Leona Paraminski o potrebi za glumom, životu u dva različita svijeta i zašto se s godinama osjeća sve ispunjenijom

Nakon godina u kojima se gotovo u potpunosti posvetila majčinstvu, glumica Leona Paraminski spremna je za novu životnu fazu. Od sljedeće godine očekuje više projekata, no neće to biti u onakvom užurbanom tempu kakav je nekoć vodila. Život na relaciji Zagreb – Santa Barbara naučio ju je usporiti i osvijestiti da posao ne mora biti utrka, slava nije identitet, a sve dođe baš u pravo vrijeme. U razgovoru koju smo vodili tijekom njezina boravka u Zagrebu, govori nam o potrebi za glumom, koliko ju je život u dva potpuno drugačija svijeta promijenio i zašto se s godinama osjeća sve više i više živom.

Samo nekoliko dana nakon što se vratila s Filmskog festivala u Brežicama, Leonu Paraminski slučajno sam vidjela u gradu, u prolazu. Jurila je s mobitelom u ruci, toliko brzo da je nisam stigla ni pozdraviti. Nasmijala se kad sam joj to rekla dok smo vodile intervju. “Kad sam u Hrvatskoj, pokušavam puno toga napraviti u malo vremena. Ovdje smo proveli četiri tjedna, pa je bilo puno dogovora i druženja, a proslavile smo moj rođendan i rođendan moje kćeri. Malo se i umorim u toj jurnjavi, ali to je dobar umor, koji me istovremeno ispunjava”, odgovorila je.

Dva (drukčija) života

Dugogodišnji život u dva različita svijeta i dvije različite kulture ima niz prednosti, ali i poneku manu. “Lijepo mi je što se, kad god se vratim u Zagreb, zapravo vratim i svom starom identitetu – iako to nekad zna biti opterećujuće, većinom je predivno. U Santa Barbari sam u nekom drugom svijetu, više okrenuta na sebe, dok ovdje stalno jurim i družim se s ljudima. i većinom imam osjećaj da, kad se vratim u grad, bez obzira na to koliko me nije bilo, nastavljam tamo gdje sam stala. Sada puno više nego prije oba grada doživljavam kao dom. Tako da zapravo putujem iz doma u dom”, objašnjava.

Prije odlaska u Santa Barbaru, tako energična i dinamična, uvijek je bila u nekim poslovima, od kazališta do filma. Trčanje i jurnjava bili su dio njezina života. Nastavila je u istom ritmu i nakon preseljenja. “Stalno sam trčala, puno radila, jurila s probe na probu, predavala na Santa Barbara City Collegeu, snimala i išla na audicije. Neprestano sam bila u autu, a onda je izbila pandemija virusa COVID-19 i sve je odjednom stalo. Zapitala sam se što zapravo radim i kome se dokazujem. Tada sam se i sama prirodno zaustavila; sve se nekako posložilo i konačno je bilo dobro.”

Život uz ocean u Santa Barbari drukčiji je od onog u Zagrebu, reći će. “Sporiji”, dodaje. “Danas moj dan izgleda potpuno drukčije: malo pišem, vježbam jogu, kuham, vozim dijete, imam svoje male rituale. Nekad mi se takav život činio strašno dosadnim, no danas uživam. Imam puno prijatelja i uživam u životu na neki drugi način.”

Prestala je uspoređivati život u ta dva grada i više se ne pita gdje je što bolje ili lošije. “Zapravo imam osjećaj da živim dva života. Rijetko tko dobije takvu priliku i zahvalna sam na tome. Sada sam zahvalna na puno toga što mi se dogodilo u životu, na tome kamo me put odveo i na iskustvima koja danas imam”, naglašava.

Prokletstvo i blagoslov

Dok razgovaramo o glumi i njezinoj spremnosti da se više okrene glumačkim projektima, Leona ističe kako je to zapravo posao bez kojeg ne može. Godinama je u potpunosti bila posvećena majčinstvu, no nakon što je njezina kći nedavno proslavila peti rođendan, potreba za profesionalnim razvojem sve je veća.

“To je istovremeno i prokletstvo i blagoslov. Ti voliš taj posao, moraš ga raditi i on te uvijek vuče natrag; jednostavno ne možeš i ne želiš bez njega. Tako je i kod mene. Pitala sam se mogu li raditi nešto drugo, ali onda sam shvatila da je to moja ljubav. To je posao koji bih htjela raditi, i to najbolje što mogu, ali od sada – na sasvim drukčiji način. Ne želim više onu trku, redove, stalna dokazivanja. Želim raditi dobro, na projektima koji me uistinu zanimaju, a kad završe, želim se vratiti svom životu.”

A u tom je životu mirnija i sigurnija u sebe, svoje želje i mogućnosti. No i dalje je ostala – u odnosu s onima koji je imaju priliku poznavati samo preko ekrana – otvorena i pristupačna. “Dosta otvoreno pričam o svemu, možda čak i previše”, reći će uz osmijeh. “Nikad se nisam poistovjećivala s tim zvjezdanim statusom unatoč svim projektima i intervjuima. To je bio samo dio mog posla, nešto prolazno. Ne mogu reći da mi nije drago što me ljudi pamte. Super mi je što i danas sretnem nekoga pa mi kaže: ‘Super si’. Drago mi je zbog toga, naravno. No to je samo mali dio mog identiteta.”

Recept za ravnotežu u životu

Otvoreno kaže, dok razgovaramo o tim promjenama koje donose godine i razmjenjujemo iskustva života u 40-ima,i kako ona ima svoj recept za ravnotežu, koju danas tako često prizivamo dok govorimo o brizi o sebi i svom tijelu.

“Volim živjeti balansiranim životom, no uz to imam i veliki problem: volim se družiti, jesti i popiti dobro vino. Neki bi rekli da sam poput kakvog muškarca s velikim apetitom. A onda sam shvatila da baš tako više ne mogu. Pa sad četiri do pet dana živim uredno i uravnoteženo – pazim na prehranu, kuham zdravo i kvalitetno, hodam, redovito idem na jogu i spavam, a ostala dva dana u tjednu dam si oduška. Uz večere i druženja, ta dva dana ne razmišljam o tome što bih trebala jesti, nego jedem ono što želim jer se volim opustiti. Tako mi četiri tjedna u Hrvatskoj najčešće prolaze u jurnjavi, ali i druženjima uz hranu i piće. Uživam u tome, uživam u životu.”

S obzirom na to da je život u Sjedinjenim Državama najčešće život u automobilu, pitam je stigne li u Santa Barbari dovoljno hodati. “Moram se baš potruditi da napravim 10 000 koraka u Santa Barbari, dok ovdje u Zagrebu napravim 20 000, a da to uopće ne primijetim”, govori sa smiješkom.

Najbolje tek dolazi

Dok razgovaramo o razlikama u životnim stilovima tih dvaju svjetova, pitam je i je li se u tom – nama barem prividno glamuroznom svijetu u kojem svi pokušavaju izgledati mlado i zdravo – promijenila u odnosu prema vlastitom tijelu. “Vidiš da se mijenjaš kako stariš, i primjećuješ taj pritisak, posebno u našoj industriji. No mene je strah mijenjati se samo zato da bih zadovoljila te vanjske standarde. Voljela bih vidjeti kako ću stariti. Ako mi se ne bude sviđalo, nešto ću popraviti. Možda. Sad još nemam tu potrebu. Nemam osjećaj tih godina, niti da ću za tri godine imati 50. Moj duh i energija ne mogu se mjeriti s mojim godinama. Glava još uvijek isto radi, iako se tijelo ponaša malo drukčije i brže se umara. No osjećam da ono najbolje tek dolazi. Sada sam najzrelija iznutra, točnije znam što hoću, a onda se to vidi i na mojem licu. I takvo je lice zanimljivije od onog mladog. Ne mogu izgledati kao da imam 20, no ja to ni ne želim. Okružena sam ljudima koji paze kako izgledaju, a više ni sami ne znaju što bi, ili se zamaraju izgledom već u dobi od 25 godina. Ja sam, čini se, iz nekog drugog svijeta.”

Uživa u promjenama koje su joj donijele godine, pa tako i u sve izraženijoj potrebi za postavljanjem granica. “Uvijek sam tu za sve, a najmanje za sebe. Nakon što sam postala majka, shvatila sam da moram početi paziti na sebe, a manje zadovoljavati druge. Počela sam stavljati sebe na prvo mjesto. I osjećam se puno bolje.”

Košulja i suknja Munthe, Garderoba Concept Store. Jakna i cipele Zara. Prsten Mango. Čarape u vlasništvu stilistice

Ozbiljno i redovito

Njezina beauty rutina vrlo je jednostavna, a najvažnija joj je dosljednost i rutina, koju zapravo i svi trebamo, a naše tijelo voli. “U kakvom god stanju bila, pa i da jedva držim oči otvorene od umora, uvijek ću skinuti svu šminku s lica. Uvijek sam na to pazila, i prije kad sam bila mlađa, pa tako i sada. Ja sam jednostavno taj tip. Kad u nešto krenem, to radim do kraja. Tako je i s tim ritualom, pa, primjerice, i jogom. Ako idem na jogu, onda idem ozbiljno i redovito, ili uopće ne idem. Tako mi je uvijek u životu – kad se nečeg primim, onda sam kompletno u tome”, naglašava.

Zbog toga, kako objašnjava, nije perfekcionist, no važno joj je da kad nešto radi – od glume do bilo čega drugoga – sve bude “po P.S.-u”. Ali život ne ide uvijek tako; ne možeš se uvijek za sve pripremiti niti sve kontrolirati, kažem. “Učiš kroz život da ne možeš kontrolirati sve stvari te da moraš nešto prihvatiti i pustiti. Ja sada učim puštati. Nekad volim imati kontrolu, a nekad se potpuno prepustiti.”

U tomu traženju balansa između kontrole i prepuštanja vodi je njezin dugogodišnji saveznik i suputnik – intuicija. “Intuicija me uvijek vodila u životu. I koliko god to nekome zvučalo potpuno iracionalno, ja sam tako birala svoje puteve i ti moji putevi bili su za mene dobri, makar se nekom činili potpuno nepromišljeni. Jedino su mi se takve, intuitivne odluke, činile ispravne. Ne znam drukčije. Intuicija me vodi i dalje, u novu životnu fazu.”

Fotografije: Franjo Matković
Kreativno vodstvo i styling: Laura Bošnjak
Make-up: Simona Antonović
Frizura: Evelin Benković
Asistenti fotografa: Vilim Tavčar i Mia Šlafhauzer
Lokacija: Kurija Hamor