Ivana Kalogjera Brkić: “Dobila sam bolest, a s njom i samopouzdanje”

Nakon prvotnog straha i šoka kad joj je dijagnosticiran rak dojke, a ima tome deset godina, novinarka Ivana Kalogjera Brkić u potpunosti je promijenila život. Majka troje djece tijekom liječenja ostala je bez posla, a potraga za drugim nije bila laka. Na poticaj tadašnje urednice “Doktora u kući” Sandre Kukić, napisala je ”Dnevnik bolesti”. Javljale su joj se mnoge žene sa svojim iskustvima, a među njima i Melita, koja je živjela u Nizozemskoj. Upravo njezino iskustvo s organiziranom vožnjom na kemoterapiju Ivanu je potaknulo na to da pokrene projekt “Nisi sama – ideš s nama!”, besplatnu uslugu taksi prijevoza na kemoterapiju žena oboljelih od raka koje se liječe u zagrebačkim bolnicama. Pokrenula je portal i udrugu Nismo same te kroz niz različitih akcija i programa pokušava pomoći ženama oboljelima od raka. Za svoj dugogodišnji rad Ivana Kalogjera Brkić dobila je nagradu Zagrepčanka godine, a posebno ju je razveselila najava da će grad Zagreb ove godine pokrenuti pilot-projekt za besplatan prijevoz oboljelih od karcinoma.

Kako ste došli na ideju za besplatan taksi prijevoz na kemoterapiju, što je i potaknulo osnivanje udruge Nismo same?

Kad sam krenula na liječenje, na kemoterapiju bi me odvezao sin, ili prijatelji, i onda bi me s terapije vraćao netko od njih. Imala sam 16 kemoterapija i trudila sam se da nikoga od njih ne opterećujem više od jednom. Sretala sam u bolnici jako puno žena kojima je bilo loše, koje su ostavili partneri, koje nisu imale nikoga. I satima su čekale da po njih dođe sanitet, što mi je bilo strašno. Kao novinarka, nisam nikad pročitala nijedan tekst na tu temu i zapravo ljudi o tome uopće ne razmišljaju dok se i sami ne nađu u toj situaciji. Razgovarala sam puno s ljudima o tome, neki su išli javnim gradskim prijevozom, a neki čak i sami vozili, što je jako opasno, i zbog njih samih i zbog drugih sudionika u prometu. Kad sam napisala dnevnik svoje bolesti, javila mi se Melita Regvat iz Nizozemske, koju sam prozvala kumom tog projekta. Povezale smo se, a kad je došla u Zagreb, počele smo pričati o razlikama u zdravstvenim sustavima. Spomenula mi je da je usluga besplatnog taksi prijevoza bila dio njezine police osiguranja u Nizozemskoj. I tada mi je sinula ideja da to pokušam napraviti za žene u Hrvatskoj. Osnovala sam Udrugu i prijavila se na natječaj “Ženske inicijative za žene” zaklade Solidarna. I tu je sve počelo.

Koliko žena danas koristi tu uslugu i kako financirate troškove prijevoza?

Krenuli smo 2018. godine, a prva korisnica bila je gospođa Ankica Lepej. Sada imamo više od tisuću korisnica. Do sada je osigurano više od 35 000 besplatnih taksi vožnji u vrijednosti većoj od 330.000 eura. Troškovi usluge pokrivaju se isključivo donacijama, koje Udruga prikuplja najviše kroz humanitarne akcije.

Možete li prikupiti dovoljan broj donacija za sve potrebe?

Doniraju ljudi, i neke tvrtke. Mi smo našli tu neku dobru nišu zahvaljujući dizajnerima koji su se uključili. Prvi se uključio Zoran Aragović, koji nam je napravio sjajan dizajn koji smo stavili na majice, tunike i na torbe. Poslije su se priključili i drugi. Shvatili smo da Hrvati zapravo vole više kupovati, a manje donirati, tj. vole dobiti nešto za svoju donaciju. Te majice su jako lijepe i lijepo je vidjeti kako ih ljudi s veseljem nose. Žene su u tim majicama obišle cijeli svijet. Imamo slike s Manhattana, s Kineskog zida, ispod Eiffelovog tornja, s Mrtvog mora itd. To je prekrasno. Naše su majice obišle cijeli svijet. Stoga se trudimo raditi više na predstavljanju rada Udruge i na senzibilizaciji javnosti.

Što Vam je davalo snagu i guralo vas kroz sve te nedaće koje su Vas zadesile?

Razmišljala sam puno o tome prilikom pripreme govora za primanje nagrade Zagrepčanka godine. Mogla bih zahvaliti i onima koji su mi bili podrška, ali i svima onima koji me nisu podržali u meni najtežim trenucima. Oni su mi zapravo bili poticaj da dam maksimum od sebe. I ja sam nekako te svoje granice prešla. Shvatila sam da mogu. Zapravo mislim da je važno vjerovati u sebe. Dobila sam bolest, a ona mi je dala to neko samopouzdanje kojeg mi je možda prije nedostajalo. Još uvijek nemam baš “najveće” samopouzdanje, ali sada puno, puno bolje stojim po tom pitanju. Važno je zapravo imati neku dobru ideju, uložiti puno rada i truda, vjerovati u sebe i biti ustrajan. I onda se na kraju sve nekako posloži.

Kada ste krenuli s liječenjem od raka dojke, u početku ste još uvijek radili i redovito ispunjavali svoje poslovne obaveze. Koliko Vam je to bilo izazovno razdoblje?

Uvijek sam isprobavala i prelazila svoje granice. Nije mi bilo lako biti na poslu u ponedjeljak ujutro nakon što bih u četvrtak ili petak primila kemoterapiju. No ja sam se osjećala bolje jer sam bila korisna, jer sam radila. Pomislila sam: “E, pa nećeš, ne dam ti, bolesti!” Imam rak, ali kako kaže moja prijateljica, rak nema mene. Trudila sam se, nisam se htjela predati. Bilo mi je jako važno da pokušam nastaviti normalno živjeti. Izlazila sam, išla na koncerte, trudila se da me bolest ne sputava ni u čemu.

Jeste li uspjeli u tome?

Jesam. Bilo mi je teško, bilo je puno teških dana, puno liječenja i sad nastavljam s terapijom. I dalje imam nekih problema – limfedem lijeve dojke, različite nuspojave od lijekova koje uzimam, boljih i lošijih dana, no radim više nego ikad. Jedna mi je urednica rekla: “Liječila si se radom”, i stvarno ima nešto u tome. Možda je to nekakav bijeg od sebe same, bijeg u rad… Možda bi neki psihijatar ili psiholog imao tu svašta za reći, ali meni to pomaže. Doista nemam vremena razmišljati hoće li mi se bolest vratiti. Rad je moj način za to da se odmaknem od tih pitanja i nedoumica s kojima se nose i zamaraju mnoge žene. Ja jednostavno pičim dalje.

Što Vas obeshrabruje sada u radu u Udruzi, a što posebno veseli?

Obeshrabruje me taj silni administrativni posao, zbog čega često nemamo dovoljno vremena nalaziti se sa ženama, biti im podrška. A tako nemamo ni vremena nalaziti se s potencijalnim donatorima. Puno je tu posla, ja naručujem taksije za žene, radimo niz drugih projekta, putujemo Hrvatskom s izložbom “Ja sam snaga”, i sa ”Zdravom kavom s doktorima”, imamo i književni klub, razne radionice. Puno je organizacije iza svega. A veseli me prije svega to što sam upoznala predivne žene, stekla neka nova prijateljstva te što su mi te žene postale jako bliske pa imam osjećaj da ih poznajem cijeli život. Radimo neke sjajne projekte, mijenjamo svijest. Veseli me i to što su se ljudi uključili. Prepoznali su da radimo nešto korisno, društveno važno, konkretno i tako jedni drugima u zajednici pomažemo. Mislim da nema ništa ljepše i plemenitije nego kad nekome pomogneš. Jedna mi je žena nedavno napisala: “Hvala što pomažete nama nepoznatim ljudima”. To me baš dirnulo.

Na kojim novim projektima radite?

U svibnju ćemo, uz suorganizatore agenciju In Vida i Hrvatsko društvo za kolposkopiju i bolesti vrata maternice Hrvatskog liječničkog zbora, organizirati konferenciju ”Sex(i) dijagnoza” na kojoj će sudjelovati stručnjaci, a razgovarat ćemo o seksualnosti kod oboljelih ljudi. Naime, većina žena suočava se sa smanjenom seksualnom željom i brojnim drugim problemima koji su posljedice liječenja, a sve to za posljedicu zapravo ima i činjenicu da velik broj žena koje boluju od raka dojke ostavljaju njihovi partneri, po nedavnim podacima čak 40 % žena. Seksualnost je nešto o čemu se uopće kod nas ne govori, ni kod zdravih ljudi, a kamoli kod oboljelih. I mi želimo progovoriti o tome. Objavili smo anonimnu anketu na webu koju je ispunilo već više od 200 žena. Planiramo također raditi na razvoju kampanje zapošljavanja oboljelih, tj. njihove mogućnosti rada tijekom liječenja, te suradnje poslodavaca i medicinskog tima.

Savjet ženama koje možda strahuju od pregleda ili ne mogu doći na red u zamršenom i sporom hrvatskom zdravstvenom sustavu?

Ja sam tu zato što sam se na vrijeme kontrolirala. Mislim da je to iznimno važno, važno je da se bolest utvrdi u što ranijoj fazi kako bi bila izlječiva. Dakle, ići redovito na kontrole. Sustav je pun problema, ali ako kreneš sa stavom da se nećeš naručiti jer nikad nećeš doći na red, onda svakako nećeš nikad ni doći na pregled. Ali treba zaboraviti na taj stav te misliti na sebe i svoje zdravlje.

Foto: Zvonimir Ferina