S Dinom Levačić o borbi sa samim sobom usred oceana, važnosti neuspjeha i motiviranju drugih

Daljinsko plivanje nije samo sport, potvrđuje nam sportska karijera Dine Levačić, koja hrabro ruši sve granice i ne bježi od svojih strahova, i na kopnu i u moru – bezgraničnom prostoru u kojem čovjek ostaje sa sobom samim.

Uspješna daljinska plivačica uspjela je – i iz dana u dan uspijeva – premostiti razne psihičke i fizičke izazove, ostvariti impresivne rezultate, a pritom ostati osoba koja jednako voli more kao i one “kopnene” trenutke u kojima pronalazi svoj mir. U razgovoru nam je otkrila kako izgleda borba sa samim sobom usred oceana, zašto vjeruje da je i neuspjeh važan, što je danas najviše motivira te na koji način i ona sama inspirira druge.

Nedavno ste postali prva osoba koja je oplivala britanski otok Sveta Helena, a ubrzo nakon toga preplivala je i jezero Titicaca, na 3.812 metara nadmorske visine. Kako pronalazite sve te nove izazove s kojima se hrabro nosite?

Novi izazovi uglavnom pronađu mene prije nego ja njih, a tako je bilo i s posljednja dva preplivavanja. Za plivanje oko Svete Helene saznala sam preko Facebooka i praktički u pola sata odlučila da idem. Za preplivavanje Titicace – slučajno sam vidjela da se organizira plivanje otvoreno za sve koji žele sudjelovati i odmah sam se prijavila. U daljinskom plivanju zapravo nema granica. Možeš pogledati na kartu i reći: “Idem plivati to i to.” I kreneš. Nema granice u tome koliko dugo možeš plivati, koliko je hladno ili toplo, sve ovisi o tvojim preferencijama.

Koji su Vam bili najteži trenuci tijekom tih dionica i kako ih inače prevladate?

Svako preplivavanje nosi neke svoje teške trenutke, i fizičke i mentalne. Bilo ih je dosta, ali u tim trenucima ono što me najviše tjera dalje i najviše pomaže je to da podosta pričam sa sobom samom. Sama sebe bodrim, govorim si kako sam super, kako super plivam i da nastavim još malo. I najčešće se to svede na neke manje ciljeve, tipa: “Hajde, još pet minuta”, a neki put doslovno: “Hajde još jedan zaveslaj”. Zapravo, manje-više tijekom gotovo svakog plivanja pomislim: “Što je meni ovo trebalo?”, ali to brzo zaboravim čim završim s plivanjem.

Je li Vam bavljenje daljinskim plivanjem omogućilo da i drugim životnim izazovima pristupate sa sigurnošću i vjerom u sebe?

Da, daljinsko plivanje svakako mi je pomoglo sa samopouzdanjem i u drugim dijelovima života, vjerojatno više nego što sam toga uopće svjesna. Kad se stalno boriš s prirodom, moraš naučiti vjerovati sebi i ljudima oko sebe te pustiti stvari nad kojima nemaš kontrolu. Naučiš i jako puno nekih drugih lekcija pa neke životne situacije postanu lakše, a izazove lakše prihvaćaš. Primjerice, danas mi više nije problem stati pred nekoga i razgovarati s tom osobom bez obzira na to tko je, njezin status ili funkciju. Danas mogu ravnopravno razgovarati s bilo kim te se zauzeti za sebe i ono iza čega stojim.

Sako i top Tommy Hilfiger, Fashion&Friends. Košulja i bermude Zara. Tenisice New Balance x Miu Miu

O čemu razmišljate tijekom plivanja na svim tim dionicama?

Razmišljam o svemu i o ničemu. Različite misli mi se javljaju, od sanjarenja do pjesama, raznih scenarija, pa opet do jako puno bodrenja same sebe. I inače sam osoba koja stalno o nečemu razmišlja, tako da i kad plivam, ne nedostaje mi sadržaja u glavi, no nema nekih specifičnih misli. Često mi se događa da mi se stvari o kojima mozgam tjednima prije nekako raščiste tijekom plivanja, kad nema svih tih podražaja iz okoline.

S obzirom na sve to što ste uspjeli napraviti u plivanju, možemo li reći za Vas da ste uporna i ustrajna osoba, koja se ne boji ničega – pa ni vlastitih granica?

Svakako sam ustrajna i uporna, osobito kada je riječ o stvarima do kojih mi je stalo, i rijetko prihvaćam kad mi netko kaže da je nešto nemoguće. Uvijek ću barem pokušati ostvariti ono što želim, pa makar ne uspjela nego se kasnije pitati što bi bilo da sam pokušala. A bojim li se? Mislim da ne postoji osoba koja se ne boji ničega. Biti hrabar ne znači ne bojati se ničega, nego biti spreman suočiti se sa svim strahovima. Upravo se time vodim – pomicanjem vlastitih granica. Uvijek tražim novu avanturu, nešto novo kroz što mogu samoj sebi dokazati da mogu. U sve to idem unatoč svojim strahovima, a ne zato što ih nemam.

Imate li Vi granice, tj. pristupate li sebi i onome što radite i što želite raditi kroz to da granice zapravo nema?

Bez zadrške ću priznati da su mi neke stvari u životu nedostižne – meni ili bilo kome drugome, no, s druge strane, znam što nije za mene. Svjesna sam svojih sposobnosti i onoga što u određenom trenutku mogu. Istovremeno, svaki cilj uvijek postavljam malo iznad svojih trenutačnih mogućnosti i onda se trudim do njega doći. Ne znam gdje su moje stvarne granice. One nametnute od društva uglavnom ignoriram i mislim da ih nitko ne bi trebao pri.hvaćati kao stvarne granice. Vjerujem da granice postavljamo sami sebi, prema vlastitim mogućnostima i željama. A kad je riječ o strahu, mislim da me on rijetko zaustavlja. Uvijek idem prema onome što me plaši i na neki način stalno samu sebe izazivam situacijama koje su mi stresne. Trudim se isprobavati nove stvari, prihvaćati nove izazove i ulaziti u nove avanture.

S obzirom na sve što radite, djelujete neustrašivo. Je li to stvarno tako? Kako Vi pristupate strahu od neuspjeha i sl.?

Vjerojatno jesam hrabrija u usporedbi s prosječnom osobom, ali da sam neustrašiva, teško. Ima puno toga što me uznemiri i pomakne iz mog neustrašivog mindseta. No trudim se živjeti tako da stvari koje me plaše ne utječu na to što radim i kako živim. A strah od neuspjeha… uvijek je bolje probati nego se kasnije pitati što bi bilo kad bi bilo. Neuspjeh nikako nije najgora stvar na svijetu, daleko od toga. Posebno nije loša stvar ako se iz neuspjeha nauče neke dobre stvari, neke životne lekcije. I upotrijebit ću mali klišej – nema duge bez malo kiše. Uspjeh se puno više cijeni ako u životu ima i nekih neuspjeha.

Što učite iz neuspjeha, a što iz uspjeha? Bojite li se neuspjeha ili ga doživljavate kao dio procesa razvoja u sportu, pa tako i u privatnom životu?

Puno se više nauči iz neuspjeha nego iz uspjeha. Iz neuspjeha se učim nositi sa svojim neuspjehom, sa svojim emocijama. Učim se nositi s tim da neki put i kad napraviš sve dobro, opet ne ide dobro. Naučila sam iz neuspjeha da svatko ima pravo na loš dan, da to ne govori ništa o tebi niti ne mora govoriti ništa o tebi. Iz neuspjeha sam naučila kako se bolje kasnije pripremiti za iste stvari pa da budu drugi put uspješne. Neuspjeh je sastavni dio svega, i života i sporta i karijere te nema uspjeha bez neuspjeha. Da je cijeli život uspjeh, i da je cijeli život uspješan, zapravo bi izgubio vrijednost, život bi bio ravna crta. Ne veselim se neuspjehu, ali niti ga se bojim.

Jakna H&M. Kupaći kostim Calvin Klein

Kako je daljinsko plivanje oblikovalo Vaš pogled na život izvan sporta?

Daljinsko plivanje svakako je značajno utjecalo na moj život izvan sporta, na sve ono što radim i kako doživljavam stvari. Odrasla sam plivajući, a posljednjih 20 godina bavim se daljinskim plivanjem. Sve zemlje koje sam posjetila, svi ljudi koje sam upoznala, kultura koju sam iskusila i stvari koje sam vidjela utjecale su na mene i na to kako doživljavam život, kako doživljavam stvari oko sebe, procese oko sebe. I sve više cijenim ono što imam kod kuće. Svaki put kad putujem, sve se više veselim kad se vraćam kući. Sretna sam s tim kakav život vodim, gdje živim i koji su ljudi oko mene.

Postoji li neka životna lekcija koju ste naučili u vodi, a primjenjujete je svakodnevno?

Ima jako puno životnih lekcija koje me sport i priroda naučila. Ono što mi najviše čuva živce u svakodnevnom životu jest to što sam naučila prepustiti kontrolu nad stvarima koje ne mogu kontrolirati i ne živcirati se oko onoga na što ne mogu izravno utjecati. I to sam najviše naučila u ovom sportu. Kad ne možeš utjecati na to hoće li puhati ili neće, jednostavno se pomiriš s tim i napraviš najbolje što možeš, a ostalo – kako je, tako je.

Što kad jednom odlučite da više nećete plivati, razmišljate li o tome? Jeste li si postavili neke ciljeve, pa odlučili kada to postignem, onda ću u mirovinu?

Sad se više ne mogu se zamisliti bez daljinskog plivanja u bilo kojem smislu. Bez obzira na to gdje me život odnese, daljinsko plivanje uvijek će ostati, u nekom obliku, dio moga života i dio mog identiteta, jer je postalo bazični dio mene. Nemam nekog grandioznog cilja, nekog finalnog cilja, nakon kojeg ću reći to je to. Ovo je sport kojim se ljudi bave u 60-ima, 70-ima, tako da granice baš i ne postoje. Ne razmišljam o tome do kad ću plivati. I da sutra kažem sad više neću plivati na neko vrijeme, bila bi ok s tim. Idem iz dana u dan pa kako i što život donese.

Radite i na doktoratu…

Moj doktorat je o daljinskom plivanju, radnog naslova “Health and Psychological Aspects of Marathon Swimming”. Ideja je da moj doktorat u budućnosti pomogne nekome tko tek kreće u sve ovo, da može dobiti korisne informacije i da potencijalno ljudima može pomoći da se na još sigurniji i zdraviji način bave ovim sportom.

Držite i motivacijske govore, pa nas zanima kako ste s tim počeli? Je li Vam lako motivirati druge i kako to činite?

Motivacijska predavanja počela sam držati sasvim slučajno. Povremeno bi me netko pozvao da održim predavanje ili gostujem u školi i slično. Prije nešto više od godinu dana odlučila sam tome pristupiti ozbiljnije te osmisliti strukturirano predavanje temeljeno na vlastitoj priči, odnosno iskustvu preplivavanja Oceanovih 7. Kroz priču o svom putu prenosim lekcije koje sam naučila – one koje su primjenjive i u poslovnom svijetu i u privatnom životu. Dosadašnje povratne informacije ljudi kojima sam držala predavanja uistinu su vrlo pozitivne. Ljudi vole ovakva predavanja, posebno kad proizlaze iz osobnog iskustva i kad to nije samo teorija, nego iskustvo nekoga tko je sve to doslovno osjetio na vlastitoj koži. Tada se lakše mogu povezati s onime što govorite. Drago mi je što ljudi na tim predavanjima prepoznaju mene – bez mistifikacije, preuveličavanja ili uljepšavanja stvarnosti. To što vide, to sam ja i to je moja priča, onakva kakva jest: sirova i iskrena. Bude tu i smijeha i suza, kao i inače u životu.

Iz tih iskustava rada s drugim ljudima, čega po Vama ljudima najviše nedostaje – je li to neka hrabrost, samopouzdanje, možda i neka, nazovimo to, ludost?

Puno ljudi ima razne snove, ali najčešće zapnu na onom koraku da se usude uopće pokušati ostvariti te snove. Mislim da se ljudi često ne usude zbog straha od neuspjeha i osude okoline, a neki ni nemaju podršku svoje najuže okoline. Nemaju taj ”safety net” koji će ih kasnije uhvatiti ako ne uspiju. A to je ono što je meni kroz život puno pomoglo, to što sam imala bezuvjetnu podršku najbližih ljudi. Tu sigurnost da znam kako će sve, ako nešto i ne uspije, biti ok. I mislim da je to najveći problem. Napraviti korak, usuditi se, usuditi se pokušati napraviti neke stvari i onda vidjeti kamo te to odnese.

Na čemu Vi još uvijek radite, po pitanju razvoja sebe? Što biste voljeli promijeniti ili možda nadograditi?

Pomalo sam neorganizirana, kaotična osoba, tako da bih voljela biti malo organiziranija i malo sustavnija u svom životu. I radim na tome, no nije baš tako jednostavno. Ali trudim se iz dana u dan. Napravila sam prve korake pa sam počela voditi kalendar obveza koje imam. Malim koracima prema naprijed. 🙂

Što Vas najviše veseli, također i izvan sportskih uspjeha?

Sportski uspjesi me, naravno, vesele, ali ima puno više toga što me može razveseliti. Svojim najvećim uspjehom u životu smatram to što sam ostala svoja i što sam manje-više ista Dina koja je u dobi od devet godina isplivala prvi maraton. I dalje se jednako veselim kad plivam i nađem Petrovo uho pa ga spremim i ponesem kući. A izvan sportskih uspjeha, puno toga me veseli; najviše neke male stvari, ljudi koje volim i s kojima sam okružena. Najviše me veseli provoditi vrijeme s njima, kao i nova iskustva koja s njima doživljavam i nove uspomene koje s njima stvaram.

Kakva je Dina kad nije u moru?

Dina izvan mora ima dobar smisao za humor, jako voli gledati TV, pogotovo krimi serije, nekad i previše. Volim lijepo pojesti, nešto skuhati. Izvan mora sam mirna i povučena osoba, volim se družiti s ljudima koji su meni dragi, ali najviše volim biti na sigurnom, kod kuće, na svom kauču.

Fotografije: Mare Milin
Video: Danijel Brezak
Styling: Laura Bošnjak
Make-up: Simona Antonović
Frizura: Salon Glamour
Asistent fotografa: Luka Palestrina Mazić
Lokacija snimanja: Camp Zagreb