Tihana Lazović Trifunović: “Žene ne bi “trebale” ništa”

Nagrađivana glumica otkriva nam zašto bira projekte u kojima se progovara o društveno važnim temama, kako je oživjela lik zlostavljane Tine, gdje pronalazi svoj unutarnji mir i inspiraciju, i tko je uvijek može oraspoložiti…

“Biram i biraju me projekti koji su društveno angažirani. Mislim da je to jače od mene”, rekla nam je glumica Tihana Lazović Trifunović dok smo razgovarali o filmu “Samo kad se smijem”, koji ćemo od studenoga imati priliku vidjeti u kinima. Film je inspiriran slučajem Ane Magaš, koja je osuđena na kaznu zatvora nakon što je u samoobrani ubila supruga koji ju je zlostavljao. “Film je inspiriran njezinim slučajem, ali i svim slučajevima nasilja nad ženama, kojih, kao što znamo, ima previše. Nažalost, inspiracije, ili da se bolje izrazim frustracije za snimiti ovaj film nije manjkalo.”

Toksično okruženje

Ekipa filma regionalnu premijeru na 29. Sarajevo film festivalu posvetila je Nevzeti Hećimović iz Gradačca, koju je brutalno ubio njezin partner. U filmu redateljice Vanje Juranić, Tihana glumi 29-godišnju Tinu koju zlostavlja suprug. “Tinu okolnosti u kojima živi, mučna svakodnevica u začaranom krugu nasilja, briga i ljubav za kćer koja raste u toksičnom okruženju, društvo koje mahom zatvara oči i normalizira ženinu poziciju kao potlačene, drugotne osobe, čini zanimljivim filmskim likom. Tinina snaga i hrabrost proizlaze iz njezine želje da se odupre nametnutim pravilima patrijarhata, da se “iščupa” iz nasilnog braka, da postane ekonomski neovisna osoba i da svojoj maloj kćeri pruži dobar život”, objašnjava i dodaje da se mogla poistovjetiti s dijelovima Tininog života. “Nisam htjela da Tina bude samo i isključivo žrtva nasilja, ona je toliko puno više od toga – pametna, duhovita mlada žena sa svojim željama, snovima, strahovima kao i svaka mlada 29-godišnjakinja. Ono što me najviše plašilo, ali i vodilo u stvaranju lika upravo je potreba da Tinu učinim sličnom sebi, sličnom svima nama.”

Djelovati u svom krugu

Jer Tina, u svijetu u kojem i dalje živimo, i svjedočimo zlostavljanju, verbalnom i fizičkom, pa i okrutnim ubojstvima žena, nažalost, može biti bilo koja od nas. Prošle godine u Hrvatskoj je ubijeno 13 žena, u samo jednom slučaju nije bilo riječ sadašnjem ili bivšem partneru, ili suprugu. Po nekim podacima, Hrvatska je na trećemu mjestu po broju femicida u odnosu na broj stanovnika u EU-u. Svi ti podaci pokazuju da i dalje, često i neumorno, trebamo pričati o nasilju. I o načinu na koji kao društvo odgajamo buduće odrasle ljude, djevojčice koje će postati žene. “Ako moj film u kojem pričam priču o djevojčici koja se bori s nametnutim standardima ljepote, koja sumnja u svoje vrijednosti, ljepotu, snagu jer je društvo odgaja da bude provučena kroz filter, da ima malo ravniju kosu, malo manji nos i veće bokove, pogleda samo jedna djevojčica, prepozna se u filmu, odahne i pomisli da možda nije problem u njoj, nego u bolesnoj, nerealnoj i iskrivljenoj stvarnosti u kojoj živi, onda sam ja napravila svoj posao. Djelovati možemo samo u svom malom krugu, koji će, ako bude sreće i upornosti, postati malo veći.”

Nagrade kao poticaj

Velik je i krug onih koji cijene njezine sjajne glumačke vještine. Nagrade i priznanja prate je još od uloge u filmu “Šuti”, pa zatim u filmu “Zvizdan”, a za ulogu Tine, na 70. Pulskom filmskom festivalu nagrađena je Zlatnom Arenom za najbolju ulogu. “Lagala bih kad bih rekla da mi ova nagrada ne znači, uvijek znači. Na nagrade gledam kao na tapšanje po ramenu: “Dobro je, a sad možeš još bolje”. Naravno, drago mi je da je prepoznat rad baš na ovom filmu i baš za ulogu Tine jer je otvorilo prostora za to da pričamo o ovoj temi, da ne prestajemo postavljati pitanja i da ukazujemo na opasan patrijarhalni sustav. S druge strane, niti jedna nagrada na svijetu ne može se mjeriti s porukama neznanki koje su mi se javile nakon projekcije filma u Puli i Sarajevu, u kojima se zahvaljuju na ovom filmu. To je zbilja jedini razlog zašto ovaj posao za mene ima smisla”, naglašava. Svaki projekt u kojem sudjeluje, i koje pomno bira, prilika joj je i za propitkivanje svog angažmana, sposobnosti i vještina. “Ako prestaneš sumnjati u sebe, ako nisi dovoljno kritičan i samokritičan, bojim se da onda stagniraš kao umjetnik”, kaže nam i dodaje kako se tijekom snimanja ovog filma “borila sa strahom da ću iznevjeriti žene o kojima pričamo, da nisam dorasla zadatku.”

“Moj mali unutarnji svijet”

Najavljuje nam zagrebačku premijeru filma “Samo kad se smijem” u studenome, kao i njezinog novog filma crnogorskog redatelja Ivana Marinovica “Živi i zdravi”, čija će premijera biti u siječnju. Moći ćemo je gledati i u novim epizodama “Šutnje”, a na kazališne daske stiže u predstavi “Bilo jednom na Brijunima”, u kojoj glumi sa suprugom Branislavom Trifunovićem, s kojim živi u Beogradu. “Apsolutno se ništa nije promijenilo otkad sam u braku. 🙂 Volim Beograd i volim Zagreb, i život na relaciji ta dva grada za mene je idealan.”

Spominje i da je čekaju snimanja dva filma, pa se pitamo kako se odmara od svih tih zahtjevnih projekata. “Ležanje na kauču uvela bih pod obavezno, barem 15 minuta dnevno”, kaže sa smješkom, pa će istaknuti kako bismo svi bili zdraviji da se možemo na 15 minuta (barem) isključiti od telefona, društvenih mreža, biti sami, disati, ne očekivati ili tražiti ništa. Taj mir ona već godinama pronalazi u jogi. “Spašava mi živu glavu. 🙂 Za mene je joga moj mali unutarnji svijet. Prostor samo za mene i moje tijelo. Na joga matu se “čekiram”, kako sam danas, što osjećam, što me boli, što me muči, koji dio tijela je bolan, što je “stisnuto”, potisnuto… Joga je za mene razgovor sa samom sobom, osluškivanje sebe same, svojih misli…”

Discipliniranost u njezi

Kao pravo jesensko dijete (Vaga u horoskopu) uživa u svim onim čarima jeseni. Posebno pažnju pridaje njezi kože i tijela, a uz vježbanje, trudi se spavati osam sati kad god je to moguće i zdravo se hraniti. “Jedem svo povrće, ali baš svo. Volim ribu. S mesom sam izbirljiva. Ne jedem kruh već godinama i ne nedostaje mi. Ne jedem slatko, ali zato pretjerujem s voćem, nemam mjere kad jedem grožđe ili dinju, primjerice. Ovisna sam o grickalicama, tipa kikiriki, indijski oraščići. Nažalost, nisam neka kuharica. Srećom, Bane kuha fenomenalno”, kaže. Što se tiče beauty rituala, za nju je obavezno skidanje šminke, a zatim tonik i kreme bez dodatnih kemikalija. “I dobra kozmetičarka kod koje odlazim na pilinge, čišćenja, masaže. Važan mi je ten kao glumici i disciplinirana sam kad je u pitanju njega lica”, objašnjava.

“Moji ljudi”

Naočale za sunce njezin su najvažniji modni dodatak, a kad je pitamo u čemu se osjeća najugodnije, uz tajice za jogu, navest će i odijela u kojima bi gotovo “mogla živjeti.” “Posebno ona Lane Puljić”, dodaje. Obožava putovanja, a u trenucima kad se baš i ne osjeća dobro, uvijek je oraspolože “moji ljudi”, kako kaže.

Žene ne bi trebale ništa

Inspiraciju pronalazi u samozatajnim, inteligentnim ljudima. “Oni koji su uvijek negdje iza onih bučnih, željnih pažnje”, objašnjava. Kad je pitamo kakve bi žene trebale biti i kakva je ona, odgovara: “Žene ne bi, za početak, “trebale” ništa. Kakva sam ja žena, to ćete morati pitati moje prijatelje, obitelj, kolege. Strahovito se plašim opisivanja same sebe. Vrlo vjerojatno bi to bila samo ideja, a ne suština.”

Fotografije: Matea Smolčić Senčar
Styling: Ivana Pavić
Make-up: Sanja Agić
Kosa: Ivan Pervan
Lokacija snimanja: Villa Taborec