Jesu li sporo življenje i briga o sebi floskule omotane u reciklirani papir?

Kako se godina bliži kraju, vrijeme je preispitivanja: Što se dogodilo posljednjih mjeseci? Brojimo postignuća i ispunjene želje. Puno toga se dogodilo… Uče nas da se prihvatimo, ponovno zavolimo i budemo bolji. Prema sebi, prema drugima. Nova godina je stigla, a s njome i novi ciljevi. Cilj zahtijeva predanost i vrijeme. Uhvatite li se ikad u stanju koje često kroz smijeh nazivamo “požuri polako”? Sve oko nas zove na povratak kvaliteti i usporavanju. Slušamo li?

Pokret sporog življenja s nama je već nekoliko godina. Inspirirani smo vratiti se hobijima i istraživanjima interesa kojima se prije nismo stigli posvetiti. Želja za usporavanjem proizlazi iz osjećaja koji nas vraća u “dobra stara vremena”. Sjećate li se stare, okrhnute bakine šalice iz koje je čaj jednostavno bio finiji? Ili tanjura cvjetnog uzorka u kojem se hladila vruća juha dok bi ona pričala koliko je maraka platila svoje najdraže čizme i kako je prije sve bilo kvalitetnije? Sjećate li se osjećaja kad nismo žurili? Kad smo cijenili ono što imamo? Želja za bijegom od neizvjesnosti vremena u kojem se nalazimo čini ideju sporog življenja još privlačnijom. Neki od interesa koje pokret zagovara doživjeli su pravu renesansu iako su prisutni cijelo vrijeme. Uživanje u atmosferskoj glazbi temeljni je dio YouTubea već najmanje jedno desetljeće. Povežete li to sa spokojnim i svjesnim životom, pronašli ste recept za nagledaniji sadržaj na društvenim mrežama. 

Nemamo svi vrtove i velika dvorišta… Velika većina nema luksuz vremena koji je potreban za spore, svjesne radnje koje pritom izgledaju estetski zadovoljavajuće. Gledanje ovog sadržaja omogućuje nam da se povučemo u drukčiji svijet i način razmišljanja, a premještanjem pažnje s fotografije na video prvi put osjećaj spokoja postaje opipljiv. Videozapisi su često dugi, s opuštajućom glazbom ili bez ikakvog zvuka. Redanje sporih i mirnih kadrova daje meditativnu kvalitetu, a stvaratelji i njihovi gledatelji nalaze smisao u obraćanju pažnje na detalje. Čini se kao da su radnje slučajne, ali usredotočene. Sadržaj se često vrti oko zadataka i hobija kao što su vrtlarstvo, prenamjena namještaja ili priprema hrane. Vjerovali ili ne, pečenje kruha (i to ne nužno onog od banane) postalo je isprepleteno s našim pokušajima da svakodnevici vratimo smisao.

Dodirivanje nostalgije za analognim vremenom, kroz digitalnu kulturu, pomalo je smiješna ironija cijelog pokreta. Uče nas i da se zavolimo, a baš to ćemo postići novom mirisnom svijećom i afirmacijom koja je ispisana na njoj. Osjećate se potišteno zbog nepravede u svijetu? Jeste li pokušali kupiti 20 sheet maski za lice? Ili možda skupocjene naušnice kojima ćete slaviti svoju neovisnost? Ako je za vjerovati reklamama, sve su to rješenja koja su ženi potrebna da bi se osjećala bolje u svojoj koži. Umjesto srama i izazivanja straha koji su nekoć bili omiljena taktika oglašivača koji su pokušavali prodati proizvode ženama, čini se da je briga o sebi postala njihovo novo “oružje”. Kultura “prozivanja” preko društvenih mreža onemogućila je seksističke i sramotne reklame. Dakle, reklama proizvoda za osobnu higijenu koja je nekoć pokušavala reći ženama da nikad neće biti voljene ako ne isperu prirodni miris svojih genitalija, sad predstavlja proizvod (usput rečeno potpuno nepotreban prema brojnim medicinskim časopisima) kao alat za self-care jer je i vaša vagina vrijedna toga. I ne samo vagina. Volite svoje testise istim proizvodom, ni slučajno ih nemojte voljeti bez njega. Uz to, budite suosjećajan muškarac i jednom godišnje pustite bradu kako biste pozvali na svjesnost o raku prostate. Ako nemate bradu, samo strpljivo, presadite je – budite muškarac koji ste oduvijek zaslužili biti. 

Sporo življenje, rad na sebi, ljubav i pažnja koja je svjesna zahtijevaju predanost. Predanost koju nas mediji uče provoditi kupnjom najnovijih mindfulness gadgeta, alata i proizvoda kojima nam proizvođači pokazuju da razumiju promjene u našem ponašanju.

Nažalost, istinske promjene nema bez smanjenja proizvodnje jednako kao i smanjenja potrošnje. Ne možemo isti obrazac gomilanja novih i potencijalno nepotrebnih stvari upakirati u reciklirani papir i nazvati usporavanjem. Ili možemo? 

Trebamo li tisuću i jednu platnenu vrećicu, ili trebamo njih pet koje ćemo koristiti dok ih ne poderemo?

Trebamo li deset tenisica koje su biorazgradive, ili trebamo dovoljno da ne hodamo bosi?

Treba li naša potreba za estetikom biti izgovor za novo, ljepše i stiliziranije?

Koja je razlika između želje i potrebe?

Citat iz knjige Wabi-sabi Beth Kempton posebno me se dojmio:

“Obratite pozornost na to kako pojedine stvari djeluju na druge predmete i kako funkcioniraju zajedno u prostoru, kako živite i kakav osjećaj u vama izaziva vaš prostor. Zapamtite: korisnost, jednostavnost, ljepota, priča.”

Vratimo se kvaliteti i budimo naša baka koja je za nešto dala “puno maraka” jer je kvalitetno. Kvalitetno, ali i etično. Ne trebamo hrpu bijelih majica čija je cijena bila manja od kave na terasi s prijateljicom. Trebamo možda dvije za koje smo izdvojili svoje vrijeme – jer sve što posjedujemo, platili smo novcem. Taj smo novac zaradili svojim vremenom koje nismo provodili sa obitelji ili prijateljima. Nemojmo se razbacivati time olako.

Neka naša izjava o sporom življenju širi upravo već navedeno: korisnost, jednostavnost, ljepotu i priču!

 

Piše: Petra Sever

Foto: Pexels