Trenerica Valentina Sumpor o svojoj knjizi “Dovoljno dobra”: “Naše tijelo nije problem koji treba rješavati”
U svijetu u kojem nam se svakodnevno serviraju brza rješenja za mršavljenje, ravan trbuh i besprijekoran ten, naučiti biti sama sebi “dovoljno dobrom“ postaje pravi izazov. Upravo o tome u svojoj knjizi govori Valentina Sumpor – fitness trenerica, autorica i ekonomistica, koja se od djetinjstva nosila s nametnutim standardima industrije ljepote, ali i danas sveprisutnog fitness i wellness svijeta.
Njezin prvijenac “Dovoljno dobra” topla je priča u kojoj se pronalazi svaka žena – koja god je barem jednom pomislila “da barem imam ravniji trbuh“ ili “da barem stanem u onaj manji broj traperica“. Valentina čitateljicama kroz vlastita iskustva, ali i priče žena s kojima se susrela u svojoj karijeri fitness trenerice, čitateljicama poručuje – brojke na vagi ili one na etiketama prehrambenih proizvoda nisu najvažnije. Zdravlje, fizičko i ono mentalno puno je važnije od toga…
Nakon što smo pročitali njezinu knjigu, razgovarali smo s Valentinom koja nam je otkrila što ju je inspiriralo, motiviralo i kako se naučila nositi s pritiscima koji su konstantno oko nas.
Što Vas je najviše potaknulo na to da napišete ovu knjigu? Što Vam je bilo najizazovnije?
Potaknula me potreba da prestanem šutjeti. Da se više ne trudim ispasti “ona koja ima sve posloženo”. Knjiga je nastala iz mog umora i potrebe da izbacim to sve iz sebe van. Od idealne forme, od trbušnjaka i tablica, od očekivanja da budem motivacijska, zahvalna, fit i tiha. Pisala sam je iz potrebe da konačno napišem nešto što bih voljela da sam mogla pročitati kad mi je bilo najteže. Ne savršen priručnik, nego ljudsku knjigu. Toplu, ranjivu, mjestimično i smiješnu – ali nadasve stvarnu. Da sam barem negdje pročitala da nisam sama, da to što osjećam nije dokaz moje slabosti, nego mog postojanja. Najizazovnije mi je bilo maknuti masku trenerice koja sve zna. Odbaciti taj ton autoriteta i pokazati da sam i ja bila – i još uvijek znam biti – izgubljena, iscrpljena i nježna. Najteže je bilo pustiti čitatelja da me vidi. Ne onu verziju iz biografije, nego onu koja plače u autu ispred teretane jer se mrzi. Onu koja odustaje od izlaska jer se ne osjeća dovoljno dobra za suknju. Tu.
Što biste danas poručili mladoj sebi? Mislite li da bi Vas poslušala?
Rekla bih joj: “Ne moraš se truditi biti bolja da bi zaslužila biti voljena. I ne moraš više govoriti da si dobro kad nisi. Tvoje tijelo nije problem koji treba riješiti. Nisi kriva jer ne znaš kako se izvući. Nisi slaba samo si predugo sama. Znam da si umorna. Znam da si stalno na oprezu, da važeš svaku riječ, svaki zalogaj, svaki pogled u ogledalo. Znam da ti kalkulacije i brojevi kroje dan vaga, veličina hlača, kalorije, ocjene. Znam da misliš da sve to govori nešto o tebi. Da ti potvrđuješ svoju vrijednost time što kontroliraš. Ili barem pokušavaš.” Rekla bih joj: “Ne moraš se truditi biti bolja da bi zaslužila biti voljena. Voljena nisi samo kad sve odradiš kako treba. Voljena si već sad i s podočnjacima, i s nadutim trbuhom, i kad ne treniraš, i kad pojedeš tri kolača, i kad ti lice nije “čisto”. Voljena si i kad ne znaš što ćeš sa sobom. I kad nisi inspirativna. I ne moraš više govoriti da si dobro kad nisi. Ne moraš to glumiti ni pred kim, a najmanje pred sobom.”
No znam da me ne bi poslušala. Barem ne odmah isprve. Previše je vjerovala da mora još malo, još jače stisnuti, još manje jesti, još više trenirati. Previše je htjela biti netko. I nitko je nije mogao uvjeriti u to da ona već sad jest netko i nešto. Da ne mora osvojiti ljubav kako bi je imala pravo primiti.
Modna i beauty industrija nameće standarde već desetljećima. Mislite li da se tome nazire kraj i kako svaka od nas može okrenuti leđa tim normama?
Ne vjerujem da će ti standardi ikad u potpunosti nestati. Samo mijenjaju lice i formu; sad nam se prodaje autentičnost, ali kroz filtere. Sad nam kažu da volimo sebe, ali i dalje uz sedam koraka njege i barem jedan serum za glow.
Mislim da kraj neće doći izvana. Dolazi iznutra i kreće od nas. Onog trenutka kad se prestaneš oblikovati s nadom da budeš poželjna. Kad kreneš birati ono što te hrani, a ne ono što te izgladnjuje; fizički i emotivno. Kad odbiješ trend koji ti ne odgovara iako ga svi oko tebe žive i prate. Kako se to radi? Svakim danom. Svakim finim doručkom. Svakim pogledom u ogledalo u kojem si sebi, makar na sekundu, dovoljna. I svakom rečenicom kojom prestaneš biti gruba prema sebi.
U knjizi ste se dotakli i negativnog aspekta fitness svijeta. Kako prepoznati razliku između zdravog načina života i opsesije fitnessom i wellnesom?
Razlika je golema, ali nije odmah vidljiva jer opsesija često dolazi prerušena u zdravlje. I ja sam joj dugo pljeskala, nazivala ju disciplinom, ambicijom, “brigom o sebi”. A zapravo sam si danima, mjesecima, godinama uskraćivala život. Zdrav način života, onaj pravi, ne guši. Ne uzima tvoju spontanost, ne traži da odbiješ prijatelje jer si već “pojela sve kalorije za danas”. Ne tjera te da izračunaš svaki zalogaj, da provjeravaš svoj trbuh svaki put kad prolaziš pokraj ogledala. Zdrav način života ne pokušava te zadržati u kutiji, niti te procjenjuje po tome jesi li “zaslužila” desert.
Pročitajte: 6 mitova o zdravom kuhanju koje trebate zaboraviti
A ja sam to sve radila. Mislila sam da sam jaka jer treniram svaki dan iako me tijelo boli. Mislila sam da sam pametna jer ne jedem kruh. Mislila sam da sam uzorna jer jedem slične obroke svaki dan i svaku promjenu osjećam kao prijetnju. Bila sam vođena isključivo strahom da se ne udebljam, da ne ispadnem slaba, da ne izgubim kontrolu.
A ono što je stvarno nestajalo bio je osjećaj slobode. Kad trening postane način da se iskupiš za ono što si pojela dan prije, to nije zdravlje. Kad ti cijeli dan ovisi o tome što vaga pokaže ujutro, to nije briga o sebi. Kad na godišnji nosiš vagu ili kad se bojiš večere jer ne znaš koliko je ulja u salati, to nije wellness. To je emocionalni zatvor, odjeven u tajice i sportski grudnjak. Prava briga o sebi izgleda drukčije. Ne treba ti potvrda. Ne uzima ti užitak. Dopušta ti fleksibilnost. Neka ti bude dobro i kad ne odradiš trening. Neka ti bude lijepo i kad si pojela nešto što nije “savršeno”.
Danas znam da je zdravo ono što mi vraća energiju, a ne ono što me troši. Zdravo je kad mogu prepoznati da sam umorna i ne silim se u još jedan set. Zdravo je kad jedem ne zato što sam zaslužila, nego zato što sam gladna. Zdravo je kad mogu reći: “Ne da mi se danas” i ništa se u meni ne slomi. Znam da zvuči jednostavno, ali do ovoga sam došla kroz puno bola, puno pretjerivanja, puno suza koje su isplakane u WC-u teretane. Tek kad sam počela graditi odnos sa sobom, ja sam se počela mijenjati.
Fitness je dio mog života i bit će na ovaj ili onaj način sve dok sam živa. Više nije moj identitet. I više mu ne dajem da mi određuje vrijednost. Trening mi je postao alat, a ne dokaz. Oslobođenje, ne otkup. Tišina, a ne kritički glas. To je razlika. I to se ne mjeri centimetrima, nego mirom koji imaš kad legneš navečer.
Kako pomoći kćeri, nećakinji ili bilo kojoj mladoj djevojci koja se susreće s onime o čemu ste pisali u knjizi?
Prije svega, treba osjetiti kako je to biti ona. Ta mala djevojka koja iz dana u dan upija poruke iz svijeta oko sebe i svjesno i nesvjesno. Kako sjedi za stolom, gleda u tanjur i u isti mah želi i pojesti i ne pojesti. Kako se pogleda u ogledalo i ne zna što točno vidi, ali zna da nije dovoljno dobro. Kako sluša odrasle žene oko sebe kad govore o dijetama, kalorijama, “lošim danima za odjeću” i vidi da tijelo nije nešto što se voli, nego nešto što se kritizira, popravlja, oblikuje. Ako želimo pomoći, moramo prvo biti spremne pogledati što mi same još uvijek nosimo u sebi i kako to nesvjesno prenosimo dalje. Jer najmoćnije poruke ne prenosimo riječima, nego ponašanjem. Možeš joj reći sto puta da je lijepa i vrijedna, ali ako sama stojiš pred ogledalom i mrziš se, ako preskačeš ručak, ako se na svakoj slici uređuješ i brišeš “nedostatke” kroz filtere, ona uči to. Uči od tvog nelagode. Uči odbacivati sebe iz tvog odbacivanja same sebe.
Pomognemo tako da budemo primjer. Ne savršen. Ne besprijekoran. Nego autentičan. Tako da pred njom kažemo: “Umorna sam” i “Ne moram danas ništa odrađivati”. Tako da pojedemo desert bez grižnje savjesti. Tako da prestanemo o sebi govoriti kao o nečemu što treba popraviti. Tako da naučimo sebe voljeti jer time joj dozvoljavamo da to učini i ona. Pomognemo i tako da slušamo. Bez ispravljanja. Bez rečenica tipa: “Ma nisi debela” ili “To si sebi umislila”. Ako ti kaže da se osjeća ružno, ne pokušavaj je odmah uvjeriti u suprotno. Samo je slušaj. Budi tu. Pitaj je zašto se tako osjeća. Što je doživjela? Što ju je povrijedilo? Ne moraš joj dati rješenje. Moraš joj dati prostor da postoji u toj emociji, bez da ju netko ismije, popravi ili ignorira. Treće: pomognemo tako da budemo njezin saveznik. Da budemo ta jedna osoba u njezinom životu koja neće iskoristiti njezinu ranjivost protiv nje. Koja neće ismijati njezine strahove. Koja neće reći: “To su gluposti” jer nije glupo to što osjeća, samo joj je teško to izgovoriti.
Zato, kad želiš pomoći mladoj djevojci, budi ona odrasla koju si ti trebala kad si imala deset, 11, 13 godina. Ona koja ne uvjetuje ljubav. Ona koja ne gura u kalup. Ona koja kaže: “Vjerujem ti. Tu sam. I ne moraš biti ništa drugo osim sebe da bi te voljeli.” Jer znaš što je najviše spašava? Nije to da postane mršavija. Nije to da dobije peticu iz testa ili tisuću lajkova za sliku. Spašava je osjećaj da smije biti živa, nesavršena, nesigurna – i da ćeš je svejedno držati za ruku.
Susrećete li se i dalje s negativnim mislima? Možemo li se njih zapravo ikad u potpunosti riješiti ili govorimo o cjeloživotnoj borbi?
Negativne misli nisu neprijatelj. One su dio našeg uma jednako kao i pozitivne. Problem nastaje kad ih počnemo uzimati kao činjenice, kad im damo snagu, kad im povjerujemo, kad ih pustimo da preuzmu volan. Ne, nisam ih se riješila. I ne, ne vjerujem da ih se uopće može u potpunosti riješiti. To nije cilj. Cilj je naučiti s njima živjeti bez da nam one vode život. I dan-danas zna mi proći kroz glavu da nisam “dovoljno”. Dovoljno pametna, dovoljno uspješna, dovoljno organizirana, atraktivna, elokventna, smirena, mudra. Neke od tih misli imaju isti ton glasa kao ljudi iz prošlosti. Druge sam sama stvorila, iz iscrpljenosti, uspoređivanja, perfekcionizma. One znaju biti uvjerljive. Znaju se prerušiti u “objektivnu procjenu” ili “brigu za napredak”. Ali kad malo zastanem i pogledam ih svjesno, sve do jedne raspadnu se jer u sebi nemaju istinu, nego staru bol. Negativna misao nije istina. To je najvažnija rečenica koju sam ikad naučila.
Ali isto tako, misli neće nestati samo zato što ih znamo prepoznati. Dođu. I bit će ih još. Pogotovo kad sam iscrpljena, gladna, kad mi padne šećer ili kad sam emotivno izvan centra. Tada su glasnije. Tada žele moć. I tada ih je najvažnije primijetiti odmah. Doslovno ih uhvatiti za vrat u trenutku kad se pojave i reći: “Aha, opet si tu. Ne dam ti da vodiš.”
To ne znači ignorirati ih, nego ih vidjeti. Imati hrabrost da ih obznanim. Da ih ne pometem pod tepih, nego da pogledam i pitam: “Zašto si došla? Što mi pokušavaš reći? Jesi li istina ili si rana?” Ta svijest, ta stanka između misli i reakcije, to je sloboda.
Imala sam faze kad sam vjerovala da sam napokon “pobijedila” misli. Da sam zauvijek izvan tog mraka. Pa bi me iznenada srušile, nenajavljeno, kao iz vedra neba. Sad više ne tražim da nestanu. Tražim da ih mogu primijetiti bez da me slome. Da ih mogu prepoznati bez da me određuju. To je praksa, svakodnevan rad. Ponekad sam u tome dobra, ponekad nisam. Ali više si ne zamjeram kad potonem. Sad si kažem: “Dobro, sad znaš gdje si. Sad znaš kako natrag.” A to znanje, ta unutarnja orijentacija, to je ono što me spašava. Na kraju dana, nisam više ona koja vjeruje svakoj misli koja joj prođe kroz glavu. Slušam ih, ali ih ne puštam da odlučuju tko sam. Naučila sam birati ono što ostavljam u sebi, i ono što izbacujem van. I to je najveća sloboda koju si mogu dati.
FOTO: Boris Ščitar/Privatni album
