Hana Jušić o filmu “Bog neće pomoći”, položaju žena i otporu prema patrijarhalnim normama
Nakon višestruko nagrađivanog debitantskog ostvarenja koje je osvojilo regiju, “Ne gledaj mi u pijat”, redateljica i scenaristica Hana Jušić vraća se na veliko platno filmom “Bog neće pomoći” – ostvarenjem koje nas vodi u okruženje zatvorene ruralne zajednice s početka 20. stoljeća, ali koje u svojoj biti progovara o suvremenim temama: položaju žene, otporu prema patrijarhalnim normama i (ne)mogućnosti bijega iz zadanih uloga. U ovom filmu Hana Jušić istražuje granice tradicije i identiteta kroz likove koji balansiraju između osobne istine i očekivanja zajednice. Naslov filma, “Bog neće pomoći”, preuzet je iz istoimene knjige Marka Pogačara – no ono što slijedi na ekranu nije adaptacija, već autentična, samostalna umjetnička vizija koja se hvata ukoštac s temama obiteljskog nasljeđa.
Nakon prikazivanja filma na 31. Sarajevo Film Festivalu, gdje je već nakon press projekcije izazvao snažne reakcije, razgovarali smo s autoricom o njegovu nastanku, ali i o širem kontekstu stvaralaštva žena na filmskoj sceni regije.
Pogledali smo Vaš drugi dugometražni film “Bog neće pomoći” – promišljenu i vizualno preciznu priču o zatvorenoj zajednici oblikovanoj strahom od promjene. Kako ste se odlučili baš za ovu temu?
Do te ideje sam zapravo došla iz više smjerova. Jedan od njih bila je glumica Manuela Martelli, s kojom sam željela raditi. Onda sam razmišljala – okej, sad imam ženu iz Čilea, hajde da smislim kakva bi mogla biti priča o Čileanki u Hrvatskoj. S druge strane, nakon filma “Ne gledaj mi u pijat” dugo me kopkala ideja da radim kostimirani film. Htjela sam se okrenuti nečemu što nije urbano, što nije suvremeno, što se ne bavi problemima današnjice jer mi je ta sadašnjost postala nekako… dosadna. Htjela sam film u kojem ljudi nemaju mobitele, i tako – gdje bolje nego na Dinari, među pastirima, početkom 20. stoljeća. Mic po mic, slagala sam tu priču od raznih motiva. Ovaj scenarij pisala sam šest godina. Imao je dvadesetak verzija, ali osnova je uvijek ostala ista – žena u crnom dolazi u zatvorenu, patrijarhalnu sredinu, nepovjerljivu prema strancima, vrlo agresivnu. Tamo nailazi na ljude koji, poput nje, ne pripadaju – i s kojima se povezuje.
Iako je smještena u prošlost, priča u filmu univerzalna je i nosi snažnu poruku o položaju žena i danas. Je li Vam to bilo važno?
Bilo mi je važno da film ima političku dimenziju i da govori o položaju žene – o opresivnosti takozvanih tradicionalnih vrijednosti, koje se u Hrvatskoj stalno prizivaju. Desnica u Hrvatskoj priziva te vrijednosti, ali one su često nasilne, opresivne i nimalo ugodne. Željela sam ih dekonstruirati – postaviti pitanje: što tradicija zapravo znači?
Iako je film “Bog neće pomoći” stilski u potpunosti drukčiji od Vašeg debitantskog filma, ipak postoje neke zajedničke reference.
Stilski sam se htjela odmaknuti – napraviti meditativan, spor film, koji odražava subjektivnost pastira i njihov način života: usamljenički i spor. Ali kako sam dalje pisala scenarij, shvatila sam da su sličnosti između dva filma neminovne jer se stalno bavim istim temama. To je to sitno nasilje zajednice nad pojedincem koji se ne uklapa. To me opsjeda. Taj osjećaj da se moraš uklopiti u nekakve građanske, tradicionalne vrijednosti. I onda ti ljudi oko tebe funkcioniraju kao čopor kad im netko ne odgovara.
Je li Vas to osobno iskustvo inspiriralo – ili više fascinacija društvenom nepravdom?
Podrijetlom sam iz Šibenika, cijela moja obitelj je tamo. To je mediteranski grad koji naizgled djeluje opušteno, ali zapravo ima vrlo kruta pravila: što se smije, što se ne smije, kako se žena treba ponašati… To ogovaranje, izopćavanje nekoga zato što se razveo ili zato što ne liči na druge – to je jedna prikrivena, ali surova okrutnost prema svakome tko napravi transgresiju. Oduvijek me to opsjedalo, možda zato što u sebi imam taj bunt prema tim pravilima. Možda još nisam prerasla taj tinejdžerski bunt prema mami, baki, prema tim očekivanjima kako žena treba izgledati i ponašati se. To me, naravno, prati i u filmovima.
Biste li rekli da je riječ o nekom obliku ženskoga generacijskoga nasljeđa koje se prenosi kroz odgoj i očekivanja – i na koji način ga, po Vašem mišljenju, možemo prekinuti ili prevladati?
Apsolutno jest nasljeđe. Radim na fakultetu i primjećujem kod mlađih studentica da su puno glasnije, manje ih je briga što će drugi reći i to mi daje nadu. Imaju hrabrosti odmah reći kad im nešto smeta. Stvari se mijenjaju. Moja generacija bila je čudna biljka – posebno ako si studirala film. Danas je to puno ravnopravnije. Ipak, kad pogledamo kontekst Festivala, još uvijek ima jako malo autorica u natjecateljskim programima.
Je li onda lik Tereze inicijalno zamišljen kao katalizator promjene ili više kao ogledalo kroz koje zajednica vidi samu sebe?
I jedno i drugo. To su neke njezine osnovne funkcije kao lika. S jedne strane, ona je ogledalo ovim likovima koji nisu prihvaćeni u svom društvu – poput Ilije i Milene. Ilija je neka tipična muška žrtva patrijarhata, čovjek koji mora biti na poziciji vođe, a zapravo to ne želi, i ostali smatraju da nije dovoljno dobar, odnosno da nije dovoljno muško da bi to bio. S druge strane, Milena je baš neka žrtva – ona najtipičnija – šikaniranja muškaraca, i psihičkog i fizičkog, zato što je drukčija. Njima Tereza služi kao netko tko im je ogledalo, da shvate koliko ne funkcioniraju unutar tog sustava, ali i kao katalizator – netko kroz koga mogu projicirati kako bi bilo da pobjegnu. Ilija na kraju nema hrabrosti pobjeći od svog sustava. A možda mu i nije tako loše – ipak je muškarac. A Milena pobjegne.
Lik Milene djeluje kao netko tko svijet doživljava na drukčiji, senzibilniji način, a opet je buntovna. Kako ste Vi, kao redateljica i scenaristica, zamišljali Milenu dok ste je stvarali?
Oduvijek govorim da nema ništa dobro od likova koji su žrtve. Mislim da kad se netko viktimizira kao lik, on uvijek na kraju ispadne plošan, kao savršena žrtva. Puno mi je zanimljivije kad lik koji je po svemu žrtva ipak ima svoj bunt. Milena, i prije nego što ode i prije nego što učini to što već učini, konstantno kroz život ide s nekim sitnim buntovima i sa svojim bogatim unutarnjim svijetom koji je čuva od toga da potpuno ne propadne. Meni je to bilo jako važno. Možda to nije toliko vidljivo u filmu jer su neke scene izbačene, ali meni je bilo bitno da se vidi da je Milena – lijena. Da ona koristi lijenost kao bunt. Kao: “Ne želim biti vaša radna snaga, ležat ću u kući i briga me.” To je njezin način da ne postane još jedna podčinjena žena u toj sredini.
Što biste rekli da je zajednička crta između Tereze i Milene iako su vrlo različite?
Njihova je različitost očigledna, ali im je autsajderstvo zajedničko. Htjela sam da se među njima uspostavi odnos koji je rubno erotičan – možda je Milena zaljubljena u Terezu, a toga nije ni sama svjesna. Tereza joj pruža pažnju i nježnost kakvu nikad nije dobila. Na probama sam i dalje bila u dilemi, ali čini mi se da u filmu jasno vidimo da su one dvije bitne jedna drugoj, a da pritom ne upadnu u klišej.
Kako danas, kao redateljica čiji filmovi imaju prepoznatljiv regionalni odjek, vidite ulogu žene u filmskoj industriji na ovim prostorima?
Čini mi se da nas doista ima sve više. U Hrvatskoj trenutačno postoji puno zanimljivih mladih redateljica koje, istina, još nisu snimile svoj prvi dugometražni film, ali imaju vrlo zanimljive kratke radove. U Hrvatskoj se inače snima malo filmova – i sve manje – tako da nije lako ni mladim muškarcima ni ženama. Čini mi se da je po tom pitanju situacija prilično izjednačena, barem kad je riječ o dobivanju prilike za snimanje dugometražnog filma. Ne bih rekla da danas žene imaju značajno manje šanse samo zato što su žene. Na primjer, prošle godine gledala sam odličan film iz Srbije, stvarno izvrstan, mlade redateljice Emilije Gašić. Bila sam u žiriju na Puli, gdje je film i nagrađen. To mi je bio pravi primjer jednog pravog ženskog filma, jako dobar, i drago mi je što ih je sve više.
“Bog neće pomoći” by Hana Jušić
Film “Bog neće pomoći” prati priču o Terezi, Čileanki koja dolazi u izolirano pastirsko selo na Dinari (planina iznad Šibenika), tvrdeći da je udovica brata seoskog starješine, koji je poginuo u Čileu. Njezin dolazak narušava strogu strukturu zajednice, ali donosi i dah slobode.
Radnja filma odvija se početkom 20. stoljeća u dalmatinskom zaleđu. Tereza (Manuela Martelli) stiže u selo, gdje susreće Milenu, jedinu osobu koja je ostala u selu tijekom ljeta. Tereza tvrdi da je udovica Mileninog brata, koji je poginuo u rudarskoj nesreći u Čileu. Traži da se sahrani u selu i tako pronađe mir. Međutim, njezin dolazak unosi nemir u zajednicu, koja je do tada živjela po strogo utvrđenim pravilima. Tereza, sa svojim dolaskom, donosi i dašak slobode, ali također i izaziva tenzije u tradicionalnoj sredini.
U filmu glume: Manuela Martelli, Ana Marija Veselčić, Filip Đurić, Mauro Ercegović Gracin, Nikša Butijer, Tina Orlandini, Ivan Skoko, Bogdan Farcaș i Vinko Kraljević
Razgovarala Tamara Bogunović
Intervju je originalno objavljen na lepotaizdravlje.rs
Foto: Pero Arsenijević, IMDb, Sarajevo Film Festival promo
