5 psihologa otkriva koje su im knjige promijenile život – nisu klasični self-help naslov

Neke nam knjige uistinu promijene život. Ponekad nas pogode u pravom trenutku, kada smo spremni čuti ono što prije nismo mogli razumjeti, a često nas natjeraju da preispitamo sve ono što smo mislili da znamo. I tu ne mislimo samo na bestsellere s područja popularne psihologije, koji često tvrde upravo da će nam otkriti tajne sreće, uspjeha ili ispunjenog života, već na sve naslove koji nas tjeraju na razmišljanje – od fikcije, preko klasika, do self-help naslova.

U potrazi za takvim naslovima, koji doista mijenjaju živote, pitali smo psihologe koje su knjige ostavile najveći utjecaj na njih – donosimo preporuke pet psihologa koje morate dodati na svoju TBR listu.

Knjige koje preporučuju psiholozi

Doris Čuržik, klinička psihologinja, kognitivno-bihevioralna terapeutkinja, edukatorica i supervizorica

Kao terapeutkinja, često govorim čitateljima da neke knjige ne služe samo informiranju; one tiho reorganiziraju način na koji živimo, a knjiga “Izađite iz svoje glave u svoj život (Get out of your mind and into your life)” Stevena C. Hayesa upravo je to učinila meni. Pomogla mi je uvidjeti koliko energije nerijetko trošimo boreći se s vlastitim mislima umjesto da naučimo kako ih nositi s prihvaćanjem i svrhom. U isto vrijeme, knjiga “Put samoovisnosti” Jorgea Bucaya dodatno je oblikovao moje razumijevanje autonomije, ukazujući na to da emocionalna neovisnost nije izolacija, nego odgovornost za vlastiti unutarnji svijet. Zajedno su ove knjige pomaknule moju perspektivu na ponešto drukčiji odnos prema nelagodi. Počela sam uviđati kako vrijednosti, a ne emocije, mogu usmjeravati smisleno djelovanje čak i u teškim danima. Bucayev narativni stil podsjetio me na to da je rast duboko ljudski i često nelinearan, dok je Hayes ponudio konkretne alate za ostajanje prisutnim unutar te složenosti. U mom osobnom životu, ta je kombinacija ublažila samokritičnost i ojačala osjećaj osobne odgovornosti. U mom kliničkom radu produbila je poštovanje prema sposobnosti klijenata da biraju vlastiti smjer, čak i kad se put čini nesigurnim. Na kraju, ove mi knjige nisu dale odgovore – pružile su mi mudriji odnos prema samim pitanjima, a život je promijenio – sam život i prevladavanje njegovih brojnih izazova.

Mirta Fraisman Čobanov, psihoterapeutkinja i leadership coach

Na mene su snažan utjecaj ostavile knjige “Stvorite novo ja: Oslobodite se sputavajućih navika i obrazaca i izgradite svoju novu stvarnost” autora Joea Dispenze, “Kad tijelo kaže ne” autora Gabora Matéa i “Pregovarajte kao da vam život ovisi o tome” autora Chrisa Vossa. Dispenza me usmjerio na važnost fokusa na budućnost i svakodnevnu svjesnu kreaciju života kroz meditaciju i usmjeravanje pažnje na ono što mogu promijeniti. Maté mi je pomogao razumjeti da su um i tijelo jedan sustav te da kronični stres i potisnute emocije imaju stvarnu cijenu za zdravlje. Vossova knjiga dodatno je “izbrusila” moje razumijevanje pregovaranja kao najkompleksnijeg oblika komunikacije i važnosti svjesnog slušanja u zahtjevnim razgovorima.

Zrinka Štetić Grubišić, psihologinja, psihoterapeutkinja, coach i NLP practitioner

Knjige koje su me najviše dirnule i oblikovale u mom životu do sada nikad nisu bile knjige koje nude brza rješenja, nego one koje mijenjaju perspektivu i uče o prisutnosti i kompleksnosti ljudskog bića. Jedan od mojih najdražih autora je Irvin D. Yalom, a gotovo sve njegove knjige ostavile su snažan trag na mene, no posebno bih izdvojila roman “Kad je Nietzsche plakao“, knjigu koju, kad sam jednom počela čitati, nisam mogla ispustiti iz ruku, jer najdublja promjena likova u romanu ne događa se kroz analizu ili filozofiju, nego kroz odnos i stvarni susret dvoje ljudi, što me naučilo tome da u terapiji – ali i u životu – ne mijenja tehnika ili znanje, nego odnos, te mi je pomoglo drukčije gledati na bol, ne kao nešto što uvijek treba ukloniti, nego kao moguće mjesto iz kojeg se rađaju sloboda i autentičnost. Njegova knjiga “The Hour of the Heart” jednako mi je važna jer je riječ o iznimno intimnoj i toploj knjizi u kojoj sam, čitajući je, imala osjećaj kao da sjedim s autorom u njegovu uredu, a kroz Yalomovu ranjivost i iskrenost, uključujući i dijeljenje vlastitih životnih gubitaka, naučila sam da prisutnost – a ne savjet ili tehnika – često ima najveću iscjeljujuću snagu te me ova knjiga naučila strpljenju u procesu i povjerenju u odnos, osobito onda kad nema brzih odgovora jer, u konačnici, mislim da nitko zapravo ne traži jedan točan odgovor, nego istinski susret dva ljudska bića. Knjiga “Uncommon Therapy” autora Jaya Haleya snažno je utjecala na moj pogled na rad s ljudima jer terapiju prikazuje kao kreativan i fleksibilan proces, a ne kao skup unaprijed zadanih tehnika, te kroz rad Miltona H. Ericksona naglašava poštovanje jedinstvenosti svake osobe i povjerenje u njezine unutarnje resurse, što me oslobodilo potrebe da znam sve unaprijed i naučilo me tome da promjena često dolazi neizravnim i neočekivanim putem, a Ericksonova kreativnost i sloboda mišljenja bile su mi izrazito inspirativne i snažno su se prelile u moj rad. Posebno mjesto u mom čitateljskom iskustvu zauzima i knjiga “Strpljenje s Bogom” autora Tomáša Halíka, koja me duboko dotaknula jer vjeru prikazuje iz perspektive onih koji stoje na rubu, traže, sumnjaju i promatraju izdaleka, a ipak ostaju u odnosu, te mi je njegovo tumačenje lika Zakeja kao simbola takvih ljudi dalo novi jezik za vjeru koja ne traži brze odgovore, nego prostor susreta, strpljenja i unutarnje slobode, čime je ova knjiga promijenila način na koji doživljavam vjeru, ali i ljude na njihovim životnim putovima. Sve te knjige zajedno oblikovale su moj pogled na čovjeka kao biće odnosa, procesa i duboke čežnje za smislom – biće koje ne treba popravljati, nego susresti.

Vanja Putarek, psihologinja i psihoterapeutkinja

Od djetinjstva me prati interes za ljude, kao i znatiželja o tome što se događa u umu neke osobe i zašto postupa na određene načine koji se ponekad izvana čine iracionalnima, pa me zanimalo i zašto je meni ili nekoj drugoj osobi teško napraviti ono što znamo da je korisno i racionalno, što je u konačnici vodilo temeljnom pitanju: ako naučim kako ljudi funkcioniraju, što mogu učiniti da pomognem ljudima da žive život, a ne da samo preživljavaju. Prve knjige koje su mi živopisno dočarale kako unutarnje borbe neke osobe mogu izgledati bile su “Zločin i kazna” Fjodora M. Dostojevskog i “1984” Georgea Orwella, koje me, iako prožete tmurnom atmosferom i negativno obojenim temama, nisu privukle zbog svoje težine, nego zbog iznimno snažnog prikaza misli i emocija glavnih likova, čiji su opisi unutarnjih stanja u mojim srednjoškolskim danima otvorili vrata razumijevanja ljudske psihe i složenosti odnosa između misli, emocija i ponašanja. Tijekom obrazovanja u području psihologije i psihoterapije moja znatiželja i potreba za razumijevanjem ljudskog doživljavanja i ponašanja u velikoj su se mjeri ispunile kroz stručnu i znanstveno utemeljenu literaturu, no na moj osobni rast i razvoj snažan su trag ostavile knjige Brené Brown, američke istraživačice koja proučava ranjivost, sram i perfekcionizam, osobito njezine knjige “Moć nesavršenstva” i “Budite odvažni i činite velike stvari“, koje su se pojavile u Hrvatskoj početkom mojeg doktorskog studija, upravo u trenutku kad mi je postalo jasno da moji obrasci funkcioniranja, obilježeni perfekcionizmom i distanciranošću od vlastitog tijela i emocija, počinju imati visoku cijenu, uključujući i burnout. Kroz ove knjige osvijestila sam razarajuću moć srama i prepoznala koliko tiho, ali snažno upravlja mojim ponašanjem, vodeći me u submisivnost i stalnu težnju perfekcionizmu, a daljnjim psihoterapijskim obrazovanjem uvidjela sam koliko je ova unutarnja dinamika česta i kod drugih ljudi jer manjak osjećaja vlastite vrijednosti i sram često potiču potrebu za dokazivanjem kroz savršenstvo i podređivanje drugima. Posebno su mi ostale u sjećanju riječi Brené Brown da se sram liječi dijeljenjem onoga čega se sramimo s drugima, što mi je isprva zvučalo zastrašujuće jer podrazumijeva ranjivost, no vlastito iskustvo mi je pokazalo da upravo takva autentičnost, kad se dijeli s pravom osobom, ima duboku iscjeljujuću snagu. Njezine su me knjige također osvijestile o ideji oskudice, odnosno trajnom osjećaju da nikad nije dovoljno dobro, gdje se svaki ostvareni cilj brzo zamjenjuje novim, a život postaje oblikovan samonametnutim pritiscima i stalnom težnjom za osjećajem “sad je dovoljno”, no postupno sam naučila da je taj osjećaj unutarnji doživljaj, a ne objektivna istina, te da ključ promjene ne leži u stalnom pritisku na sebe, nego u samosuosjećanju, jer nježnost prema sebi nije slabost, nego temelj brige o sebi, a upravo kroz takav odnos prema sebi nisam odustala od svojih ciljeva, nego sam ih naučila birati i ostvarivati na prizemljen, zdrav i fleksibilan način.

Antonio Topić, psiholog i supervizant psihoterapije

Prva knjiga koja je snažno utjecala na mene jest “Kako život imitira šah” šahovskog prvaka G. Kasparova. Kao nastavnik psihologije, preporučujem je svim srednjoškolcima jer objašnjava kako donositi bolje odluke u životu, kako neutralizirati efekt predrasuda, loših navika, odluka koje donosimo iz afekta odnosno kako povećati objektivnost. Ova knjiga objašnjava ključnu razliku da inteligencija i način razmišljanja nisu iste stvari. Putem smjernica autor objašnjava proces donošenja odluka – korak po korak, te kako ga učiniti boljim. Također, autor ističe važnost mašte i kreativnog načina razmišljanja te potiče na to da se ohrabrimo ponekad u životu zamijeniti pitanje : “Što ako?” s pitanjem “Zašto ne?”. To ide pod ruku s njegovom izrekom: “Ne želimo postati izumitelji koji su povremeno kreativni, nego pokušavamo biti uvijek inovativni u postupku donošenja odluka”. S time bi se zasigurno složio i Nikola Tesla, koji je u svoje vrijeme izjavio: “Nije mi žao što su ukrali moje ideje, nego što nisu imali vlastite”.

Druga knjiga nosi naziv “Imati ili biti” psihoanalitičara Ericha Fromma. Ovu knjigu posudio sam u knjižnici tri mjeseca prije nego što sam upisao studij psihologije i premda zvuči paradoksalno, gotovo da studij nisam upisao upravo zbog ove knjige. Dok sam je čitao – polako i s čuđenjem, osjećao sam da se u jednoj jedinoj knjizi nalazi mudrost cijele civilizacije i da jednostavno nema tog studija koji bi me mogao podignuti ljestvicu iznad toga. Kako je vrijeme odmicalo, tako sam i svoju odluku mijenjao više u smjeru toga da ipak upišem studij s namjerom da danas-sutra svojim učenicima prenosim onu vrstu znanja koja ti u životu ostane nakon što zaboraviš sve što si naučio. Upravo to predstavlja ova knjiga – put prema mudrosti, bez potrebe da išta što u njoj piše ikad zapamtite jer informacije sadržane u njoj tek su intelektualni jezik koji u vama aktivira duhovno iskustvo i transformira vas kao osobe.

Treća knjiga je “Moć sadašnjeg trenutka u praksi” Eckharta Tollea. Možda je ludo i neobično, ali navodim knjigu koju ni sam nisam pročitao do kraja. Razlog je taj što je ovo jedna od onih knjiga koja nema radnju. Barem ne u klasičnom smislu. Svaki dan kad bih došao doma otvorio bih nasumice stranicu ili dvije i nakon pročitanog otišao kontemplirati o iskustvu koje sam proživio dok sam je čitao. Jedna od rijetkih knjiga koje vas transformiraju u cjelini i kao intelektualno i kao duhovno biće. Prava je šteta što literatura na studiju psihologije nema transformacijsku vrijednost a s druge strane cijela srž tehnika trećeg vala KBT-a kojim se bavim može se svesti na ovu knjigu jer ona nas uči kako aktivirati punu svjesnost u sadašnjem trenutku i prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo, zato što, kakvi god da jesmo – dovoljni smo.

FOTO: Kaboompics, PR