Kako se nova godina približava, uhvati me ona poznata mješavina: malo uzbuđenja, malo pritiska, malo umora… i jedno tiho pitanje koje mi se već danima mota po “unutrašnjosti”:
Što ja stvarno želim za sebe?
I gotovo uvijek, prije nego što krenem smišljati “što dalje”, tijelo me povuče unatrag, kao da kaže: “Čekaj… prije nove stranice, dođi vidjeti što je na prethodnoj.”
Ova godina, moj subjektivni dojam… bila je baš onako: uhh… Puna uspona i padova, previranja, novih početaka, traženja novih putova i mogućnosti. I bilo je puno “uff” trenutaka – događaja i osjećaja koji su bili preplavljujući. Ne nužno zato što je “objektivno” bilo strašno, nego zato što je moj sustav ponekad bio na rubu kapaciteta, a to je nešto što se izvana ne vidi uvijek jasno.
Pročitajte: Donesite novogodišnje odluke kojih ćete se uistinu držati uz ova tri trika
I to je prvi dio istine koju često zaboravimo: živčani sustav ne živi u kalendaru, nego u doživljaju. Nije isto proći kroz nešto “na papiru” i proći kroz nešto iznutra – u tijelu, u emocijama, u onom tihom unutarnjem naporu koji nitko izvana ne vidi.
Um je programiran za negativno (i to nije tvoja greška)
Kad sjednem na kraju godine i pokušam “rezimirati”, moj um gotovo uvijek prvo izvuče ono što nije bilo dobro: ono čega je falilo, ono gdje sam zakazala, ono gdje sam “mogla bolje”. I to je normalno. Um je tako napravljen da prvo primijeti prijetnju, grešku, problem – jer je to kroz povijest značilo preživljavanje. Taj negativan dio nije znak da si nezahvalna ili “dramatična”. To je samo način na koji je mozak učen čuvati te.
Ali… postoji jedna kvaka: kad se oslanjamo samo na um i sjećanje, vrlo lako dobijemo iskrivljenu verziju godine.
Jer sjećanje nije videosnimka. Sjećanje je priča koja se svaki put malo prepiše. I često se prepiše tako da potvrdi ono što već vjerujemo o sebi: “nisam dovoljno”, “stalno kasnim”, “uvijek zapnem”, “svima je lakše nego meni”.
Zato sam ove godine napravila nešto jednostavno, ali moćno.
Digitalni dokazi tvoje snage
Krenula sam od siječnja. Ne iz glave, nego iz tragova života. Otvorila sam galeriju na mobitelu i krenula kroz fotografije redom, mjesec po mjesec, i odjednom se dogodilo nešto što mi se uvijek iznova čini čudesnim: slike su mi pokazale stvarnost koju sam zaboravila.
Ne samo događaje nego i mene u tim događajima.
Sjećam se da sam mislila kako je “većina godine bila teška”, i onda naletim na sliku s nekog običnog popodneva gdje mi lice izgleda mirno. Ili na sliku šume, mora, prijateljice, mog stola, nekog malog uspjeha koji sam potpuno preskočila u sjećanju. I onda se u tijelu pojavi nešto mekše.
To je ono što slike rade: one te vrate u kontakt s realnošću, izvan priče, i daju ti priliku da provjeriš:
Je li ono što imam u sjećanju doista ono što se događalo?
Jer često nije.
Ono što nam daje smjer jest osjećaj (a osjećaj je u tijelu)
Dok gledam slike, ne vodim se samo time “što se dogodilo” nego i time što se u meni dogodi dok gledam. Jer tu je tijelo kompas.
Možda osjetiš stezanje u grlu kad vidiš sliku iz jednog razdoblja. Možda ti prsni koš postane težak. Možda ti se trbuh okrene. Možda osjetiš olakšanje u ramenima. I tu dolazimo do dijela koji mnogi preskoče: emocije nisu “u glavi”. Emocije su iskustva cijelog sustava.
Kad govorimo o stresu, traumi i živčanom sustavu, govorimo o tome da se tijelo stalno prilagođava: steže, ubrzava, zamrzava, gura naprijed, povlači se… sve da bi se nosilo s onim što je “previše”.
A mnoge od nas – posebno one koje su godinama morale biti jake, funkcionalne, “ok” – naučile su jednu vještinu koja spašava, ali i udaljava: odvajanje od tijela. To nije slabost. To je inteligentna adaptacija.
Ako nisi mogla/mogao osjetiti tugu, tijelo je pronašlo način da je “stavi sa strane”. Ako nisi mogla/mogao stati, tijelo je naučilo raditi na pogon. Ako je bilo preopasno osjećati, sustav je rekao: nemoj osjećati – nego preživi.
Problem je to što one emocije koje ne prođu kroz tijelo – ne nestanu. Ostanu negdje u pozadini kao napetost, kao tlak, kao umor, kao “nemir bez razloga”.
Kad emocije ne prođu kroz tijelo, one ne nestanu
Ne mislim na to da “moramo analizirati”. Mislim na to da emocija treba svoj prirodan ciklus: pojaviti se, biti osjetljiva, pomaknuti se kroz tijelo, i proći. Kad se to ne dogodi, često vidimo posljedice u svakodnevici:
- tijelo je stalno napeto (vilica, ramena, trbuh, zdjelica)
- um je hiperaktivan (pretjerano razmišljanje, briga, planiranje)
- emocije “iskaču” neproporcionalno (mala stvar te izbaci iz takta)
- nemaš osjećaj mira ni kad je “sve ok”
- odnosi postaju teži: ili se povučeš, ili “eksplodiraš”, ili se prilagođavaš dok ne pukneš
- ponašanja koja umiruju kratkoročno postanu navika: prejedanje, scrollanje, alkohol, workaholism, stalna akcija.
I onda dođemo do kraja godine i kažemo: “Ne znam. Kao da je sve prošlo u magli.” To je često znak da je sustav previše vremena proveo u preživljavanju.
“Uhh godina” nije samo priča – to je stanje sustava
Zato kad kažem da je godina bila “uhh”, ne mislim samo na događaje. Mislim i na to kako sam se nosila iznutra: koliko puta sam bila u “gasu” – brzina, zadaci, odgovornost; koliko puta sam bila u “kočnici” – umor, odgađanje, otpor; i koliko puta sam bila negdje između, u onom poznatom stanju: “radim, ali nisam stvarno tu”.
To su sve jezici živčanog sustava.
I kad to vidiš, u tebi se često dogodi nešto važno: normalizacija. Ne “sa mnom nešto nije u redu”, nego: Aha. Moj sustav radio je najbolje što je znao da bi me proveo kroz ovo.
I to je mjesto s kojeg se nova godina može graditi drukčije.
Nježan način da napraviš pregled godine (bez instantnih savjeta)
Ako želiš, možeš isprobati sljedeće – i to ne kao zadatak, nego kao istraživanje:
1. Prođi kroz slike (ili zapise) od siječnja nadalje. Ne moraš sve. Možeš izdvojiti desetak minuta po mjesecu.
2. Primjećuj tijelo dok gledaš. Ne moraš “osjećati puno”. Dovoljno je da primijetiš – je li tu više stezanja ili širenja?
3. Zapiši 3 stvari:
- Što se stvarno događalo? (činjenice)
- Što sam držao/la “stisnuto” da bih mogao/la dalje? (Unutra)
- Što mi je bilo potrebno, a nisam dao/la sebi?
I ako si jedna od onih osoba koje kažu: “Ne osjećam tijelo”… znaj da nisi pokvarena. To je često način na koji se sustav štitio. Ponekad je početak povratka u tijelo upravo to da primijetiš kako ga ne osjećaš – bez srama.
I onda… što želim u novoj godini?
E sad, kada dođemo do namjere, osobno volim odmak od onog klasičnog: “Što želim postići?” Jer to često odmah probudi pritisak.
Umjesto toga, pitam se: “Kako želim živjeti?”, “Kako želim biti sa sobom?”, “Koju kvalitetu želim više utjeloviti?”
Namjera nije popis zadataka. Namjera je smjer.
A onda dolazi dio djelovanja – jer namjera bez djelovanja zna boljeti. Ne zato što je s namjerom nešto “krivo”, nego zato što u nama postoji taj tihi sudar: iznutra osjećam što želim, a izvana gledam kako dani prolaze, a ja se opet vrtim u istom. I tu se često dogodi onaj stari obrazac koji mnoge od nas znaju i predobro: krenem snažno, kao da želim nadoknaditi sve propušteno, postavim velika očekivanja, i onda čim život pokaže svoje pravo lice čim dođu umor, stres, obveze, emocije, ili ako samo jedan dan nije “savršeno posložen”, slomim se na onome mjestu gdje sam uvijek najranjivija: u ideji da je vrijedno samo ono što se radi savršeno.
I tada odustajanje ne izgleda kao: “Odustala sam”. Često izgleda kao: “Samo danas neću.” Pa: “Samo ovaj tjedan mi je lud.” Pa: “Sad nema smisla.” I prije nego što uopće primijetim, prođe mjesec dana, a u meni se pojavi isti osjećaj koji me već toliko puta dočekao: neka mješavina razočaranja, krivnje i onog tihog zaključka: “Eto, opet ja”.
Zato mi je drag onaj jednostavan most koji spaja realnost i plan: vidim prepreku unaprijed i pripremim “što tada”. Ne zato da se kontroliram, nego zato da se ne izdam baš na onom mjestu gdje me život redovito uhvati nespremnu. Jer život nije laboratorij. Život je stvaran. Ima svoje ritmove, svoje udare, svoje dane kad se jedva nosiš sa sobom samom, a kamoli s još jednom “novom navikom”.
U praksi to znači ovo: kad postavim namjeru, ne pitam se samo što želim nego i što me najčešće sruši. Koja je moja tipična prepreka? Je li to umor? Je li to preplavljenost? Je li to perfekcionizam? Je li to onaj trenutak kad mi sve postane “previše”, pa pobjegnem u scrollanje, u prejedanje, u rad, u tuđu brigu, u bilo što što će mi smanjiti unutarnju napetost?
I onda si unaprijed pripremim jednu rečenicu koja mi spašava odnos sa sobom samom:
“Kada dođe X, ja radim Y.”
Ne deset stvari. Ne plan koji zvuči kao vojna operacija. Jedan malen, realan odgovor.
Primjerice:
- Kada dođe umor i ne mogu sve, napravim samo ono što je minimum koji me drži u smjeru. Kad osjetim da odgađam, napravim prvi mikrokorak od tri minute.
- Kad me povuče stari obrazac (mobitel, grickanje, pretjerano “moram”), prvo napravim pauzu i vratim se u tijelo: jedan udah, stopala na pod, ruka na prsa.
- Kad mi dođe da “nema smisla”, sjetim se da to nije istina o meni – to je znak da mi je teško. I tada biram povratak, a ne kaznu.
Jer prepreka sama po sebi nije problem. Problem je to što nas prepreka često iznenadi, pa u njoj automatski skliznemo u staro. A kad prepreku unaprijed prepoznaš i napraviš plan “što tada”, ti zapravo radiš nešto jako važno: ne oslanjaš se samo na motivaciju nego i gradiš strukturu koja te može nositi i kad motivacije nema.
I tu se vraćam na onu rečenicu koja mi je možda i najvažnija za novu godinu:
“Ja se vraćam.”
Ne: “Ja nikad ne padam”, nego: “Ja znam gdje padam – i znam kako se vratiti.” I odjednom namjera prestane biti ideal koji me pritišće, i postane smjer koji me vodi. Realan. Ljudski. Moj.
“Ja se vraćam.”
Ne: “Ja sam savršena”, nego: “Ja se vraćam sebi, korak po korak.”
Za kraj: tri pitanja koja vrijedi istaknuti
Kad zatvaram godinu, ne pitam se samo: “Što dalje”, nego i:
- “Što sam preživjela, a da nitko ne zna?”
- “Što je u meni ojačalo, čak i kroz težinu?”
- “Za što je došlo vrijeme da prestanem nositi sama?”
Ako želiš, možeš i ti.
I onda, kada dođeš do namjere, ne mora biti velika. Može biti jedna. Može biti dovoljno malena da stane u tijelo, a dovoljno istinita da te vodi.
Ne savršeno.
Nego živo.
I tvoje.
Više o savjetodavnoj terapeutkinji Dubravki Fazlić pročitajte ovdje.
Foto: Dupe photos
