pepi…? Pa vidi, kćeri, kad su ti rezali tamo u dućanu – rezali su ukrivo. A traka je pukla, morao sam nastavljati… Je l’ tako…? Tako je. Kol’ko smo ti dužni za ovo ukrivo? Sto kuna, ako ti nije puno. Nije mi puno. Hvala i doviđenja.

Tako mi i treba. Tko ne plati na mostu – plati na ćupriji. Kad nisam htjela dati krojačici koliko je tražila, sad sam ostala i bez novaca i bez zavjesa. A i bez Pepija. Skinem onu zavjesu pa kroz vrata, u prvu krojačnicu. Možete l’ mi vi ovo porubiti, upitam. Uh, još pitaš, kad sam ja šivao zavjese, ti se nisi bila ni rodila…!