Mirela Kardašević: “Ova je godina za mene bila veliko iskušenje iz kojeg sam izašla jača nego ikad”

Svjetska prvakinja u ronjenju na dah i višestruka svjetska rekorderka granice nije prestala pomicati ni u 2025. Mirela Kardašević u svoj je sportski životopis upisala nove rekorde, svojoj je kolekciji pridružila nove medalje, a nama otkriva po čemu će sve pamtiti ovu godinu.

Vjerujem da nema osobe koja Mirelu, jednom kad je upozna, ne zavoli. Nisam sigurna može li se to u potpunosti pripisati ronjenju, no njezin je mir zarazan, a njezina samozatajnost kao da samo osnažuje njezinu ljupkost. Prekrasna iznutra i izvana, dvije godine nakon što je prvi put krasila našu naslovnicu i baš kada smo mislili da više nema medalje koju nije osvojila, jedna od najuspješnijih hrvatskih sportašica za Lj&Z je pretresla godinu koju uskoro ostavljamo iza sebe i svoje nevjerojatne nove uspjehe.

Kakva je za Vas bila 2025.? Što ćete iz ove godine pamtiti, a što ćete otpustiti?

Ova je godina za mene bila jedno veliko iskušenje iz kojeg sam izašla jača nego ikad. U Ateni sam osvojila dvije zlatne medalje i postavila novi svjetski rekord u dinamici s monoperajom, a kasnije i broncu na Svjetskim igrama. No iza tih rezultata stoji puno više od brojki i naslova. To je bila godina u kojoj sam naučila koliko daleko mogu ići kad vjerujem u sebe, čak i kad se sve čini protiv mene. Pamtit ću trenutke u Grčkoj, osjećaj potpune prisutnosti pod vodom te spoznaju da mir možeš pronaći i usred kaosa. Pamtit ću i svoje sinove, njihovu podršku i ponos u njihovim očima – to je za mene vrjednije od bilo koje medalje. A ono što ću otpustiti jest sve što nije u mojim rukama: sumnje, očekivanja drugih, nepravde. Život i sport naučili su me da jedino što stvarno mogu kontrolirati jesu moj stav, moj rad i način na koji se vraćam – uvijek jača, mirnija i zahvalnija.

Na Svjetskom bazenskom prvenstvu ove ste godine postavili novi svjetski rekord sa zaronom na 284 metra. U prošlom ste nam intervjuu rekli kako Vam je motivacija pomicanje vlastitih granica, no postoji li neka točka do koje možete, želite ili planirate ići?

Iskreno, ne razmišljam o granicama kao o nekoj konačnoj točki. Svaki put kada dođem do jedne, shvatim da zapravo mogu još, samo na pametniji, precizniji i svjesniji način. Nije stvar u tome da idem “dalje pod svaku cijenu”, nego da svake sezone pronađem način kako biti bolja verzija sebe: tehnički, fizički i mentalno. U 284 metra uložene su godine rada, discipline i pogrešaka koje su me naučile više nego sami uspjesi. Koliko daleko ću još ići? Ne znam, i to mi se sviđa. Dokle god osjećam da imam što nadograditi i dokazati sebi, ne planiram stati. Granice su tu samo dok ih netko ne pomakne, a meni je to i dalje najdraži izazov.

Postoji li još nešto što niste ostvarili kad je riječ o sportskoj karijeri i ronjenju, a voljeli biste?

Iako sam ostvarila puno, osjećam da još nisam rekla posljednju riječ. Ima ciljeva koje čuvam za sebe, neke sportske, neke izvan bazena, ali svi su usmjereni na to da i dalje rastem, pomičem granice i otvaram nova vrata. Ako ronjenje postane olimpijski sport (što je moguće vrlo brzo), naravno da bih voljela biti dio te povijesti, no ne volim previše pričati unaprijed. Više vjerujem u to da pokazujem kroz rezultate, a ne najave. Što se tiče budućnosti, želim da mi ono što radim nastavi otvarati mogućnosti, kroz suradnje, projekte i ideje koje će doći u pravo vrijeme. Uvijek imam plan, samo ga ne dijelim, radije ga potiho ostvarim.

Sjećate li se svog prvog zarona ikad? Koje su Vam misli tad prolazile glavom, kako ste se osjećali, u kakvom ste tad bili mindsetu i što je taj zaron pokrenuo u vama?

Sjećam se svog prvog zarona vrlo jasno. Bio je to trenutak pun znatiželje i adrenalina, sve mi je bilo novo, nepoznato i pomalo izazovno. Kad sam zaronila, osjetila sam kombinaciju smirenosti i uzbuđenja, onaj osjećaj kad znaš da si pronašla nešto što te privlači na dubljoj razini, ali još ne znaš točno zašto. Nisam razmišljala o rekordima ni rezultatima, samo o tome kako želim naučiti više, zaroniti dalje, razumjeti tijelo i dah. Taj je zaron pokrenuo lavinu – iz obične znatiželje rodila se strast koja me i danas vodi.

Na koje Vas je sve načine ronjenje promijenilo kao osobu?

Ronjenje me promijenilo u gotovo svakom smislu. Naučilo me strpljenju, disciplini i hladnoj glavi kad stvari ne idu po planu. Kad si pod vodom, nema mjesta za ego, izgovore ni paniku – samo za fokus, disciplinu i povjerenje u vlastiti rad. Upravo to me promijenilo i izvan sporta. Postala sam mirnija, odlučnija i svjesnija vlastitih granica, ali i toga koliko su zapravo pomične. Ronjenje me naučilo da snaga ne dolazi iz pritiska nego iz kontrole, iz dosljednosti i rada koji nitko ne vidi. Promijenilo me tako da danas vjerujem više sebi nego okolnostima. I to je, po meni, najveća pobjeda koju mi je sport donio.

Rekli ste da je ronjenje oblikovalo i način na koji odgajate svoje sinove. Na koje sve načine?

Ronjenje me naučilo stvarima koje svakodnevno pokušavam prenijeti na svoje sinove, da ništa vrijedno ne dolazi preko noći, da se mir gradi kroz disciplinu, a snaga kroz dosljednost. Učim ih da ne traže prečace, nego da vjeruju procesu i sebi, da zadrže fokus i kad stvari ne idu po planu. Pod vodom sam naučila koliko je važna kontrola, ne samo daha, nego i emocija – i to im često govorim: nije poanta biti najglasniji, nego najstabilniji. Pokazujem im primjerom da pogreške nisu neuspjeh, nego prilika da postaneš bolji. Ako iz mog puta nauče da se karakter gradi kroz mir, rad i upornost, onda znam da sam im dala ono najvažnije.

Koji su najveći izazovi s kojima ste se susretali i s kojima se trenutačno susrećete kao samohrana majka kad je riječ o odgoju sinova, sada već tinejdžera?

Najveći izazov kao samohranoj majci tinejdžera jest prihvatiti da ih ne mogu uvijek zaštititi, i da to nije slabost, nego dio njihovog puta prema zrelosti. Nije lako gledati kako griješe, a ne intervenirati, ali s vremenom sam naučila da ih upravo ti trenuci najviše oblikuju. To je stalna ravnoteža između instinkta da ih čuvam i potrebe da ih pustim da sami nauče lekcije koje život donosi. Shvatila sam da ne moram biti savršena, nego prisutna. Oni ne uče iz mojih uspjeha, nego iz načina na koji se nosim s umorom, neizvjesnošću i tihim borbama koje nitko ne vidi. Trudim se pokazati im da snaga nije u tome da sve uvijek ide po planu, nego u tome da ostaneš miran i pribran i vjeran sebi kad ne ide. A ako iz našeg puta ponesu vjeru u sebe i sigurnost da su voljeni bez obzira na sve – onda znam da sam uspjela u onome najvažnijem.

Kao uspješna sportašica, osjećate li ikad pritisak javnosti kad je riječ o rezultatima i kako se generalno nosite s tuđim očekivanjima?

Pritisak je sastavni dio uspjeha – dođe u paketu s rezultatima. Razlika je u tome kako se naučiš nositi s tim. Nekoć me znao sputavati, a danas ga koristim kao motivaciju. Znam da očekivanja postoje, ali više me ne definiraju. Ono što mene pokreće nije dokazivanje drugima, nego potreba da budem bolja nego “jučer”. Shvatila sam da je nemoguće svima udovoljiti, i da zapravo ne treba. Moj je posao dati maksimum, ostati dosljedna sebi i vjerovati u proces. Kad naučiš filtrirati buku izvana i ostaneš fokusiran na ono što te uistinu motivira, pritisak prestane biti teret i postane podsjetnik na to koliko zapravo voliš to što radiš.

Kako obnavljate energiju nakon iscrpnih perioda treniranja i natjecanja?

Energiju obnavljam tako da se vratim jednostavnosti, onome što nema veze s rezultatima ni planovima. Nakon zahtjevnih natjecanja i treninga trebam mir, tišinu i ljude uz koje ne moram biti “sportašica”, nego samo ja. Najviše vremena provodim sa sinovima, obitelji i prijateljima, a Rocky, moj pas, uvijek me podsjeti na to koliko je malo potrebno da dan bude dobar. Volim čitati, to me potpuno isključi iz svega, kao i odlazak u prirodu ili šetnja uz more. Tada se stvari poslože, bez pritiska i žurbe. Nema posebnih rituala, samo jednostavni trenuci koji vraćaju ravnotežu. Upravo u toj jednostavnosti pronađem ono što me ponovno napuni – mir, jasnoću i želju da nastavim dalje.

Što Vas trenutačno čini sretnom?

Sretnom me čine male, stvarne stvari – trenuci koji nemaju veze s uspjehom ni rezultatima. Osjećaj pod vodom, prva kava nakon treninga, dobra knjiga, zagrljaj sa sinovima i njihova utakmica s tribina. Trenuci kad Rocky spava kraj mene, kad kuham i u pozadini svira glazba, ili kad je kuća puna obitelji i smijeha. Shvatila sam da sreća ne dolazi iz velikih trenutaka, nego iz onih tihih, svakodnevnih – iz mira, jednostavnosti i ljudi koji te vole bez razloga. Kad imam to, ne trebam ništa više. Tada znam da sam točno tamo gdje trebam biti.

Što si želite u 2026.?

U 2026. želim nastaviti graditi – sebe, svoje granice i sve ono što volim. Još uvijek imam isti žar kao na početku, ali danas ga nosim s više iskustva, jasnoće i zahvalnosti. Želim napredovati, učiti, trenirati pametnije i dublje razumjeti svoj put, ali bez gubljenja onog osjećaja zbog kojeg sam se u sve ovo zaljubila. Moji sinovi i obitelj moj su kompas, podsjećaju me na to što je stvarno važno i zašto vrijedi truda. Želim da i dalje vide koliko volim ono što radim jer kroz to uče da se snovi ne ostvaruju slučajno, nego upornošću i vjerom. Ako u 2026. donesem nove medalje i rekorde, još mirniju glavu i dovoljno vremena za one koje volim – to će onda za mene biti uspješna godina.

Fotografija i kreativno vodstvo: Mare Milin
Styling: Ana Nikačević
Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar
Kosa: Sara Rabotski za Studio TE
Asistent fotografije: Luka Palestrina Mazić
Asistent stilistice: Luka Ščrbak
Odjeća: Haljina Diana Viljevac, bunda eNVy room, cipele Zara, nakit Swarovski