Kad ljubav prema životinjama postane način života – priča o “Grginoj arci”

Svatko od nas možda je barem jednom pomislio kako bi, kad bi imalo čarobni štapić, spasio i sve životinje koje pate. Nažalost, životinje imaju sve manje vlastitog životnog prostora, eksploatirane su u industriji hrane, izrabljivane su zbog mode, trofeja i zabave.

Dok svi više – manje znamo koliko životinje pate i koliko su bespomoćne bez ljudske pomoći, pojedinci su svoju ljuba prema životinjama pretočili u životnu misiju. Tako je i nastalo mjesto poput “Grgine arke”, gdje napuštene, ozlijeđene i neželjene životinje pronalaze svoje utočište. Grga, odnosno Hrvoje Gregurić predsjednik je Udruge za zaštitu životinja, prirode i društva “Grgina arka“. Njegov put od dječaka koji je spašavao životinje do osnivača utočišta u srcu prirode priča je o hrabrosti, suosjećanju i nepokolebljivoj vjeri u svijet u kojem svako biće zaslužuje ljubav i sigurnost. Kroz predan rad, Grga i njegovi volonteri svakodnevno dokazuju da istinska promjena počinje malim, ali iskrenim koracima. Grga je s nama podijelio odgovore na pitanja koji će zasigurno i u vama probuditi još više empatije prema životinjama, ali i divljenje prema ljudima koji to zaista zaslužuju, baš kao što je Hrvoje Gregurić.

Za početak, recite nam nešto više o sebi i kako je nastala Grgina Arka? Možete li nam reći nešto više o počecima i motivaciji koja stoji iza toga?

Zovem se Hrvoje Gregurić (većina me zna kao Grgu) i predsjednik sam Udruge za zaštitu životinja, prirode i društva “Grgina arka.” Moja ljubav prema životinjama bila je vidljiva već u mojem djetinjstvu i ona me vodi kroz cijeli život. Majka se često morala nositi s time da kući dovodim životinje jer sam imao potrebu pomoći svakoj životinji koja nađe put do mene. Čak se i moje društvo znalo našaliti da veći interes pokazujem za životinje nego za djevojke. Zbog želje da pomažem životinjama završio sam srednju školu za veterinarskog tehničara i 12 godina radio u veterinarskoj praksi za male i velike životinje. Posao veterinarskog tehničara nije uspio zadovoljiti moju potrebu za istinskim pomaganjem životinjama te sam dao otkaz kada više nisam mogao podnijeti način na koji se ljudi odnose prema životinjama i činjenicu da je profit najvažniji. Htio sam učiniti veću promjenu i pomoći onima koji su napušteni, bolesni i “nevidljivi” većini ljudi. Preokret se dogodio kada sam u teškom periodu svog života kupio praznu parcelu usred šume i vodeći se filmskim citatom “If you build it, they will come” počeo s gradnjom. Izazov je bio utopijsku ideju o stvaranju oporavilišta i utočišta za ozlijeđene, neželjene i zlostavljane životinje provesti u djelo, posebice jer je ideja o utočištu često bila neshvaćena, ismijavana i popraćena osudama zato što je ljudima teško shvatiti brigu za životinje od kojih “nema koristi.” Ipak, brigom o životinjama ja sam dobio puno, živjeti sa svakom od njih u simbiozi je prekrasno i koliko ja pomažem njima, toliko one pomažu meni. Liječe mi dušu i pomognu mi da ustanem svaki put kada padnem. Udruga je službeno registrirana početkom 2020. godine kao produžetak volonterskih aktivnosti u području skrbi i zaštite životinja kojima se bavimo od 2014. godine.

Koliko trenutačno životinja imate pod svojom skrbi i o kakvim je životinjama riječ?

Prva stanovnica utočišta bila je nojica Biba, koja je spašena iz lokalne klaonice. Utočište sada broji oko tristo članova na stalnoj skrbi (krave, koze, ovce, mufloni, poniji, svinje, magarac, mustang, kunići, činčila, zamorci, mačke, galebovi, golubovi, vrana, emui, purani, fazani, paunovi, kokoši, guske, patke, biserke…). Svaka životinja ima svoju priču i kod nas je pronašla mir i ljubav. Osim što pružamo trajni dom životinjama, udruga pomaže kod udomljavanja te othrane i oporavka divljih životinja koje zatim vraćamo u prirodu (ježevi, zečevi, sove, rode, lanad…).

Koja je Vaša uloga unutar udruge i kako izgleda Vaš prosječan dan?

Moja je uloga u udruzi u svemu – od hranjenja, čišćenja, brige za zdravlje životinja, izlazaka na teren, organiziranja posjeta i volontiranja pa do vođenja administrativnih poslova i komunikacije s javnošću. Dan počinje rano ujutro i traje do kasno navečer jer se životinje hrane, liječe, čiste i prate svakodnevno. Nema pauze, uvijek se nešto događa. S obzirom na to da radim kao timaritelj deva u Hrvatskoj sahari u Đurđevcu, često imam osjećaj da mi nedostaje sati u danu kako bih stigao napraviti sve što sam zamislio. Nije rijetka pojava da usred noći s nadglavnim baterijama čistim i popravljam nastambe i ogradu. Naporno je i iscrpljujuće, ali srce je puno, a to je ono što je bitno. Kako udruga nema zaposlenih i ne ostvaruje dobit, najveći izazovi financijske su prirode. Troškovi hrane, veterinarske skrbi i održavanja prostora golemi su, pa često volonteri i ja uskačemo sa svojim plaćama kako bismo mogli zbrinuti životinje. Udruga opstaje zahvaljujući donacijama divnih ljudi i tvrtki koji su prepoznali naš rad i na taj ga način podržavaju. Na tome sam im beskrajno zahvalan. Logistički je izazov brinuti o toliko različitih životinja na velikom prostoru i organizirati izolaciju životinje kada je bolesna. Emocionalno je teško kad izgubimo nekog štićenika ili kad nismo u mogućnosti pomoći svima koji nam se obrate. Svaki gubitak jako boli jer su sve životinje dio naše velike obitelji. S vremenom naučiš nositi tugu, ali nikad ne postane lako. Volonteri to također teško proživljavaju, ali tješi nas činjenica da smo im barem dali ljubav i sigurnost dok su bile s nama. U takvim situacijama smo svjesni da ne smijemo dopustiti tuzi da prevlada jer ima još puno životinja koje o nama ovise i zbog kojih se moramo nastaviti boriti.

Na koji način surađujete s lokalnom zajednicom, volonterima ili veterinarima?

Suradnja s lokalnom zajednicom nam je jako važna, volonteri dolaze pomoći kad god mogu, posebno u većim akcijama. Otvoreni smo za sve koji žele pomoći, bilo volontiranjem, donacijama ili širenjem svijesti. U svrhu edukacije i senzibilizacije građana u području zaštite i prava životinja te zaštite prirode jednom mjesečno organiziramo Dane otvorenih vrata. Također surađujemo s vrtićima, školama, udrugama i centrima za djecu s posebnim potrebama te s njima imamo besplatne radionice izrade kućica za ptice i hotela za kukce. Sve aktivnosti kojima se bavimo aktivno promiču suživot s prirodom i zaštitu životinja i okoliša. Cilj nam je potaknuti ljude na suosjećanje i odgovorno ponašanje prema svim bićima.

Kako se Vi osobno, ali i volonteri ove udruge, nosite s teškim sudbinama životinja?

Na slučajeve zanemarivanja/zlostavljanja životinja uvijek reagiramo prijavom nadležnim institucijama i ako možemo, zbrinemo životinju. Često smo ograničeni prostornim i financijskim kapacitetima, ali uvijek damo sve od sebe da pomognemo.

Imate li edukativne programe ili aktivnosti kojima pokušavate mijenjati svijest ljudi o odgovornom vlasništvu?

Najbolja pomoć je educirati ljude, poticati prijavu zlostavljanja te širiti svijest o pravima životinja i važnosti volontiranja.

Što biste voljeli postići u budućnosti “Grginom arkom”? Postoje li neki planovi ili projekti koje biste voljeli pokrenuti?

Udruga trenutačno ima nekoliko projekata na kojima radi. U bližoj budućnosti htjeli bismo završiti projekt ojačavanja ograde armaturnim mrežama kako bismo pružili bolju zaštitu našim štićenicima, ali taj projekt ovisi o donacijama. Također radimo i na povratku kontrole na web-stranici i društvenim mrežama jer je udruga bila hakirana, što je znatno utjecalo na donacije. Puno je podataka izgubljeno, a stala je i akcija kumstava u kojoj bi ljudi izabrali svoje kumče u utočištu i svojim doprinosom nam pomogli u njegovom zbrinjavanju. Cilj je akciju pokrenuti ponovno i pojačati aktivnost na društvenim mrežama kako bi doprli do što većeg broja ljudi. Planiramo dodatne edukativne sadržaje i još više otvoriti Arku za posjete. Što se tiče neke dalje budućnosti jedina želja nam je da udruga postoji još dugo kako bismo spasili što više životinja i što više ljudi educirali i potaknuli na suosjećanje.

Koju biste poruku poslali ljudima koji žele pomoći životinjama, ali ne znaju odakle krenuti?

Svim ljudima koji žele pomoći životinjama poručio bih da krenu malim koracima. Udomite umjesto da kupujete, u dvorištu/parku ostavljajte posudu sa svježom vodom, bojkotirajte cirkuse i mjesta gdje divlje životinje žive u zatočeništvu, kastrirajte ljubimce, smanjite meso u prehrani, izbjegavajte odjeću i obuću s kožom i krznom, donirajte, volontirajte (ponuda privremenog smještaja/prijevoza, oglašavanje, dijeljenje objava, organizirane akcije, prijavljujte zlostavljanje životinja), ako naiđete na životinju kojoj treba pomoć, sklonite ju makar privremeno dok ne kontaktirate udruge, educirajte se i širite svijest. Svaka pomoć, pa makar i najmanja, znači puno. Nije važno koliko možete dati, nego da to radite iz srca.

FOTO: Privatne fotografije