OTKRIVAMO VAM kako naučiti uživati u sebi!

… Vrijeme ide… nema te… još uvijek te nema … a da li ćete ikada biti…
… Kako da shvatim i kako da počnem razlikovati želje, snove od realnosti..?

A tako je lijepo odlutati s mislima daleko i zato uvijek, mašta da, ali za razbibrigu i neformalnosti, opuštanja… gdje je granica?
… tup, tup, tup… …kiša… ona daje ritam moga razmišljanja, ona me sad vodi k tebi…
… tko ju voli?

Uvijek mi je pred očima onaj film kako Fred Astair pleše na kiši, tako je romantično, sve dok ne izađem van. Ne volim biti mokra, ne volim mokre noge, gackanje i preskakanje lokvi, a ima ih po svuda.

Dani se nižu, a proljeće nikako da zablista u svom sjaju… Sivilo, tmurna lica, svako trči svojim obvezama…

Upravo gledam sebe u odrazu izloga, stojim kao ukopana i sabirem što još trebam napraviti ili sam obavila što sam morala i evo, vakuum do postelje i sna.

Ne smijem imati zrakoprazan prostor jer ne mogu kontrolirati sebe, ne smijem imati praznog hoda, ne smije biti prostora za misli koje me uredno opet vode k tebi, uredno završavaju pitanjima na koja nema odgovora, niti će ih ikada biti…

Redovno si “misiju” postavim, moram biti odmorna, bistra, čila, vedra, posvećena sebi, s mislima kako si ugoditi sitnicama. I jesam, imam sad lak na noktima i šare iste boje na marami i čarape i džemper u tonu, kišobran, nijanse su tu.

Svakodnevno i sve češće pokušavam ugrabiti vrijeme, samo za sebe, za svoje male sićušne sitnice, za ugađanje sebi. Od svega, od običnog, napravim mali festival ugođaja sebi: utrljavanje kreme na stopala, ruke, šetnja uz rivu, čitam sve što mi dođe pod ruke, listam časopise, proučavam izlete koji su u ponudi…

Smijeh mi treba, smijeh je lijek.

Nevjerojatno je to da čim legnem, san mi ubrzo dolazi lagano na oči, tonem, drijemam s osjećajem da sam prisutna, a nisam. Kako je moja baba znala reći, “san pravednika”.

Uvijek jedva dočekam vikend, izležavanje, spavanje, čitanje, onako ušuškana u polusjedeći položaj, tek da mi nos viri i prsti koji drže knjigu ili mobitel.

Red drijemanja, red čitanja, red pisanja…. dobre stare navike. Protegnem se, popijem kavu, ispišem e-mailove, odgovorim na poruke i opet lagani mekani krevet, još topao, prepun jastuka, mirisnih od lavande koju kap po kap spuštam a opojan umirujući miris širi se po sobi… Uvlačim se u krevet, premještam jastuke, zauzimam neku drugu pozu i nastavim gdje sam stala, ne gledam na sat, čak se ne pokušavam orijentirati vremenski, jer počinje moje bezvremensko stanje.

I opet ustajanje, protezanje, sabiranje misli, pravim sendviče ili kuham za poslije, za to vrijeme nešto grickam ili telefoniram jer vikendi su za duge razgovore s prijateljima, za smijeh i prepričavanje događanja, za podršku, savjete, mišljenja. Slušalice, koje sam na koncu morala zamijeniti bluetooth slušalicama jer sam se splela u žice dok sam razgovarala i kuhala, mobiteli s ekranima na dodir su toliko osjetljivi da ih ni u džep ne smiješ staviti, odmah reagiraju.

Napunjenih baterija, puna adrenalina, pospremam da bi me dočekala gozba kad se vratim jer tako ispadne da mi je netko pripremio sve, cijeli ručak i slastice…

… moj maleni festival posvećenja sebi se nastavlja…

Odijevanje, ruksak pun sitnica i pravac plaža, park, uglavnom lagana šetnja… Onako usput zastajem, razgledavam uz grickanje voća i ispijanje vruće kave i čaja. Da, pripremam vruće napitke, u svako doba, i uvijek su ugodni, pa čak i ljeti bolje odgovaraju od ledenih gaziranih pića.

Prisjećam se i pripremam se krenuti na ovu kišu, hladnu i nelagodnu, baš sam se uzvrtila u iznajmljenoj sobi s pogledom koji mi daje inspiraciju, a isto tako mi ukazuje na beskonačnost i prolaznost.

Velika pučina, otok, zidine… Svaka ima svoj simbol i moga življenja i bivanja.

Kad se zamislim, pa ja sam otok okružena zidinama, ne dozvoljavam si pristup, samo beskrajno čekanje… a ne znam čega, koga i zašto…

Tup, tup, tup… kišne kapi odzvanjaju, podsjećaju me da nije vrijeme za van, a kad ne moram… Baš i nije neko vrijeme za šetnju, za hodanje po ulicama koje se pretvore u rijeku, sve su strme i voda teče i moraš se naučiti hodati ili si mokar do kože.

Zašto nisam primjećivala okolne promjene?

Zašto mi je sve bila neka prolazna rutina?

Shvaćam da su mi misli vječno bile usredotočene na druge, a sada uviđam njihovu prolaznost. Sve je prolazno osim misli na tebe.

što je vječno danas?

Ima li vječnosti u događanjima, u ljudima, odnosima s njima?

Važno je naučiti biti sam sa sobom, u baš svim fazama, kada si ranjiv, bolestan, sjetan, tužan, mrzovoljan, gladan, pospan, umoran, veseo, radostan, poletan…

… to su raspoloženja kroz koja prolazim i pri svakom od njih se prisjetim osobe s kojom bi htjeli baš taj trenutak podijeliti, razgovarati, biti zagrljena, zagrliti, pružiti ili primiti ruku, osjetiti stisak topline, čuti riječi utjehe, pohvale, osjećati se zaštićenom, voljenom, željenom…

Pronašla sam način na koji prebroditi sve sama…

… i nikada ne biti prepuštena stihiji, kanalizirano svaki put usmjeravam tok misli, a to je pisanje, zapisivanje, čitanje, poruke s razmjenama mišljenja, dugi skyp i viber razgovori, pisanje i promatranje svega oko sebe.

Mudra stara uzrečica da papir trpi sve je vrlo primjenjiva.

Uvjerim se u to svaki put kada nakon dužeg razdoblja, obično isto doba prošle i godine prije, pogledam i pročitam svoje zapise, dvojbe, razmišljanja, želje, što sam radila, što je bila prepreka a što radost, događanja, sve što me zaokupljalo tada, s još više poleta za dalje i drugačije krećem.

Spoznaja da se uvijek za sve pronašlo vrlo jednostavno rješenje mi je vjetar u leđa.

Život nikada nisam uzimala zdravo za gotovo, poslušala bih svoj instinkt i u skladu s njim kročila dalje, mislim da riječ šesto čulo možda bolje opisuje smjernice.

Prioriteti diktiraju put kojim sam kročila, uvijek donošenje odluke, nikad ništa jednostavno, život je takav. Do izražaja dolazi samodisciplina, organiziranost, sagledavanje koraka unaprijed, ne samo jednoga, više… Nijanse uvijek presude.

Prisjetim se prijatelja koji mi je pomogao savjetom u turbulentnom razdoblju puberteta neka dobro razmislim što će biti sutra, za mjesec ili tjedan ili godinu ako odlučim nešto, tako da ga primjenjujem u gotovo svim životnim situacijama, uvijek pravim projekcije što se može dogoditi.

Zašto mi to sad sve izvire i zašto se prisjećam?

U svom odrastanju i sazrijevanju sretna okolnost je ta što sam bila u okruženju pozitivnih osoba, okrenula sam se sportu i edukacijama, sve što sam zaradila, uložila sam u svoja putovanja.

Nisam odustajala u istraživanju u učenju i druženju s pozitivnim osobama. Tek kad vrijeme prođe i kad s dalekim odmakom promatram, svjesna sam koliko je tanka linija bila do ponora, na svakom koraku.

I nije loše presložiti svoja sjećanja i razmišljanja s vremena na vrijeme, dati boju, okus i sva osjetila sadašnjih dimenzija, sa sadašnjim pogledima.

Vrijeme donosi i mudrost ako smo dovoljno pametni i učimo u svakoj prigodi, uvijek se može od nekoga nešto naučiti.

Bitno je promatrati tražiti logiku i upijati sve dobro.

Rad na sebi ne znači samo fizičku aktivnost, ma koje vrste ona bila, šetnje, trčanje, teretana ili wellnes. Sve prilagodim trenutku, mogućnostima, prostoru i vremenu.

Sivilo, kiša, miris mora dopire kroz prozor i polako se pripremam kročiti u šetnju, nećkam se, protežem u toplom krevetu. Tvojih tragova niz, posvuda.

Zašto te se uporno sjetim i zašto pomislim na tebe u različitim situacijama?

Neprestano istražujem kako ne misliti na tebe, ne uspijeva mi, zašto?

Ne znam. Niti jedna metoda nije dugoročno pomogla. Tu si, dio mene, ma koliko se ljutila na sebe, a na koga drugoga!?

Malo šesto čulo mi kaže: strpljivo, nagrada slijedi..

Pitam se što je nagrada?

Tvoj dolazak, ili moje uspješno brisanje tebe iz sebe?

O tebi pitanja ne prestaju odzvanjati, priznajem, znatiželjna sam.

Priznajem da svako malo uletiš onako iz čista mira u misli, s tim da za promjenu sada se nasmješim svaki puta, nema više tupoga bola kao ranije. Nema više stezanja u grudima, nema više suza…

A kako se kaže, status quo, ni naprijed ni natrag.

… Nisam te uspjela obrisati, nisam te uspjela zadržati… jesam li išta uspjela?

Naravno da jesam. Sada sam na putu svoga mira, mira u sebi, a to je neprocjenjivo. To je nirvana, to je baza za zdrav temelj izgradnje budućih odnosa i komunikacije.

Mogu i izreći da te se sada samo na svoje zadovoljstvo sjetim. Vjerovao ili ne, osjetim blagost i neku neobjašnjivu energiju, snagu i vibre pristižu.

Drugo su kriteriji koje imam. Po tebi ravnam tko i koliko mi može prići i biti uz mene, tebi, Mr. Savršeni, nema ravnoga.

Sama, još dugo solo, jer je ljestvica previsoko postavljena. U svakom pogledu i na svakom polju si me oborio s nogu, dotukao, potukao, dokazao i pokazao da savršenstvo postoji.

Nemam izbora, čekanje se nameće kao jedini ispravni put za sada.

Nije važno što ne znam što čekam, što ne znam hoću li ikada išta i ikoga dočekati.

IZVOR: METRO-PORTAL.RTL.HR