Ženski vikend u Posavju – odmor u termama, aktivnosti u Brežicama i partija golfa na ženski način
Oduvijek sinonim odličnog odmora nadomak Zagreba, Terme Čatež bile su domaćin još jednog Ženskog vikenda/Women's days by modniALMAnah. Popularni pr...
Moja priča: “Depresija me “pomela”, iznutra sam vrištala za pomoć, a nisam znala što mi je”
Ona je jedna od onih djevojaka koje će unijeti određenu toplinu, podršku i pozitivnu energiju u prostoriju.
Kad se nasmije, imaš osjećaj kao da te zagrlila, a u razgovoru s njom, imaš osjećaj kao da možeš postići baš sve što poželiš na ovom svijetu jer će te gurati i kada sam misliš da nešto ne možeš ostvariti. Danas se vodi opuštenošću i ljubavlju prema sebi, no Karla Zelić, nije cijeli život bila definicija optimizma. U jednom periodu života, borila se s depresijom, bolešću koja još uvijek, koliko god da se govori o njoj, nije shvaćena dovoljno ozbiljno, banalizira se i često je se naziva bolešću 21.stoljeća. Slučajeva je uvijek bilo, ne samo u 21. stoljeću, a danas, kad se cijela priča verbalizira više nego prije, kad nam je dosta šutnje, čini se kao da je bolest postala učestalija nego ikad. Više od ičega, depresiju je potrebno normalizirati i priznati kao ozbiljnu bolest koja utječe na cijeli organizam, kako bi se pravovremeno mogla tretirati i držati pod kontrolom. Depresija je bolest koju ne biramo, baš kao nijednu drugu, i ne treba ju shvaćati kao vlastiti neuspjeh. Dijalog i iskrenost prema samom sebi nužne su stavke na putu prema sreći, zbog čega Karla danas i dijeli svoju priču te otvoreno priča o svojoj borbi.
Da ima problem shvatila je kad se niz faza loših raspoloženja i bezvoljnosti počeo pretvarati u agoniju nad kojom više nije imala kontrolu. “Određeni događaji u mom životu su me, vjerujem, “triggerirali” u depresiju, i kad su se oni popravili ili prošli, a ja sam ostala jednako uvenula, nezainteresirana, otupjela za svoj život, shvatila sam kako je vrijeme da se suočim s činjenicom da ovo nije prolazno, i nije faza. Zapravo, shvatila sam da imam pravi problem kad sam shvatila da mi za jednostavnu stvar poput izlaska iz stana treba užasno puno truda i energije, kad sam shvatila da me sunce koje sam ranije obožavala čini nervoznom i razdražljivom, kad sam shvatila da ne mogu više slušati glazbu, kad sam shvatila da sve stvari koje su me ranije činile bolje raspoloženom, više ne djeluju”, započinje Karla svoju priču.
Rečenica koja se ponavlja od slučaja do slučaja je da bi radije prespavala cijeli dan, doli bila s ljudima koje voli: “Uz to, osjećala sam fizičke simptome; konstantne bolove u mišićima, kroničan manjak energije, smanjen ili povećan apetit. Depresija me jednostavno “pomela”, i kad sam shvatila da nije samo faza, i da se stvarno osjetno mijenjam, tada sam uvidjela crveni alarm koji me upozorio na to da je ovo nešto veće od mene. Apsolutno ništa me nije moglo dovoljno zainteresirati ili pobuditi u meni osjećaje, prave osjećaje u punom smislu te riječi, koje sam prije osjećala.”
Iako je sama potražila pomoć, život sa sestrom, koja joj je jedna od najbližih osoba u životu, osvijestio ju je da doista ima veliki problem. Konstantno izbjegavanje druženja, potpuno drukčije navike, zatvaranje u stan na nekoliko tjedana, potpuna bezvoljnost i demotiviranost za osnovnim životnim potrebama te najbanalnijim svakodnevnim radnjama, pa i pauzirana godina na fakultetu bile su prekretnica u kojima je Karla odlučila reći roditeljima što se događa.
“Obitelj, koja me najbolje zna, vidjela je na svoje oči kako se mijenjam iz jedne osobe u potpuno drugu, i bilo im je jasno da se borim s nečim što je izvan moje kontrole. Vidjeli su i plač, i bespomoćnost, i moju želju da mi bude bolje. Nisu me osuđivali, ali nisu ni razumjeli. I to je OK, stvarno, jer teško je razumjeti nešto što nikad ni sam nisi prošao”, prisjeća se.
O dijagnozi
Nakon što se mjesecima krivila za stanje u kojem se nalazi, s dijagnozom je došlo i veliko olakšanje jer je napokon dobila objašnjenje za svoju demotiviranost i tugu. “Do tada, imala sam osjećaj da sam možda jednostavno lijena, nezahvalna, nemotivirana svojom krivnjom. Ali duboko u sebi sam znala da nisam ja kriva, i upravo to je ono što me najviše fasciniralo jer sam par mjeseci unazad znala sebe kao organiziranu, motiviranu, entuzijastičnu, optimističnu osobu. Stoga sam u jednu ruku osjetila olakšanje jer sam iznutra vrištala za pomoć te sam pokušavala i sama shvatiti što mi se događa, i zašto sve što sam do sada radila, i načini na koje sam naučila funkcionirati sama sa sobom – više jednostavno ne djeluju. Znala sam da to nije osobni poraz, i upravo zato toliko otvoreno govorim o depresiji bez srama. To je bolest. Bolest od koje oboliš nenamjerno, i bez izbora ili suglasnosti”, govori.
U vrijeme kad je Karla imala depresiju, nije se toliko glasno govorilo o njoj kao danas, no količina nerazumijevanja i banaliziranja, nije se puno promijenila. “Doživjela sam osudu iz šire obitelji, i nekih ljudi, koji su govorili: ‘Joj daj molim te, kakva depresija, njoj se samo nije dalo učiti pa izmišlja!’, ili ‘Ma imaš sve u životu što ti treba, mlada si, lijepa si, hajde molim te, to su priče za malu djecu.'”
O antidepresivima
Nakon što je pauzirala godinu na fakultetu, odlučila je potražiti stručnu pomoć i krenuti na terapiju. Pronašla je psihijatricu koja joj je odgovarala, išla je na razgovore jednom tjedno te je dobila antidepresive koji su joj pomogli da može ustati na noge. “Sjećam se, propisala mi je lagani antidepresiv, koji mi je JAKO pomogao. Znam da oko antidepresiva postoji stigma, i moram priznati da je i mene bilo strah, ali uzimala sam najmanju moguću dozu, i znala sam, odnosno osjećala sam da se u mome tijelu odvija kemijski proces koji nije dobar, i da imam manjak serotonina jer, kao što sam i rekla, imala sam sve fizičke simptome depresije. Antidepresiv mi je pomogao tako da me malo “dignuo”, tek toliko da imam više energije sama mentalno raditi na depresiji. Dakle, nije me on izliječio, nije me učinio sretnom i izbrisao sve, ali mi je dao onaj početni push da skupim snagu u tijelu za borbu. Osjetila sam kroz 3-4 mjeseca kako mi se funkcije, apetit, pospanost itd. polako vraćaju u normalu i da mi je lakše biti na startnoj poziciji za borbu protiv bolesti iznutra. Pila sam antidepresive 16 mjeseci i onda postepeno prestala. Depresija je i kemijski proces, uistinu je”, kaže Karla.
Što bi danas rekla samoj sebi tada, u tom stanju uma?
“Ovo je zbilja teško pitanje jer se jako dobro sjećam onog mozga, i sjećam se koliko mi je bilo teško jer, sve utjehe, savjete i slično čula bih, ali ne bih OSJETILA. U tom stanju si svjestan svega, ali ne možeš to primijeniti, upiti, osjetiti. Uvijek sam govorila kako imam osjećaj da sam oboljela od depresije jer sam izrazito emotivna, i kao da sam toliko jako osjećala sve, da sam samo prestala osjećati. Ali, rekla bih si da stvarno postoji izlaz, i da će biti bolje, i da se bojim toliko jer ću stvarno jednom ponovno osjećati.”
O pristupu ljudima koji boluju od depresije
Kad imamo u neposrednoj blizini osobu koja boluje od depresije, sve što želimo u tom trenutku je pružiti joj neki oblik pomoći, ali s obzirom na to da nismo stručne osobe, nismo ni sami sigurni kako im pristupiti. “Mislim da je važno ne banalizirati i umanjivati tuđe probleme, posebice ako vam se netko otvori po pitanju depresije. To stvarno nije lako, i ako osoba to napravi, vrlo vjerojatno je i sama u strahu. Zato mislim da je bitno iskreno i otvoreno saslušati osobu. Isto tako, znam da postoje ljudi koji boluju od depresije i koji su toliko duboko da ni ne žele pomoć, i to je baš nezgodna i nezahvalna situacija za njihove bližnje. Ja sam zaista odmah tražila pomoć, sama, i nisam je odbijala, ali znam da ima puno slučajeva gdje su stvari kompliciranije. Mislim da depresivne ljude ponekad zbilja treba trgnuti i “prisiliti” na liječenje jer sami nisu sposobni, najiskrenije. Ali, na kraju dana, najvažnije je pristupiti s razumijevanjem, ali i oštrim stavom da potraže pomoć!”, rekla je Karla.
O lekcijama kojima ju je depresija naučila
Iako se na prvu možda čini kao doista teška, bezizlazna, pa čak i tragična situacija, svaka loša stvar koja nam se dogodi u životu, nosi sa sobom i određene dobre lekcije.
“Depresija me naučila, sada kada više nisam u njoj, da više uživam u životu. Kada prođeš depresiju (koja također, ima tendenciju vraćati se, i ponekad mi se vrati u valovima, na par dana) mislim da iskreno, ne shvaćam život toliko ozbiljno. Koliko god smiješno zvuči, pomaže mi banalizirati svoje probleme i život općenito. Naučila me cijeniti trenutke gdje je nema, puno više nego prije. Naučila me da budem hrabra i pričam o njoj, kao i o svim svojim drugim slabostima. Naučila me da imam samo jednu sebe, i da nije vrijedno da toooliko duboko tonem zbog ljudi i događaja koji su prolazni. Ne kažem da ponekad i dalje ne posustanem, ali danas se puno brže dignem i nastavim dalje. Depresija je sebična sjena koja se čini kao utjeha, ali zapravo krade život. Naučila me da nije vrijedna mene”, emotivno prepričava.
O društvenim mrežama i psihičkim bolestima
Ljudi su danas glasniji nego ikada, posebno na društvenim mrežama na kojima se progovara o temama o kojima se dugo šutjelo. S jedne strane, to može biti izrazito utješno i pomoći cijeloj zajednici ili barem pojedincima, no s druge strane, dok se boriš sa psihičkom bolešću, društvene mreže mogu biti i hodanje po tankom ledu.
“Smatram da je to definitivno dvosjekli mač. Sigurna sam, ma baš čvrsto tvrdim, da društvene mreže definitivno nezdravo djeluju na psihu i mentalno zdravlje. Nije tajna da se svi svjesno ili nesvjesno uspoređujemo s drugima, scrollamo, tražimo approval, dokazujemo se i sebi i drugima. Teško je ostati neokrznut od nesigurnosti i osjećaja manje vrijednosti, ili osjećaja da ne živimo svoj najbolji život ali isto tako, društvene mreže su iluzija. Bitno je to osvijestiti, bitno je osvijestiti da ne vidimo “behind the scenes” nego uglavnom ispolirani komadić koji nam se servira, i pokušati to imati u perspektivi kada scrollamo bespućem uspoređivanja. Ali, mislim da su društvene mreže ujedno i super alat kojim se možemo informirati o mentalnom zdravlju, povezati s ljudima koji imaju sličan mindset kao mi, i na kraju dana, i sami koristiti te platform za nešto dobro. Jako mi je drago da se na društvenim mrežama sve više govori o mentalnom zdravlju, i nadam se da će to postati imperativ, jer trebao bi!”
O psihoterapiji za sve
Briga o mentalnom zdravlju, trebala bi biti jednako, ako ne i bitnija od one o fizičkom zdravlju. Stigma o odlascima psiholozima i psihoterapeutima se polako čisti, iako je još uvijek prisutna, no upravo dijalog o tome napokon normalizira cijelu priču. Ti sati sa psihologom trebali bi se shvatiti kao svojevrsna mentalna higijena, koja je danas nužna svakom čovjeku, a upravo tako razmišlja i Karla.
“Jednostavno, živimo u takvom dobu. Zato me uopće nije sram reći da idem, i nikoga ne bi trebalo biti sram. I da nisam imala depresiju, išla bih. I sada kada je nemam, idem. To je sat vremena tjedno, samo za mene, gdje sa stručnom i objektivnom osobom razgovaram o sebi i svom životu. Ako se ide u teretanu dva do tri puta tjedno, za fizičko zdravlje, zašto imperativ ne bi bio ići kod psihologa za mentalno? Ne vidim problem u tome, podržavam to maksimalno i ovim putem želim potaknuti ljude na isto! Najbolje potrošen novac, vjerujte mi”, smatra.
O osvještavanju o psihičkim bolestima
Nakon što priznamo sebi da imamo problem, vrijeme je da odemo korak dalje, priznamo i bližnjima, pa i svijetu i potpuno se oslobodimo grča koji osjećamo: “Ja sam sretna što sam prošla depresiju, samo zato što sam odlučila govoriti o njoj, i što znam da sam puno ljudi promijenila život, mišljenje ili ih potaknula na akciju. Ne govorim to samo tako, doista na dnevnoj bazi dobivam poruke ljudi koji su se pronašli u mojoj priči, kojima je lakše, koji znaju da nisu sami, koji su krenuli tražiti pomoć, ili koji bolje razumiju svoje bližnje. A ja sam samo jedna osoba! Pričajte! Molim vas! Jer što više ljudi bude pričalo, to će manja biti stigma oko mentalnog zdravlja, i ujedno će se pomoći sve više i više ljudi.”
I neovisno o tome kroz što smo prošli, u životu dobivamo pregršt lekcija i izazova s kojima se možemo i ne moramo uhvatiti ukoštac, no ako ih pobijedimo – ne postoji dovoljno velika medalja za takav uspjeh. Ako se osvijestimo i vrednujemo svoje “male” životne uspjehe onako kako bi doista trebali, živimo neopterećeno, iz dana u dan se učimo voljeti, zahvalni na svakom osmijehu koji dobijemo, život nam se potpuno mijenja.
“Danas pokušavam živjeti što više mogu, i učim se voljeti sebe, jer na kraju dana, prvo smo mi cijeli život tu za sebe, pa zašto biti u stalnom ratu sa sobom samim?”, zaključuje Karla.
Autor: Lana Biželj
Foto: Privatna arhiva
