Koh Samui – tajlandski otok hramova i pješčanih plaža kojem se mnogi iznova vraćaju

Naša je novinarka provela četiri mjeseca na tajlandskom otoku Koh Samui, koji je časopis “Conde Nast Traveler” okrunio titulom drugog najljepšeg otoka u Aziji. Njezina priča potvrđuje njegovu ljepotu…

Teško je odabrati najsenzacionalnije otoke u Aziji, ali prema ovogodišnjem izboru čitatelja časopisa “Conde Nast Traveler”, na prvom se mjestu smjestio Bali, a u stopu ga prati, s minimalnom razlikom u broju glasova, tajlandski Koh Samui. Bali je bio i moj prvi odabir, ali ga početkom 2023. godine, zbog indonezijskih COVID restrikcija, nisam mogla posjetiti. Na Koh Phanganu bila sam prije nekoliko godina te se odluka da se smjestim na susjednom Samuiju – otoku hramova i pješčanih plaža – nametnula sama po sebi. Na preporuku anonimnog putnika s društvene mreže, iz Zagreba sam rezervirala jednomjesečni smještaj u maloj stambenoj zgradi u Lamaiju, mirnome mjestu čiju plažu mediji opisuju kao drugu najljepšu na otoku. Nakon nekoliko kaotičnih dana u tajlandskoj prijestolnici, brod me iskrcao na otok koji me pozdravio njihanjem palmi banana, a taksist tradicionalnim pozdravom: “Sawadika”.

Intuicija mi je potvrdila da sam na dobrome mjestu, točno tamo gdje u ovom trenutku života trebam biti. Uz pjev ptica, pila sam jutarnju kavu na balkonu s pogledom na bazen i zeleno brdašce u daljini. Plivala sam gotovo svaki dan u tirkiznome moru na plaži udaljenoj nekoliko minuta hoda. Na njezinoj četiri kilometra dugoj, bijeloj pješčanoj pruzi lako sam pronalazila potpuno osamljena mjesta. Sladila sam se rotijem s mangom kupljenim usput u “dućanu” na četiri kotača. Navečer sam, okupana mjesečinom, pila svježi kokos i promatrala horizont istočkan sićušnim svjetlima ribarskih brodica. Do supermarketa sam, po toj istoj plaži, pješačila po plićaku bosonoga, a kad bih se zaželjela zelenila i planinarenja, samo bih prešla cestu i našla se u džungli. Bilo da sam šetala ili se vozila motorom po zavojitim uzbrdicama i nizbrdicama netaknutog, bujnog zelenila, istražujući otok, svakodnevno sam pronalazila skrivene plaže, restorane na vidikovcima koji oduzimaju dah, hramove, plantaže kokosa i drvorede banana, napuštene resorte s muljevitim bazenima, muslimansku četvrt, osvježavajuće vodopade, šarmantne kafiće usred ničega, utočišta za slonove…. Rijetki su bili dani koji bi prošli bez wow efekta. A kao cura iz grada, s vremena na vrijeme, povlastice modernog svijeta potražila bih u najpopularnijem mjestu na otoku. Uskakala bih u lokalni “autobus” – crveni songthaew – te za pet eura (uz cjenkanje) stigla u pet kilometara udaljen Chaweng. Osim što se gradić može pohvaliti najljepšom plažom na otoku, tu se nalazi shopping centar sa SPA centrom, dućanima modom, ultramodernim kinom, igralištem za djecu… Chaweng je ujedno i centar noćnog života, a nalazi se u blizini aerodroma, što su još neki razlozi zašto većina turista odabire ovu destinaciju za odmor. Ali ja sam se, na kraju dana, preferirala vratiti u mirniji i opušteniji Lamaji, gdje se mjesec dana protegnulo na četiri.

Koliko je veliko “moje selo”, kako sam ga voljela zvati, i kako prekrasno izgleda iz ptičje perspektive, doznala sam kad sam se, na temperaturi od 35 °C, uzverala do prirodnih atrakcija Overlap Stones. Na prvoj, golemi, okrugli kamen visok osam metara sjedi u savršenom balansu na drugom većem kamenu pružajući pogled na plažu i džunglu koju posljednjih godina sve više “presijecaju” vile koje izgledaju kao plavo-bijele kockice na zelenom Lego brdu. Na mostiću, koji vodi do kamena, ptice pjevaju, lagani povjetarac mrsi vašu kosu, a leptiri plešu samo za vas. Ulaznicu mi je naplatila obitelji u čijem se dvorištu doslovce nalazi stijena te sam koristila i njihov toalet ako je suditi po četkicama za zube. Usprkos umoru, nastavila sam uzbrdo uskim, vijugavim puteljkom kroz drveće, do stijene na još većoj nadmorskoj visini – i nisam požalila. Overlap Stone 2 nagradio me pogledom na dvije strane otoka – uključujući Lamai – plažu i njezine redove stiješnjenih kuća, kao i sve nijanse oceana koji nestaje u daljini.

Ulice Lamaija, kao i u većini azijskih mjesta, mijenjaju svoje ruho tijekom dana. Ujutro su uglavnom potpuno prazne – vlasnici kafića i restorana spavaju (što nije idealno ako ste ranojutarnji tip, ali je idealno za trčanje), a šušur počinje zalaskom sunca. Pale se roštilji i miris hrane mami odasvud, glazba trešti iz kafića, maserke pozivaju na tajlandsku masažu, u ringovima usred restorana na otvorenom se održavaju muay thai borbe, redaju se štandovi sa suvenirima, a lokalci vozikaju svoje pop-up dućane i street food restorane na motorima.

Kao što je poznato, hrana je na Tajlandu povoljna i odlična, ali sam, zadržavši dosadašnji stil života, povremeno kuhala. Ubrzo sam shvatila da se to financijski uopće ne isplati. Ta ovdje ni lokalci ne kuhaju. Pad thai (tajlandski prženi rezanci), žuti ili zeleni curry, som tam (“zelena” salata od papaje), massaman curry, pad kra pao (mljevena svinjetina sa svetim bosiljkom i rižom), khao neeo mamuang (desert od manga i ljepljive riže) i druga jela kojima nisam ni zapamtila imena hranili su me svakodnevno svega za 1,5-3 eura. A za posebne prilike, odlazila sam u obližnji The Cliff Bar & Grill, koji nudi fenomenalne mediteranske poslastice uz još fenomenalnij pogled na ocean.

Tijekom svog boravka na Samuiju, kupala sam se na praznim plažama do kojih ni Google maps ne vodi i do kojih se ponovno vjerojatno ne bih znala vratiti. No one koje slove kao najpopularnije uistinu su spektakularne. Chaweng plaža odličan je odabir ako volite biti u žiži zbivanja i po danu i po noći. Ali u miru, gotovo iste plaže, možete plivati samo koji kilometar dalje, gdje se nalazi – njegov osamljeniji produžetak – Chaweng Noi. Na sjeveru otoka, plaže Baan Thai, Maenam, W Beach i Bo Phut također su mirne i osamljene, dok Choeng Mon vrvi turistima zbog lijepog pogleda na susjedni otočić. Plaže na zapadu otoka, zbog dubokih oseka, često oskudijevaju vodom, ali je zato Lipa Noi savršena za romantično uživanje u zalasku sunca. Ljubiteljici prirode i planinarenja poput mene džungla je pružala jednako zadovoljstvo kao i boravak na plaži, posebno kad bih mokra od znoja naišla na vodopad. Onaj s najljepšim pogledom apsolutno je Na Muang, koji slovi kao najviši vodopad u Samuiju, a njegov se slap obrušava s 30 metara visine stvarajući bazenčiće u podnožju brda idealne za brčkanje. Razina vode u tim prirodnim kadama ovisi o količini padalina, pa se nemojte razočarati ako u posjet dođete tijekom sušne sezone. U blizini vodopada nalazi se par utočišta za azijske slonove te ih je moguće vidjeti kako šeću uokolo. Praksa jahanja slonova na Tajlandu se posljednjih godina osuđuje kao neetička pa vas molim da ne sudjelujete u takvim “atrakcijama”. Ako se želite družiti s ovim veličanstvenim životinjama, posjetite Samui Elephant Kingdom Sanctuary ili Samui Elephant Home, gdje postupaju etički prema životinjama.

U budizmu, slonovi se smatraju svetim životinjama, zbog čega su sastavni dio gotovo svakog hrama, a Samui obiluje uistinu veličanstvenim watovima, koji pružaju jedinstveni pogled na tajlandsku kulturu. U Watu Phra Yai, kompleksu hramova smještenom na otočiću povezanim nasipom s kopnom, nalazi se 12 metara visok zlatni kip Bude koji možete vidjeti iz zraka ako na otok dolazite avionom. Od njega je možda još veličanstveniji hram Plai Laem izgrađen u tajlandsko-kineskom stilu kojim dominiraju dva divovska šarena kipa. Prvi je Guanyin, kineska božice milosrđa i suosjećanja s 18 ruku, a drugi je 30 metara visoki kip debelog, nasmijanog kineskog Bude koji predstavlja bogatstvo i prosperitet. Ovo su neki od najposjećenijih, ali deseci su drugi hramova – smještenih na plaži ili na vrhu brda – koji su apsolutno vrijedni posjeta.

Birajući između 1430 tajlandskih otoka, sigurna sam da možete naći čarobniji i osamljeniji, ali većina ljudi, jednom kad posjeti Samui, vraća se iznova njegovim obalama. Nisam sigurna zašto. Možda se čarolija tog otoka skriva u dobroj ravnoteži bogatog izbora mirnih plaža i živahnog noćnog života, spokojnih hramova i avantura u džungli. Koji god razlog bio, mene je začarao – i već planiram svoj povratak.

 

Foto: Privatna arhiva/Magda Dežđek