Petra Salarić o #taboomic večerima: “Svi imamo svoje tišine koje žele biti izgovorene”

Nakon rada i studiranja u inozemstvu, Petra Salarić vraća se u Hrvatsku s jasnom misijom – otvoriti prostor za razgovor o temama koje su dugo bile prešućene. Ranjivost, mentalno zdravlje, menstruacija i nasilje – sve ono što društvo često gura pod tepih, Petra stavlja u fokus. Ova dizajnerica, istraživačica i osnivačica platforme za tabu teme svojim radom pokazuje koliko je otvaranje teških razgovora nužno za stvaranje zdravijeg društva. U ovom intervjuu donosi nam osobnu priču, prekretnice koje su je oblikovale i uvide iz prakse koji ruše stigme i mijenjaju stvarnost.

Petra, nakon osam godina života i rada u inozemstvu, odlučili ste se vratiti u Hrvatsku i otvoriti prostor za tabu teme. Što Vas je povelo tim putem?

U Hrvatsku sam se vratila iz praktičnih razloga jer sam htjela završiti pisanje svog doktorata budući da se doktorat u Engleskoj ne sponzorira zadnju godinu kad pišemo te su troškovi života jednostavno postali neodrživi. Isprva, nisam mislila da ću ostati u Hrvatskoj, ali sam i vidjela neke stvari koje su mi se svidjele te sam isto tako uvidjela potrebu za radom na tabuima, posebno jer mi je cilj podizanje kvalitete života. Osim što nam statistika govori o mnogim problemima koje imamo kao društvo poput žena i nasilja koje doživljavaju, zadovoljstvo zaposlenika u tvrtkama, a zapravo mnoge statistike niti ne vodimo. Na primjer, rad koji sam napravila s CESI, tj. Istraživanje o stanju reproduktivnog zdravlja u tvrtkama prvo je u regiji. Ne znam je li razlog manjka informacija zapravo to što ih mi još ne shvaćamo relevantnima jer “imamo druge probleme”, ali vjerujem da otvaranje teških razgovora te zapravo rad na zdravijoj komunikaciji je itekako dobrodošao. Tako sam se kao povratnica nadala da mogu uz pomoć svojeg iskustva iz inozemstva i alate koje imam napraviti nešto i ovdje.

Kako je izgledao Vaš osobni susret s tabuima – je li postojala prekretnica koja Vas je potaknula na to da im se posvetite profesionalno?

Mislim da sam generalno odmalena bila dosta sklona težim temama. Sjećam se kad sam kao mala s Prijateljima životinja išla po ulicama i na svu muku moje majke i nju vukla sa sobom jer sam bila stvarno malena, pa u srednjoj s prijateljima organizirala humanitarne koncerte koji su se isto bavili težim temama, poput nasilja među mladima, kao i za žensku autonomnu kuću. To je bila sigurno jedna osobna nota jer se s problemima mentalnog zdravlja osobno borim jako dugo. Dogodio se jedan trenutak gdje sam mogla vidjeti jednu lepezu moći koju tabui i te teme imaju, a to je kad sam se na praksi na Mallorci prvi put otvorila i izgovorila da se s time borim. Jedna, tada buduća prijateljica, rekla mi je: “Da si došla prije, znala bi da nisi sama”, odnosno da sam se otvorila prije, mogla sam dobiti potporu u vezi toga jer ona isto ima svoje probleme. Uvidjela sam da sam do tada skrivala svoje boli i zapravo išla onom metodom fake it till you make it kao da ću sakrivanjem svojih problema oni nestati, ali kad sam se otvorila, ne samo da mi je bilo lakše već sam i brže ostvarila prijateljstva. To je bilo prvi put da sam stvarno vidjela koliko su prijatelji bitni, a onda je uslijedila prekretnica kreiranja biznisa, odnosno trenutak kada sam uvidjela da tu stvarno ima nešto. Javili su mi se iz Ministarstva zdravstva u Nizozemskoj i tražili pomoć u pripremi projekta jer su mi rekli da je moj diplomski rad koji je bio na temu menstruacije i tabua bio jedino što su pronašli. Ne znam je li istina da je bio jedini, ali činjenica da se institucija poput Ministarstva i to u Nizozemskoj javila i imala to povjerenje uistinu mi je pokazala da imam nešto što je potrebno. Od tada pa sve do osnutka svi su projekti nastajali tako da su se meni javljali ljudi i organizacije, što me osnažilo da naposljetku i registriram  tvrtku.

Na koji Vam je način dizajnersko i istraživačko znanje pomoglo u radu s temama koje su često emocionalno teške i društveno stigmatizirane?

Sigurno jako puno. Istraživačko znanje mi je pomagalo u smislu kada radimo na tabuima, to puno više “košta”. Dakle, puno lakše mogu, ako radim proizvod, izgubiti korisnike jer je teže dobiti angažman, tako da je sâm projekt od testiranja, istraživanja, rizičniji od drugih, a da ne pričam o tome kako je teško provesti intervjue. Nema puno stvari na tržištu o koje se možemo osloniti ili uzeti nešto kao referencu pa to često znači sastavljanje svega otpočetka. Tako da istraživanje tu pomaže jer znam kako postaviti stvari dobro i, recimo, ja to volim reći cross examine; dakle, uspostaviti istraživanje na način da možemo jedne podatke opravdati drugom metodom zato što imamo s tabuima često “predrasude sudionika” odnosno ljudi odgovaraju oko osjetljivijih pitanja na način na koji oni žele da ih mi doživimo. Svi žele da ih se doživi otvorenog uma, naprednog (što god to značilo) i onda odgovaraju na upitnik na način koji često nije zapravo što misle. Stoga je meni istraživanje pomagalo da mogu na više načina dobiti podatke koji su mi potrebni, i jako dobro mogu ‘skenirati’ ljude odnosno prikupiti podatke kroz njihovo ponašanje, govor tijela itd. Dizajnersko znanje mi pomaže u komunikaciji, dizajnu, copyrwritingu, storytellingu te zapravo u svakom koraku – od upitnika, kampanja, pa do prezentacije za firme. Mislim da je ključno kod tema da neovisno bilo to na pozornici na Weekend Mediji ili na prezentaciji u Atlanticu – tabue sve imamo, nitko nije imun, i stvaranje te humane strane bez obzira na našu titulu, te mogućnost što jednostavnije i lakše komunikacije je ono što je ključno. Tabui su teški, mi ne volimo o njima pričati, mi smo, dapače, programirani da o njima ne pričamo. Ali trebamo. Za zdravlje nas samih i društva, te mi dizajn jako u tome pomaže.

Što za Vas znači ranjivost – i kako ste vi naučili biti ranjivi u javnom prostoru?

Ranjivost za mene znači hrabrost u tome da budemo otvoreni oko nečega što nam je inače teško govoriti ili činiti unatoč tome što nas ta otvorenost može stajati premda je to koštanje percepcija – netko može na nas gledati kao na slabije, može iskoristiti tu informaciju da nas povrijedi u budućnosti jer je to naša bolna točka itd. Ranjivost, ne znam jesam li naučila, ali rekla bih da ju vježbam. Prvi korak bio je na Mallorci, kad sam se otvorila. Osim što sam osjetila olakšanje, osjećala sam se kao beba koja hoda po prvi put. Jer sam kao i mnogi bježala od nje – odrasla sam u okruženju u kojem sam morala biti jaka, morala sam pokazivati da sve znam jer su inače uslijedili komentari i opaske, i ukazivanja na nešto što još nisam dobro napravila. I dan-danas se s time borim jer moj program u glavi kaže ranjivost = opasnost. No smatram da mi olakšava činjenica to što je meni moj rad postao misija te sam puno puta vidjela da kad se ranjivost u prostoru pojavi, i nju svi osjetimo. Ona se ne može patvoriti, to je oslobođenje svima, kao i toj osobi i drugima jer je poput dopuštenja da je to siguran prostor i da se mi možemo otvoriti. Stoga nema druge nego biti primjer za to i sama se otvarati.

Koje su tabu teme u našem društvu najčešće – i kako ih prepoznajete u svakodnevnom životu?

Uvijek volim reći da možeš znati što je tabu kad ideš u pekarnicu kupiti kruh ili pecivo i vidiš što bi rekao/la normalnog glasa, što bi potiho rekao/la a što bi pričekao/la da izađeš van. Rekla bih da su to neki površinski tabui, dakle, teme za koje smo kao svjesni da su tabui, ali više sa te grane da “možda ne moraju svi to znati”, poput bilo kojih tjelesnih tekućina – proljeva, menstruacije, uriniranja, defekacije – do seksa jer se to kao to smatra intimnim. S jedne je strane normalno i u redu da ne trebaju svi znati sve što se zbiva u našem životu, ali s druge je strane problem tabua taj da te teme nisu više samo privatne, nego se uz to veže i unutarnji sram ili kad imamo problem oko tih tema. Na primjer, kad imamo osobne ili zdravstvene probleme, osobne, recimo, s partnerom imamo problem u vezi koji može biti povezan s našim seksualnim životom, ali ne znamo kako o tome pričati jer se možda osjećamo i nedoraslo u našem seksualnom performansu ili nas je strah toga da će nas naš partner krivo shvatiti te ćemo ga povrijediti. Ili zdravstveni problemi mogu biti da čudno mokrimo, ili imamo menstruacije čudne boj,  ili nas negdje oko našeg spolovila boli, ali kao nećemo puno o tome razmišljati i to ćemo gurnuti pod tepih jer zapravo nismo nikad čuli da itko o tome govori pa je sigurnije ništa ne spomenuti. Ne samo da nitko o tome ne govori nego smo možda i dobili opaske zašto uopće o tome pričamo. Također, na poslu možemo vidjeti golemu prisutnost tabua jer to je prostor gdje nosimo najviše maski i gotovo kao da ostavljamo nas kao ljude na vratima i ulazimo s titulom, poput nekakvog avatara. I tu ima tabua na bacanje, posebno što se tiče žena – menstruacija, menopauza, endometrioza, majčinstvo, seksizam itd. I to se manifestira od komentara koje mi volimo omotati kao šale do uistinu ozbiljnih posljedica za našu karijeru, poput isključenja iz projekata, nedobivanja posla te zdravstvenih problema, od mentalnih do fizičkih, jer se moramo baviti svojim potrebama u tišini. Činjenica je da su te teme tabu znači sljedeće: mi o njima ne pričamo te ih time ne smatramo niti za radni prostor; kako o njima ne pričamo, ne smatramo ih važnima i nemamo mjere niti kodeks kako se njima baviti, i treće kako o njima ne pričamo, dolazi i do stigme, ali i do posljedice za osobe koje imaju taj tabu (od emocionalnih, logističkih, pa do karijernih). Ono što je problem s, primjerice, mentalnim zdravljem, ne samo kad imamo dijagnoze te poremećaje mentalnog zdravlja koje nose sa sobom teži oblik tabua, a time i odnošenja, jest to što se mentalno zdravlje veže uz baš svaki tabu zbog stigme koja postoji u društvu koje često izolira osobe u tim težim momentima i zapravo osoba je prisiljena sama se baviti s time – bilo to od menopauze pa do problema s novcem, pobačaja ili raznih bolesti. Stvari se mijenjaju nabolje i posebno se kod mlađih generacija to prepoznaje, ali mislim da se još uvijek na mentalno zdravlje gleda kao na slabost.

Postoje li tabui koji Vas i dalje osobno uznemiruju ili Vas je strah otvoriti ih – i zašto?

Nikome nije lagano baviti se tabuima, pa niti meni, a to je primarno jer smo mi doslovno programirani za to da se njima ne bavimo. Naš živčani sustav prepoznaje govor o tabuima kao opasnost jer smo programirani da želimo imati dobre odnose s ljudima oko nas; u suprotnome smo sami. Kod mene je isto tako i dan-danas. Bila na pozornici, bila u uredu ili na kavi, imam taj osjećaj i svjesnost da čim pričam o tabuima mogu rezultirati različitim reakcijama i glavni narativ je: “Ne želim reći nešto krivo”. Ja mogu imati znanja o tome što su tabui, kako na nas utječu, kako se promjene oko tabua odvijaju u ljudima, ali ja nemam iskustva sa svim tabuima, te isto tako čak i s onima kojima imam, njima sam se bavila na svoj način. I kako se odnositi prema drugima puno je lakše kad poznajemo ljude – bilo to da pričamo o fizičkom ili nevidljivom invaliditetu, bolestima, smrti, pobačaju. No tabui koji su me definitivno počeli sve više uznemirivati baš zbog aktualnih situacija u svijetu, posebno što se tiče žena i mog rada u vezi pobačaja, jesu baš teme koje se tiču žena – od nasilja nad ženama, uklanjanja osnovnih ljudskih prava poput prava na autonomiju nad vlastitim tijelom, silovanja. Duboko me istinski boli to što još uvijek o tome trebamo pričati, uz činjenicu kako smo mi čak i privilegirani s obzirom na to kako je kod nas u odnosu na ostatak svijeta. Eto, to su teme u vezi koje mi je teško kontrolirati i jako me uznemiruju do te mjere da to ne mogu gledati ni na televiziji. Teme koje me strah otvoriti jesu one još teže i o kojima rjeđe pričamo – poput nasilja nad djecom i kanibalizma. Kako bi se reklo, još “nemam želudac za to”.

Kako prepoznati kad neko “intimno iskustvo” zapravo traži da bude izgovoreno – i koje su dobrobiti dijeljenja osobnih priča?

Može biti iz više razloga: ne želimo biti sami u našem iskustvu, ili želimo zatvoriti neku priču, ili ju želimo proslaviti i to što smo prošli. Ovisno o našem razlogu, može biti puno dobrobiti. No mislim da je jedna stvar koja je izrazito lijepa isto viđenje kako je naše iskustvo nekome pomoglo, da se oni nisu osjećali sami te da su i oni sami došli do nekakvog olakšanja.

Kako je nastala ideja za #taboomic i što se zapravo događa na tim večerima?

Osim tog mog osobnog iskustva i AHA momenta koji je bio na Mallorci kroz rad s tvrtkama i mog povratka u Hrvatsku, shvatila sam da postoji predkorak za odnošenje s tabu temama, a to su ranjivost i spremnost na nju, no kod nas u Hrvatskoj na ranjivost se i dalje gleda kao na slabost. Zato sam shvatila da je potrebno, prvo, siguran prostor za otvaranje koji je zapravo tome posvećen, i drugo, primjeri drugih koji su spremni na to. Tako sam odlučila napraviti #taboomic. To je intimno storytelling događanje (30 sudionika sveukupno) u kojem četiri osobe podijele svoje priče s tabu temama, kako su one utjecale na njih, kako su se s njima nosile te što su iz njih naučile.

Koja Vas je priča ispričana na #taboomicu najviše dirnula – i zašto? Kako birate teme i govornike? Je li potrebno imati “savršeno ispričanu” priču ili je bitna autentičnost?

Nema jedna specifična koja me stvarno baš najviše dirnula. Ono što mi je fascinantno je to da kad stvarno znam i osjetim da je to autentično i ranjivo, uvijek u prsima osjetim taj moment. U prsima i u želucu, svaki put. Sjećam se na jednoj ediciji kako je čak bilo spomenuto jednoj govornici da se čini kao da to njima nije teško, odnosno da tema ne predstavlja problem za njih – i onda se tek govornica otvorila i podijelila utjecaj te teme i evo ga opet – osjetila sam u tijelu. Tako da stvarno nije bitno za redoslijed niti strukturu govora premda je, naravno, dobro da ima i glavu i rep. No no što mislim da je najbitnije jest to shvaćanje da vjerojatno neće biti ugodno jer javni nastup nikome nije lagan (premda vjerujem da je okruženje izrazito ugodno), ali kako je i tu ta moć da kad smo spremni na ranjivost, onda to iskustvo dobro i za nas kao govornike i za nas kao sudionike. A teme – evo tek sada je prvi tematski #taboomic na temu ženskog zdravlja i to 28. svibnja, kada je Internacionalni dan menstruacije, te sam time simbolično mislila da bi bilo dobro posvetiti jedan dan ženskom zdravlju. Govornike sam prije birala prema brzini prijave i po tome jesu li komplementarni drugim govornicima, dakle, da se teme ne poklapaju.

Kakve reakcije publike najčešće dobivate? Osjete li ljudi olakšanje, katarzu, povezanost? Kako osiguravate siguran prostor za dijeljenje – i je li ikad bilo teško održati granice?

Reakcije su izrazito pozitivne, dakle, od prvog #taboomica uistinu sam očarana reakcijama. Oslobođenje i olakšanje bilo je glavno, no ne samo kod govornika nego i kod sudionika (koje inače zovem podrškom). Ljudi su pod dojmom. Često je to prvi put da su ikad bili na nečemu sličnome, tako da je to stvarno nešto za što vjerujem da ljudi pamte. Siguran prostor prvo je započeo brojkom – 30 je dovoljan broj da nije preintiman, što je isto važno u ovakvim eventima da osobe mogu napraviti odmak kad žele, a opet je dovoljan da se i dalje pozove ljude na sudjelovanje i diskusiju. Drugo, vrijednosti i pravila ponašanja #taboomica jasna su, i ljudi ih prođu i kad se prijave, a ja ih ponovim i na samom događanju te se tiču i načina odnošenja na #taboomicu, vrijednosti #taboomica itd. Sigurno je i to što nema medija i nema snimanja. Što se tiče granica – isto tako pozivam ljude da se, kao što se brinu za to kako se odnose prema drugima, tako brinu i za sebe. I to stavim kroz šalu – od odlaska na toalet ili uzimanja osvježenja do toga da se brinu za sebe i za svoje emocionalno stanje, tako da uvijek mogu otići ili uzeti pauzu ako su im neke teme preteške ili imaju svoje osobno iskustvo s njom.

Što je sljedeće za pstaboo i #taboomic? Imate li u planu širenje na druge gradove, teme ili formate?

Sigurno je da ću eksperimentirati s #taboomicom. U rujnu je prva edicija koja će biti na engleskom kako bismo mogli imati i postojeće i sve veće stranu publiku. Potom, u studenome, #taboomic posvećen muškarcima, a ono što isto tako planiram jest otvoreni #taboomic, za veći broj ljudi te osobe iz javnosti. Za iduću godinu jako bih voljela dovesti #taboomic i u druge gradove, da nije sve centrirano u Zagrebu.

Kako možemo svi zajedno pridonijeti kulturi otvorenosti i nježnosti prema “teškim” temama – i odakle krenuti?

Mislim da, kao i uvijek, sve to dolazi od nas samih i naše samosvijesti. Prvo, da promatramo i imamo znatiželju kako se mi odnosimo prema određenim temama. Zatim, da smo empatični i otvoreni – dakle, da ne skačemo jedni na druge ovisno o njihovim iskustvima jer tu nema “pravog načina”, nikome nije jednostavno niti s tabuima niti u razgovorima s tabuima. Kad ulazimo u razgovor te osjetimo da imamo nekakvu reakciju i htjeli bismo nešto reći, prvo trebamo zastati, zapitati se zašto imamo takvu reakciju, je li riječ o vlastitoj predrasudi ili je riječ o našem osobnom iskustvu koje utječe na tu reakciju, pa tek onda idemo s drugima u razgovor, ali razgovor znatiželje. Uistinu sjesti i pokušati biti blag istraživač – zašto osoba misli o tome, od kuda to njihovo shvaćanje i to bez cilja. Često u razgovorima želimo biti u pravu i da je naša istina jedina. U ovome se pokušajte ne držati ikakvog cilja, osim te činjenice da otvaramo tabue.

Za kraj – koja tabu tema kod Vas osobno još uvijek šuti, ali zna da želi biti ispričana?

Joj, zanimljivo, mislim da stvarno sve svoje priče otvaram, ili kroz razgovor, ili na pozornici, ili u terapiji. Spomenula sam to već u jednom intervjuu, ali mislim da je nešto s čime ću se uskoro baviti moja erotičnost. Shvatila sam da, na sebe kao i mnoge žene, gledam kroz prizmu i oči muškaraca te da nisam baš povezana sa sobom na način na koji bih htjela. Tako da ću možda do kraja godine imati i dobru priču. 🙂

Foto: Privatne fotografije, Marko Lopac