Glumica Jelena Perčin o svom društvenom životu na Dolcu, disciplini i arhaičnoj obitelji
“Kad je riječ o mom slobodnom vremenu, onda sam najgori hedonist. No kad je posao u pitanju, onda je red, rad, disciplina”, rekla mi je Jelena tijekom intervjua, koji smo odradili odmah nakon snimanja naslovnice. Moram priznati kako, poučena dosadašnjim iskustvima, nisam očekivala da će snimanje završiti tako brzo, no bilo je točno tako kako je, stručnjakinja za organizaciju, i najavila. “Mene odmilja zovu gonič robova”, rekla nam je sa smiješkom. “Kad se radi, onda se radi. Ne volim “prazan hod”, volim iskoristiti svaki trenutak, a pogotovo, i to često govorim svojim kolegama, kad radim na serijama. Puno je posla i puno se radi te zapravo malo prostora ostaje za glumu. A kad uštediš vrijeme, kad se bolje organiziraš, dobiješ više prostora za rad na glumi. I to odgovara svima na setu, zapravo, tada su svi sretni”, naglašava.
Pred sretnom i zaposlenom Jelenom još je jedna profesionalno bogata sezona. Uz predstave u njezinom matičnom kazalištu HNK u Zagrebu, ovaj mjesec možemo je gledati i u RTL-ovoj novoj i raskošnoj seriji “Divlje pčele”. Radnja serije smještena je u 50-e godine 20. stoljeća u Dalmatinsku zagoru, što je za nju bio poseban izazov. “Rekonstrukcija tog vremena je kompleksna, ali meni estetski predivna. Oduvijek sam pomalo retro tip, volim klasiku”, objašnjava. U seriji igra lik koji je po mnogočemu drukčiji od negativke Marte iz poznate serije “Sjene prošlosti”. Govori nam kako je mnogi, koji je ne poznaju, poistovjećuju s likom “zločeste” Marte, no ona je daleko od toga.
Je li Vam lako prebacivati se iz jedne uloge u drugu, posebno kad je riječ o drukčijim karakterima i formama?
To mi je posao, moram to moći. Glumački je to jako velik izazov, a onda mi je to i dodatna motivacija. Zapravo mi je drago da mi daju raznolike uloge, da se ne ukalupim samo u jednoj vrsti. Jer to nijedan glumac zapravo ne voli. I ti izazovi nam daju prostora da mi istražujemo svoje mogućnosti. I može se ispostaviti, kad tako svašta prođem, da mi nešto bolje leži. Ta raznolikost mi je jako važna za rast i razvoj u mojoj profesiji.
Kakva je zapravo Marta i kako gradite likove koje igrate?
Nisam htjela raditi klasičnu negativku, htjela sam izgraditi ženu koja je žrtva svojih fiksacija, koja je zapravo tragičarka. I da se vide svi ti njezini slojevi. Jer ja ne vjerujem da je itko zao per se. Ljudi samo imaju krive izbore i svoje slabosti i nesigurnosti iz konteksta života. Puno je tu faktora koji na to utječu. I zapravo sam je nekako tako i gradila. Jer Marta ima i puno svojih pozitivnih osobina. No ona je zapravo žrtva sebe same.
Postaju li onda ljudi tako većinom žrtve samih sebe?
Pa najčešće da. Treba puno rada na sebi da se probije kroz tu šumu naših želja, očekivanja od sebe samih, očekivanja naše okoline, obiteljskih očekivanja, upoznavanja sebe, da shvatiš što si ti zapravo u svim tim očekivanjima. I potrebna je i zrelost i vrijeme. Jako je to kompleksno. Ponajprije je važno da je čovjek iskren prema sebi samome i da zapravo preuzima odgovornost za svoje odluke i da je dosljedan nekim svojim uvjerenjima, principima. To su neke stvari koje su meni pomogle.
Kako se nosite s interesom javnosti zbog posla kojim se bavite?
Lijepo je kad ti ljudi priđu i kažu da im se nešto svidjelo, ali to nisam ja. Privatno sam zatvorena, volim svoj mir i intimu. Jako sam rano trebala odrasti jer mi je takav bio kontekst života i uvijek sam voljela biti uzemljena u smislu razlikovati tu iluziju života i stvarnost. Neke stvari su, naravno, lijepe. Lijepo je kad te netko sretne na cesti i kaže: “Hvala vam, super ste, gledam svaku večer” jer mi ipak radimo ovaj posao zbog publike. Ali s druge strane to nisam ja. Ja sam u svom privatnom životu zapravo puno zatvorenija. Volim svoju intimu, vrlo sam ležerna u odijevanju. Nemam puno potrebe ni za šminkanjem, ni posebnom frizurom. Čak mi moji prijatelji, pa i moja mama često kažu: “Pa ne možeš tako izaći!” Dijelim ta dva svijeta, jedno je što nosi posao i zakonitosti profesije, no ja sam privatno nešto sasvim drugo.
I kakva je onda Jelena kad nije na pozornici? Živi li glamuroznim životom?
Najviše se volim zezati sa svojim frendovima kad im u dva ujutro šaljem slike kako dinstam pa napišem – “Samo glamur!” Ni sama ne znam koliko sam puta jurila na neku premijeru, na neki događaj na kojem sam morala biti, da sam se “šnjofala” i pitala osjetili li mi se miris dinstanja. Nedavno je bio jedan event na kojem sam morala biti u 19:30, a u petnaest do sedam slagala sam lazanje da klincima ostane topla večera. Samo sam se nadala da mi nije negdje na odjeći ostala neka mrlja ili nešto. To je moja svakodnevica.
Je li Vam to ugodna svakodnevica?
Je, i ne bih je mijenjala. Ljudi su različiti, naravno, a ja sam stvarno homey tip. Volim dom, volim taj osjećaj doma. Volim da smo svi za stolom. Kod mene je uvijek netko još uz moju obitelj, netko dodatno jede, ili mama, ili brat, ili njegovi frendovi, moji frendovi, susjedi. Volim tu živost i dinamiku obitelji. I jako želim da mi klinci imaju skuhan obrok svaki dan. I da smo jedan obrok svi zajedno za stolom, i da to nije samo nešto usput, da komuniciramo, bez mobitela i bez ikakvih ekrana. Mi smo baš onako arhaična familija, a ja se uvijek šalim da je moj društveni život na Dolcu!
Pronađe li se uz posao, dinstanje i život bez ekrana i nešto vremena za opuštanje, sport?
Po pitanju vježbanja sam najgora. Ne vježbam, ne posjedujem tenisice, možda imam malo i otpor prema sportu. I sada mi je kći profesionalna sportašica, kako to obično i bude u životu. Možda imam sreće, a to je sigurno malo i do genetike, i zbog toga što puno hodam jer ne vozim, pa sam zato u formi. I posao mi je dinamičan, nema baš puno sjedenja u mom poslu, tako da, evo, i to me nekako održava. Imam jako malo slobodnog vremena pa mi je pomisao da i to malo vremena provedem u nekoj teretani nepojmljiva. Svaki slobodan trenutak koristim za putovanja, koja obožavam. Najlakše se na putovanjima relaksiram, promjena estetike me oplemeni, i tu se i razvijam.
Možemo Vas gledati i u serijama i u kazališnim predstavama. Možete li i trebate li uopće odabrati jedno ili drugo?
To je nekako kao da pitate koje vam je dijete draže. I jedno i drugo ima svoju ljepotu, posebnost i svoje izazove. Kazalište je moja prva ljubav i zbog kazališta sam i ušla u ovu profesiju. Prekrasan je taj odnos s publikom, zato što znaš da je to u tom trenutku i nikad više, pa tako ni jedna predstava nije uvijek ista. To je ljepota, ali istovremeno i rizik. I nosi neku svoju odgovornost. A set, set je zaseban svijet, i isto ima svoju čaroliju. Baš volim i jedno i drugo.
Pred Vama je još jedna bogata sezona – uz televizijske serije i kazališne predstave, hoćemo li Vas možda vidjeti i na nekoj glazbenoj pozornici?
Glazba je oduvijek bila prisutna u mom životu i jako volim glazbu. Znam se šaliti i govoriti – mislim kako je vrijeme da izbacim jedan album. Ali to je moja autoironija jer to stvarno ne želite čuti. No jako volim plesati. Da nisam odrasla na otoku, vjerojatno bih bila plesačica. I jako volim plesnu umjetnost, a posebno obožavam i cijenim balet.
Da niste glumica, bili biste…
Liječnica. To sam htjela biti kao mlada, no u dobi od 18 godina nisam imala dovoljno samopouzdanja. Medicina je ostala moja ljubav i danas. Tako da ja u slobodno vrijeme češljam po medicinskim člancima. To je nešto što mene veseli. Ali ne volim dr. Googlea. I mislim da je to jako opasno i da je donijelo puno toga lošeg. Posebno ako to gledamo kroz prizmu toga da danas svi misle da mogu biti sve. Ne možemo i nismo. I postoji cijela jedna tradicija obrazovanja, i razvoja čovjeka da se dođe do nekih saznanja i ne možemo samo tako to “proguglati”, pa i donositi stavove. Uz sva ta mišljenja i stavove oko određenih pitanja, i tema, trebamo pričati više i o odgovornosti koju imamo, i koju bismo trebali imati.
Kako sada doživljavate sebe u godinama u kojima najčešće promišljamo o sebi? Planirate li možda što biste htjeli ili mogli u budućnosti?
Nemam strah od godina i nemam strah od starenja. Mislim da je to prirodan proces i da može biti prekrasno. I pogotovo kad gledam na sve to kroz svoju djecu. Meni je jako dirljivo gledati njihovo odrastanje, njihovo sazrijevanje, kako savladavaju neke životne zadatke. Za sve postoji vrijeme, moje su dvadesete bile kad su trebale biti, sad su četrdesete i bit će, ako Bog da, i pedesete. Kad me tako neko pita, što si želite od života, uvijek odgovorim: “Želim doživjeti unuke.” Mislim da je to velik blagoslov i to mi je neka želja, da me posluži zdravlje, i mene i moju obitelj. Ali ne volim raditi planove jer me je puno puta život naučio da je to besmisleno. I da je puno nepredvidivih okolnosti. Volim biti otvorena za ono što će život donijeti.
Bojite li se nepredvidivih situacija?
Ne. Kad vam se dogode loše stvari, a meni se dogodilo puno loših i puno dobrih stvari, onda kad shvatiš da možeš preživjeti te loše, više nemaš strahova. Mi imamo strah kad ne poznajemo neku situaciju, pa onda je tu puno i naše iluzije. Ali, evo, ja sam imala nekakvu sreću da imam tu neku hrabrost življenja i ne dam da me strahovi, koji, naravno, postoje, ograniče. Vodim se time da ne razmišljam ni o prošlosti, ni o budućnosti, nego da živim u trenutku. Svoje promašaje nisam nikad doživljavala fatalno. Uvijek sam ih doživljavala kao prostor za osobni rast. I kad mi se loše nešto događalo, uvijek sam polazila od sebe. Postavljala pitanja; kako sam se dovela u tu situaciju, koji je tu bio moj promašaj, moja pogreška. Bilo bi super kad bi se ljudi više bavili s takvim razmišljanjem, više se bavili sobom samima, a manje drugima. Tada bismo živjeli u jednom zrelom društvu.
Fotografije: Mare Milin
Video: Danijel Brezak
Styling: Ana Nikačević
Make-up: Sanja Agić
Frizura: Frizerski studio Evelin
Asistent fotografije: Luka Palestrina Mazić
