U potrazi za Afroditom: “Kako sam odbila “siguran” posao s djetetom i kreditom u 40. godini ne bih li pratila svoj put”

by | 30 studenoga, 2020

Nedavno sam odbila na poslu potpisati omalovažavajući novi ugovor o radu. Nakon provedenih 16 godina u tvrtki, dva fakulteta i brda edukacije, što za papire zvane diploma, a što za životne škole, završila sam neslavno karijeru na lošijoj poziciji od nekih koji su, bez iskustva i znanja, došli prošle godine. Hrvatska realnost, ali rekla bih i Bog koji mi je prestao slati suptilne znakove i počeo dijeliti šamarčine kako bi me razbudio.

Kažu da je noga u dupe korak orema naprijed. Pa eto… I ja sam tako iskoračila uz malu pomoć te nogice. Mogla sam još ostati i “kiseliti” se na nekom radnom mjestu koje bi mi ubilo zadnje sive moždane stanice jer je za mene zatupljujuće do te mjere da bih vjerojatno dobila čir od same pomisli na taj posao. Naši poslodavci još uvijek ne shvaćaju da je zadovoljan radnik najbolji radnik i da ne možeš samo tako nekome nakon 16 godina dati posao bez da ga pitaš želi li raditi administraciju i cijele dane gledati u Excel. Nekome je možda to toliko super i cool, i ne pada mi na pamet vrijeđati ili biti nezahvalna, jer znam da svakoga od nas veseli nešto drugo. Međutim, ja definitivno nisam na Zemlju došla raditi posao koji mrzim. Došla sam raditi posao koji volim, a plaća će sama doći. Moja bi se mama sada sigurno prenerazila od ove rečenice. Pa koliko, zapravo, ljudi radi ono što voli? Što ja sad tu filozofiram? Na kraju sam odbila i posao i “sigurnu” plaću. Ta plaća nije zapravo nikad ni bila sigurna kad pogledam svoj radni vijek. Često nam se nije isplaćivala, a bilo je i zastoja po par mjeseci. Ta razdoblja naučila su me kako da “plivam” u nesigurnosti kad novac nije stizao. Isto me i COVID-19 naučio – da baš ništa u životu nije sigurno i fiksno iako sam ja toga davno postala svjesna te sam odustala od pokušaja upravljanja vlastitim životom.

Kad se raspadnete nakon razvodaii na sastavne dijelove, postane vam jasno da je život jako krhki i da jedino što vam u životu treba jest da budete jako fleksibilni, i to ponajprije u glavi, pa tek onda i u tijelu. Na taj vam način fleksibilnost omogućuje da se ne blokirate strahom nego tražite kreativna rješenja. Poput mene, kad sam se krenula razvoditi, a plaća mi nije stizala. Dizala sam kredit u drugoj banci da ne vide kako mi ništa ne sjeda na račun. Već sam jednom prošla situaciju da izlazim iz neke priče bez sigurnosti i plana, samo sa spoznajom da tamo više ne ostajem. Što ako je ta promjena kojoj sam se već dovoljno dugo odupirala baš ona koja će mi dati krila? Što ako me Bog gurao van zone komfora baš zato što je vidio da sam začahurena kao gusjenica već dovoljno dugo i da je krajnje vrijeme da izađem iz te svoje čahure? Što ako je kriza prilika, a ja je ne iskoristim? Što ako poletim, pa se spržim kao moljac na nekoj obližnjoj lampi misleći da je sunce? Što ako, što ako… Možemo tako unedogled, i u jednom i drugom smjeru.

Imam preko 40 godina, dijete, kredit se podrazumijeva, naravno, i soliram već sedam godina nakon razvoda. Sretnija sam nego ikada prije razvoda, ali da je lako – nije. Odbila sam ostati gusjenica u braku pa sam se razvela i poletjela. Preletjela sam od tada dosta svijeta i sve mi se uvijek nekako posložilo pa sam našla i novca i vremena za putovanja. Sada je došlo vrijeme da ponovno razvijem krila. Ova poslovna. Kad bi sve gusjenice znale da će se razviti u leptira, pola njih bi možda zbog straha od letenja poželjelo ostati začahureno. Radije bi gmizale po podu. To im je poznato i sigurno. Ovo s letenjem je nesigurno, novo i neisprobano, pa čemu riskirati? No, priroda je to složila na način da nemaju izbora. Moraju, pa samim time niti nema kao kod ljudi, bih – ne bih, vaganja i propitivanja, a sve uz dozu golemog straha. Ljudi ne shvaćaju da ih samo izbori koče u tome da postanu leptiri. Svi mi imamo mogućnosti razviti svoja krila, ali nemaju svi hrabrosti proći metamorfozu, jer nas neizvjesnost novog oblika plaši više od loše poznatosti života u zoni komfora. Da se razumijemo, odgovor na pitanje je li me bilo strah donijeti tu odluku baš sada, u ovoj situaciji, je naravno – DA. Je li me i dalje strah? Pa… više je NE nego da. Odradila sam strahovanje i prepustila se životnom flowu. Znam da sreća prati hrabre i da Bog čuva leđima takvim luđacima poput mene. Imam viziju i misiju, ali još uvijek ne vidim put. Otvorit će se već nekako… sigurna sam! Vjerujem da su granice koje imamo one koje smo si sami postavili i ako kažemo da možemo ili ne možemo, uvijek smo u pravu. Bitno je samo da se sami odlučimo u što želimo vjerovati. Sve je moguće pa neka igra zvana “moj novi život” započne!

Pratite me kako biste vidjeli hoću li postati prekrasan livadni leptir u punom sjaju svih duginih boja ili se kao smeđi moljac zalijepiti na lampu! 😊
With <3 M!

Prvo poglavlje Martinine priče pročitajte ovdje.

Piše: Martina Vitas