Martina Matušin: Lude četrdesete ili život između valunga, pelena, srebrnih pireva i mlađih frajera

Četrdesete su lude godine, posebno kad si žena. Neke od nas postale su bake i biju bitke s promjenama raspoloženja, nesanicom i valunzima, umorne od noćnih kupanja u znoju. Neke su tek nedavno postale mame i sada uistinu uživaju u posvećenosti svojim bebama. Neke slave srebrni pir, a neke tulumare jer su se razvele te u novoj slobodi biraju opcije za koje su donedavno mislile: “Ja? Nikad!” Mlađi frajeri? Zašto ne? Promjene karijere? Može.

Ambiciozan projekt, putovanja, novi početak, neka sasvim neizvjesna avantura? Daj sve.
Rijetko koja žena u četrdesetima još robuje mladenačkim zabludama i silnoj potrebi za dokazivanjem drugima. Vidjele smo već svašta što je bilo i svjesne smo svega što može biti. Znamo cijeniti faktor sreće i sve ljepote života. Proživjele smo goleme tuge, tonule u probleme, odbolovale bolesti i preživjele nepovratne odlaske dragih ljudi. Samostalne smo, pragmatične, ambiciozne, težimo višem smislu, glasno preispitujemo društvene norme te otvoreno govorimo o mentalnom zdravlju, rodnoj ravnopravnosti i važnosti usklađivanja poslovnih ciljeva s osobnim vrijednostima.

Da, znamo da ne postajemo mlađe, nitko nam to ne treba pojašnjavati, ali se ne povlačimo. U kostima osjećamo da živimo vrhunac osobne snage, financijske neovisnosti i jasnog postavljanja granica. Možda je upravo zato svijet posebno nemilosrdan prema nama, kao da već beskonačnom popisu “pravila” i “zabrana” dodaje neke nove kojih bi se trebalo pridržavati? Možda nam baš zato tek sada život podmeće najzahtjevnije prepreke.

Balansiranje između brige o djeci koja pod navalom hormona postaju neprepoznatljiva, skrbi o roditeljima koji stare i pobolijevaju te u svojoj nemoći zahtijevaju pažnju podjednako kao i djeca, održavanja makar nužnog dijela romantike u vezi, očuvanja zdravlja, brige o prehrani, kretanju i vježbanju, dovoljnog i kvalitetnog sna, pozitivnog razmišljanja, projiciranja, vibriranja te istodobne posvećenosti karijeri uz podnošenje simptoma perimenopauze – sve zajedno prilično je iscrpljujuće. A još te čeka planina veša za peglanje! Dodajmo svemu društvene mreže. Njihovu manipulativnu privlačnost, savršene živote, savršena tijela, savršene kuhinje i savršene žene koje navodno ustaju u pet ujutro, meditiraju, trče, rade posao iz snova, odgajaju emocionalno stabilnu djecu i do ručka stignu na matcha latte. Prije nego što se snađeš, već si uvučena u novi must-have trend i pitaš se zašto još uvijek nemaš crveno svjetlo, jutarnji ritual, večernji ritual i osobnog trenera za disanje. Mogla bih navesti brojna istraživanja koja to potkrepljuju, no sumnjam kako je to potrebno za tvrdnju da su žene naših godina pod najvećim rizikom od teškog burnouta.

Kako onda u tom vrtlogu vanjskog i unutarnjeg kaosa pronaći mir, vrijeme i spas za sebe? Na pragu pedesete, dok nepovratno srljam u treću dob balansirajući s nekoliko paralelnih poslova i više raznolikih strahova, slobodna sam ustvrditi da u ovoj fazi mir nije nešto što se događa slučajno. Mir je svjesna odluka o postavljanju sebe na prvo mjesto, bez grižnje savjesti. On počinje onda kad shvatimo da je “ne” cijela rečenica i da ne moramo objašnjavati svoje razloge. Potvrdile vršnjakinje.

Umjesto da čekamo vikend, godišnji odmor ili neki imaginarni “jednog dana kad bude manje obveza”, bolje je prakticirati mikrodoze mira svaki dan. Ponekad se treba sjetiti one mlade djevojke koja si bila prije nego što je život postao previše ozbiljan. Prije računa, odgovornosti, roditeljstva, karijere, kredita, dijagnoza i svih onih odraslih riječi koje smo nekoć izgovarale samo o drugima. Što si voljela? Priušti si ta stara zadovoljstva. Jednom mjesečno, jednom godišnje, koliko možeš. Radi ono što voliš, što god to bilo.

Naše mame, baby boomerice, kao i bake iz Tihe generacije, otrpjele su mnoge nepravde i probleme da bi nama prenijele snagu i oslobodile prostor da se izrazimo. Danas imamo sve informacije, stručnjake, platforme i medije putem kojih se naš glas daleko čuje. Na pragu pedesete izgledamo bolje i osjećamo se mlađe. Možemo početi ispočetka. Možemo promijeniti mišljenje. Možemo promijeniti posao. Partnera. Frizuru. Grad. Život. Besramnice!

I srećom, čini se da polako završava i era plastične savršenosti i umjetne mladolikosti. Ulazimo u neku novu, mekšu i pametniju longevity eru. U njoj više nije najvažnije izgledati mlađe, nego što dulje ostati zdrave, zadovoljne i – svoje. Ključ možda i nije u velikim revolucijama, nego u mikronavikama – malim, održivim stvarima koje možemo dodati onome što već radimo.

Ne solim pamet – samo dijelim ono što sam iskusila i što kod mene funkcionira. Jer dođe taj trenutak kad odjednom, od najmlađe osobe u društvu ili obitelji, postaneš ona kojoj netko kao kompliment kaže: “Nikad ti ne bih dala toliko godina!”

Kako god se život namjestio, četrdesete donose duboku transformaciju. I možda je jedna od njezinih najljepših posljedica upravo ravnodušnost prema svemu što bismo tradicionalno “trebale” i “morale”. Društvene mreže donijele su nam puno toga lošega, ali i otvorile mogućnost da nas se čuje te da se vidi kako je moguće živjeti punim plućima, šetati modnim pistama i smiješiti se s naslovnica čak i sijede kose. Ljepota ne pripada samo mladima. Lijepa žena je zadovoljna žena, a rujna zrelost svoju vrijednost nema potrebe dokazivati nikome izvana.

Ako vjeruješ da tijelo odražava dušu koju nosi, a lijepo lice lijepe misli, te da mladolikost, čak i u poznim godinama, nije stvar glatkog čela, nego činjenice da nismo dopustile životu da nam otvrdne srce – ikona si. Ne treba nama nova verzija sebe, treba nam povratak sebi. Vrijeme je da se vratiš kući.

Foto: Privatne fotografije