Danijela Lončarić treću godinu zaredom hoda za one koji ne mogu i pokazuje da koraci mogu biti alat promjene

Da hodanje može biti moćno sredstvo ne samo za osobnu transformaciju nego i za kolektivnu dobrobit dokazala je međunarodno akreditirana coachica, poduzetnica i autorica Danijela Lončarić, čiji se projekt “Hodajmo za one koji ne mogu” održava već treću godinu zaredom.

Danas “Hodajmo za one koji ne mogu” predstavlja pravi pokret i platformu koja povezuje sport, zdravlje, inkluziju i zajedništvo. A svemu je prethodilo Danijelinih tisuću prehodanih kilometara na Caminu de Santiago. “Camino nije bio samo fizički put od tisuću kilometara. To je bio put na kojem sam “ogulila svoju staru kožu”. Na tom putu počela sam skidati sve slojeve koji nisu bili “ja” – slojeve koji su mi kroz život bili nametnuti, kroz odgoj, posao i društvo, a koje sam i sama prihvatila vjerujući kako moram biti takva da bih bila dovoljno dobra. Na Caminu, u toj tišini, bez titula, bez uloga, bez distrakcija, kad ostaneš potpuno sa sobom samim – ti slojevi počnu se topiti. Kao da se raspada sve što nije autentično. I ne može ostati ništa drugo osim onoga što uistinu jesi. Taj put naučio me dvjema ključnim stvarima – koliko smo zapravo snažniji nego što mislimo i koliko nam malo treba da budemo dobro. Jer kad hodaš danima, kad te boli, kad imaš žuljeve, kad krvare prsti, kad si u nepoznatom okruženju i nemaš nikog svog – a ipak ne odustaješ, nego ideš dalje – tad upoznaš svoju snagu. S druge strane, shvatiš koliko je malo potrebno za život. Funkcioniraš s osnovnim stvarima i vidiš koliko si kroz život nesvjesno prihvatio potrebe koje zapravo nisu tvoje, nego su nametnute kroz konzumerizam i očekivanja okoline. Kad sam se vratila s Camina, ta spoznaja ostala je sa mnom – da mi stvarno ne treba puno i da ne moram nositi na svojim leđima uloge koje mi ne pripadaju. Počela sam birati svoj put. A taj put prirodno me odveo prema ljudima koji su često nevidljivi, marginalizirani i zaboravljeni. Iz te duboke unutarnje promjene rodila se potreba za tim da hodanje poprimi širi smisao – ne samo kao osobna transformacija nego i kao alat za stvaranje promjene u društvu. Tako je nastao projekt “Hodajmo za one koji ne mogu” – kao spoj mog osobnog puta i kolektivne svrhe. Jer vjerujem da kroz hodanje ne mijenjamo samo sebe – mijenjamo i svijet oko sebe”, otkriva Danijela.

Kako izgleda ovogodišnje izdanje projekta “Hodajmo za one koji ne mogu” u odnosu na prošle godine?

Ovo je treća godina održavanja projekta i mogu reći da se iz jedne osobne inicijative razvio u pokret. Danas više ne govorimo o jednom događanju, nego o platformi koja povezuje sport, zdravlje, inkluziju i zajedništvo. Već prošle godine napravili smo značajan iskorak – uveli smo više ruta kroz različite dijelove Hrvatske kako bismo uključili širu zajednicu i institucije. Hodali smo Camino Krk, Camino Međimurje i Camino Korčula, a projekt smo zaokružili velikom završnicom u Zagrebu. Ove godine idemo još korak dalje – i po opsegu i po dubini. U travnju smo hodali Camino rutu Južna Istra u dužini od oko 200 kilometara, u svibnju hodamo Camino Zadar, također oko 200 kilometara, a u lipnju Camino Zagorje koji povezujemo sa Zagrebom. Cijeli projekt završavamo festivalom inkluzije Human Code 360°, koji organiziramo u suradnji s Turističkom zajednicom Međimurja kao strateškim partnerom, dok su turističke zajednice Pule, Zadra i Krapinsko-zagorske županije naši ključni partneri na lokalnoj razini. No ono što ovu godinu najviše razlikuje od prošle jest – dubina. Ovo više nije samo hodanje niti samo poziv na kretanje, zdravlje i prevenciju. Ovo je postavljanje sustava koji ima potencijala stvarati dugoročni društveni utjecaj – kroz uključivanje osoba s invaliditetom, kroz promjenu percepcije različitosti i kroz stvaranje zajednice koja djeluje zajedno. Pokret je kao takav temelj života. To je prvi impuls koji imamo – udah i pokret; i posljednje što nas napušta kad odlazimo. Upravo zato vjerujem da je važno osvijestiti koliko te stvari uzimamo zdravo za gotovo, a koliko su zapravo ključne – ne samo za naše zdravlje nego i za kvalitetu života cijele zajednice. Ovaj projekt podsjeća nas na ono osnovno – da kretanje nije samo fizički čin nego i prostor povezivanja, razumijevanja i promjene.

Tko sve može sudjelovati u ovom projektu i na koji način?

Projekt je otvoren za sve – i upravo u tome leži njegova ljepota. Hodanje je najprirodniji oblik kretanja i svatko ga može živjeti na svoj način. Netko će nam se pridružiti u svojoj lokalnoj zajednici i hodati s nama jedan dan. Netko će hodati svih sedam dana. Netko će doći na završnicu, gdje organiziramo prvi hodajući ultramaraton od sto kilometara u manje od 24 sata – jedinstven na ovim prostorima. I pritom ne mora prehodati cijelu rutu. Može doći i napraviti svojih pet, deset, 20 ili 50 kilometara – onoliko koliko osjeća. Jer ovdje nije poanta u kilometrima, nego u namjeri. Netko možda neće hodati, ali će donirati. Netko će podijeliti priču, podržati nas komentarom ili jednostavno biti tu. Svatko može dati svoj doprinos – na svoj način i u skladu sa sobom samim. I to je ono što ovaj projekt čini posebnim. Ne tražimo savršenstvo. Ne tražimo maksimum. Tražimo samo jedno – želju da budemo dio nečeg većeg od sebe.

Kakvi su rezultati prošlogodišnjih izdanja i na što ste najponosniji kad je riječ o projektu “Hodajmo za one koji ne mogu”?

Rezultati, naravno, govore sami za sebe – ali ono na što sam najponosnija ide puno dublje od brojki. Prošle godine na završnici projekta u rujnu na Jarunu okupilo se više od 450 ljudi. Kroz projekt smo prikupili više od 22.500 eura, koje smo usmjerili u nabavku konkretnih protetičkih i ortopedskih pomagala za djecu s invaliditetom. U suradnji s Udrugom amputiraca Grada Zagreba, četvero djece – jedna djevojčica i tri dječaka – dobili su pomagala koja im sustav ne omogućuje, a koja su im ključna za kvalitetniji život i bavljenje sportom. To nisu samo brojke. To su konkretne promjene u nečijem svakodnevnom životu. Ali ono na što sam najponosnija nije ni iznos prikupljenih sredstava, niti broj ljudi, niti milijunski pregledi koje smo imali na društvenim mrežama. Najveći rezultat je promjena svijesti. Vidjeti ljude kako hodaju zajedno, kako se povezuju, kako izlaze iz svojih zona komfora, kako počinju razgovarati, otvarati se i podržavati jedni druge – to je ono što ovaj projekt uistinu stvara. U tom procesu ljudi ne mijenjaju samo svoje navike nego i način na koji gledaju na druge i svijet oko sebe. I upravo ta promjena – iznutra prema van – ono je što dugoročno mijenja društvo.

Što je najpotrebnije osobama s invaliditetom u Hrvatskoj, kakvi su Vaši uvidi?

Osobama s invaliditetom potrebna je konkretna podrška – ali još više od toga, potrebna im je uključenost. Financijska podrška važna je jer omogućuje nabavku pomagala, edukacije i sudjelovanje u aktivnostima koje bi im inače bile nedostupne. Često govorimo o stvarima koje sustav ne pokriva – a koje su ključne za kvalitetu života, osobito kad je riječ o djeci koja se žele baviti sportom i razvijati svoje potencijale. Ali ono što je jednako, ako ne i važnije, jest osjećaj pripadnosti. Osobe s invaliditetom ne trebaju sažaljenje. Trebaju priliku, pristup i mogućnost da budu ravnopravno zastupljeni u društvu. Danas još uvijek imamo situacije u kojima dijete s invaliditetom ne može ići na trening jer nema prijevoz, jer roditelji nemaju financijska sredstva za opremu, edukaciju ili podršku koja mu je potrebna. I to nije pitanje volje – nego sustava. Ako želimo napredovati kao društvo, moramo stvarati uvjete u kojima će sadržaji poput sporta, edukacije i zajedničkih aktivnosti biti dostupni svima, bez obzira na okolnosti. To znači graditi sustav koji ne isključuje, nego uključuje. Društvo u kojem različitosti ne doživljavamo kao prepreku, nego kao vrijednost. Društvo u kojem ne gledamo ograničenja, nego potencijal. Jer inkluzija nije projekt. Inkluzija je način na koji biramo živjeti jedni s drugima.

Koja je to transformativna moć hodanja?

Hodanje je, za mene, meditacija u pokretu. Kada hodamo dovoljno dugo, u tišini, bez distrakcija – posebno u prirodi – naš se um počinje smirivati, a tijelo preuzima ritam. U jednom trenutku ta dva sustava, um i tijelo, počinju ponovno “razgovarati”. I upravo tada dolazimo do odgovora koje u buci svakodnevice ne možemo čuti. Hodanje nas vraća sebi. Resetira živčani sustav, čisti emocije, razbistruje um i otvara prostor za nove uvide. U tom ritmu koraka počinjemo osjećati jasnoću, prisutnost i povezanost – sa sobom i sa životom.
Zato hodanje smatram jednim od najmoćnijih, a istovremeno i najpodcjenjenijih alata za osobnu transformaciju. Jer ponekad nije potrebno tražiti odgovore – dovoljno je krenuti i pustiti da nas koraci do njih dovedu.

U sklopu događanja predstavljate i svoju knjigu “Sjeti se tko si – 28 dana povratka sebi”. Koja je glavna poruka knjige i kome je namijenjena?

Knjiga “Sjeti se tko si – 28 dana povratka sebi” poziv je na povratak sebi i podsjetnik na smisao života i vlastitu suštinu. Namijenjena je svima koji osjećaju da su se negdje putem izgubili – u ulogama, očekivanjima, tempu života, poslu ili obiteljskim obvezama. Kroz moje Camino putovanje od tisuću kilometara u 28 dana ne dijelim samo priču o hodanju nego i unutarnji proces koji se pritom događao. Vraćam se u trenutke iz djetinjstva u kojima su nastajala određena uvjerenja – i pokazujem kako se ta ista uvjerenja na putu počinju rušiti. Kroz knjigu, vodim čitatelja ka tome da i sâm preispita sebe – da prepozna vlastite obrasce, prisjeti se gdje su nastali i osvijesti služe li mu još uvijek. Ako ne služe, onda da ih počne otpuštati i transformirati. Uz to, knjiga sadrži konkretne alate – pitanja za introspekciju, vježbe vizualizacije, tehnike disanja i preporuke za daljnje čitanje koje podržavaju taj proces. Zato bih rekla da ovo nije knjiga koju samo čitamo. Ovo je knjiga kroz koju prolazimo. I kroz koju se – korak po korak – vraćamo sebi.

Što je potaknulo životnu promjenu kod Vas – od korporativnog svijeta do ovoga što radite danas, leadership coachinga i intuitivno energetskog rada? Kako ste pronašli svoju životnu svrhu?

Moja transformacija nije se dogodila u jednom trenutku – ona je bila proces koji se gradio godinama. Rad u korporacijama, prekomjerni rad i radoholičarstvo koje je vodilo u burnout, osobni bankrot, odnosi koji nisu bili zdravi, odgovornost majke četvero djece – i uza sve to stalna potreba da budem dovoljno dobra. A istina je bila da, koliko god postizala, nikad nisam osjećala da je “dovoljno”. Ni ja, ni rezultati koje sam postizala. I zato sam se trudila još više. I još više. I još više. Sve to dovelo me do točke u kojoj više nisam mogla živjeti život koji nije bio moj. Nisam više pronalazila smisao u onome što radim. I tada se Camino počeo javljati kao poziv koji nisam mogla ignorirati. Kad sam krenula na taj put, u tim koracima, u toj neizvjesnosti, bez sigurnosti i bez poznatog – počela sam se vraćati sebi. Počela sam ponovno živjeti svoju svrhu. Onog trenutka kad sam prestala biti sve ono što se od mene očekivalo – i počela biti ono što uistinu jesam – dogodio se prvi pravi pomak. Ali prava transformacija počinje u onom trenutku kad imamo hrabrosti reći “ne” – svijetu, očekivanjima, pa i ljudima oko sebe. I ostati dosljedni tome. Kad počnemo živjeti svoje izbore, čak i onda kad ih drugi ne razumiju, kad ih preispituju ili osuđuju – tada se događa stvarna promjena. A upravo ta dosljednost sebi, iz dana u dan, korak po korak, vodi nas do onoga što zovemo – životna svrha.

Što je za vas autentičan život i što savjetujete onima koji bi htjeli živjeti autentično, a ne znaju kako?

Autentičan život znači živjeti u skladu sa sobom. Čak i kada to nije lakši put. Čak i kada to znači donositi teške odluke, reći “ne” ljudima koje volimo ili se udaljiti od odnosa i situacija koje više nisu u skladu s nama. To nije uvijek ugodno, ali je istinito. Moj savjet je jednostavan – ali u praksi vrlo zahtjevan: počni slušati sebe. Ne glas koji dolazi iz straha, sumnje ili potrebe da udovoljiš drugima, nego onaj tihi, unutarnji glas koji zna. Onaj koji, kada ga čuješ, donosi mir – u tijelu, u srcu, u cijelom biću. Imati hrabrost slijediti taj glas nije lako. Ali to je jedini put koji vodi prema smislu. I ne moraš sve promijeniti odjednom. Ne moraš raditi velike rezove. Dovoljno je da kreneš s malim, iskrenim koracima prema sebi. S vremenom ti koraci postaju sve sigurniji, sve veći – a i okolina ih počinje lakše prihvaćati.
Autentičnost nije odluka jednog dana. To je proces povratka sebi – iz dana u dan.

Što je svjesno vodstvo i kako ga prakticirati?

Svjesno vođenje počinje s dvije ključne kvalitete – hrabrošću i samosviješću. Hrabrošću da biramo sebe i ostanemo dosljedni svojim odlukama, bez obzira na mišljenja okoline. I samosviješću – jer lider koji ne poznaje sebe, ne može voditi ni sebe, a samim time ni druge.
No, samosvijest sama po sebi nije dovoljna. Ona traži hrabrost da ono što vidimo kod sebe zaista i živimo. To znači razumjeti svoje emocije i reakcije, prepoznavati vlastite obrasce i uvjerenja te ih mijenjati kada shvatimo da nam više ne služe. Donositi odluke iz jasnoće i fokusa, a ne iz straha ili ega. Takvi lideri stvaraju zdrave timove i održive rezultate. Prije tri godine pokrenula sam Authentic Leaders Club – poslovnu inicijativu koja okuplja lidere na visokim i izvršnim pozicijama, s ciljem razvoja autentičnog liderstva. Kroz radionice, edukacije i događanja, ove godine posebno smo fokusirani na otkrivanje i razvijanje ključnih vrlina autentičnog lidera. Ono što me posebno raduje jest otvorenost ljudi koji su dio tog procesa – spremnost da preispitaju stare obrasce, usvoje nove načine razmišljanja i transformiraju način na koji vode sebe i druge. Jer pravo vodstvo ne počinje izvana – počinje iznutra.

Koje su najčešće prepreke i izazovi s kojima se susreću lideri s kojima radite?

Najveći izazovi lidera danas nisu poslovne strategije – nego unutarnji konflikti. Sve ono što živimo kao pojedinci, naši strahovi, uvjerenja i očekivanja koja nosimo, direktno se reflektiraju na način na koji vodimo druge. Strah od neuspjeha, potreba za kontrolom, nedostatak samopouzdanja i nemogućnost postavljanja granica – to su stvarni izazovi današnjeg liderstva. Kada lider počne raditi na sebi, kada preuzme odgovornost za vlastiti razvoj i shvati da promjena ne dolazi izvana, nego iznutra – tada se počinje mijenjati i sve oko njega. Lider ne treba mijenjati ljude. Lider treba postati primjer. Jer lider je uvijek role model svom timu. Ako ono što govori ujedno i živi, ljudi oko njega počinju slijediti taj primjer. Tada se mijenja dinamika tima, komunikacija, odnosi – i rezultati dolaze kao posljedica te unutarnje promjene. U tom procesu prirodno dolazi i do filtriranja – oni koji rezoniraju s tim načinom vođenja rastu i razvijaju se, a oni koji ne, pronalaze svoj put negdje drugdje. I to je dio zdravog sustava. Kada lider posloži sebe, sve oko njega počinje se slagati.

Vodite projekt nacionalnih razmjera, radite s klijentima, pišete, hodate… Kako sami brinete o svom zdravlju i energiji?

Za mene je energija ključ svega. Kad naučimo razumjeti svoju energiju – što nas “puni”, a što “prazni” – tada počinjemo svjesno upravljati vlastitim životom. Jer na ovaj svijet dolazimo s ograničenom količinom energije i važno je kako je koristimo. O sebi brinem kroz redovito kretanje, hodanje i boravak u prirodi. Puno vremena provodim uzemljena – često hodam bosa, bez obzira na godišnje doba. Pazim na prehranu, njegujem vrijeme u tišini i vrijeme koje svjesno posvećujem sebi. Također, jednako važno jest i to koga puštamo u svoj život. Nije sve u onome što jedemo, koliko spavamo ili meditiramo – nego i u ljudima kojima dajemo pristup svojoj energiji. To je cjelina. Jedna od najvećih promjena u mom životu bila je spoznaja da odmor nije luksuz – nego strategija. Dugo sam vjerovala da se trebam odmarati tek kad “sve posložim” ili da je odmor rezerviran za kasnije. Danas znam da je upravo odmor temelj svega – važniji od bilo koje poslovne strategije. Ono što meni najviše “puni baterije” jest osjećaj smisla. Kad znam da ono što radim ima utjecaja, da mijenja živote i da kroz svoj rad potičem ljude na to da vide kako je moguće živjeti drukčije – tada se i ja “punim”. A zapravo, kad bismo sve pojednostavili, dovoljno je nekoliko osnovnih stvari: svjesno disati, svjesno se kretati i svjesno jesti. Tako malo je potrebno. I kad tome dodamo zahvalnost – za život, za dah, za mogućnost kretanja – tada shvatimo koliko već imamo. Jer već samim time što dišemo i možemo se kretati, imamo više nego što mnogi imaju. Kad bismo živjeli iz te svijesti, naš život izgledao bi potpuno drukčije.

Foto: Roberta Frančula

Intervju je originalno objavljen u časopisu Ljepota&Zdravlje, svibanj 2026.