Nataša Janjić Medančić: “U privatnom životu prezirem glumu, a laž još i više”

Prekrasna žena i glumica, topla, duhovita, skromna, jednostavna, nezahtjevna, profesionalna – tim mi je riječima Katarina Madirazza, glumica i producentica Petit Teatra, opisala glumicu Natašu Janjić Medančić u našem prethodnom intervjuu. A tim će je riječima opisati i mnogi koji su je imali priliku vidjeti u nekoj od predstava, filmova ili serija u kojima je glumila. Dok razgovaramo o predstavi “Prima Facie”, u kojoj u monodrami glumi odvjetnicu koja vjeruje u sustav čija žrtva na kraju i sama postane, predstavi o kojoj dugo razmišljate nakon što je pogledate, reći će mi da ne misli kako umjetnost treba nositi uteg da mora mijenjati svijet, ali sigurno može mijenjati pojedinca. Koliko je ova predstava promijenila nju, je li joj gluma pomogla ili odmogla u životu i zašto je danas nježnija prema sebi, saznajte dalje u tekstu…

Vaša posljednja predstava “Prima Facie” dobila je niz pozitivnih komentara, a posebno Vaša izvedba. Jeste li zadovoljni ili mislite da nešto trebate ili možete bolje? Jeste li sami sebi najveći kritičar?

Kad mi je producentica Petit Teatra Katarina Madirazza ponudila ovaj sjajan tekst, a zatim kad sam započela probe u Teatru Exit s redateljicom Anjom Maksić Japundžić, znala sam da je ovo što radimo važno i moćno, ali nisam mogla ni sanjati ovakve reakcije. U ovom brzom vremenu, gdje su ljudi gladni jedino brze zabave, nisam mogla predvidjeti ovakav život predstave ni sebe u konačnom rezultatu. Predstava je živi organizam i u njoj uživam i rastem svakom izvedbom sve više. Sama sebi prilično sam veliki kritičar, ali više u smislu znatiželje i usavršavanja negoli samokažnjavanja. Uvijek me zanima može li to još preciznije, još istinitije, još jednostavnije. I u susretu s publikom taj organizam diše, ali nikad nemaš osjećaj: “E sad je gotovo, sad znam”. U tome i jest sva ljepota.

Jesu li Vam važne kritike i mišljenja publike te kako one utječu na Vas i na Vaš rad?

Važne su mi, ali ne u smislu da me vrijeđaju ili učine nesigurnom. Prilično dobro uvijek sama osjećam stvari unutar projekata koje radim, tu sam nepogrešiva i lišena ega te volim svaku povratnu informaciju. Upravo zato što s predstavom živiš i želiš joj dobro, ona služi toj procjeni i želiš da se razvija u pravom smjeru.

Haljina eNVy room. Nakit De’llure

Rad na ovoj predstavi, kako sam imala prilike čuti i razgovarajući s Katarinom, bio je velik izazov. Što je Vama bilo najizazovnije? Vi, sami na pozornici, tema predstave, ili sve to skupa? I kako ste uspjeli?

Sve skupa! Sama na sceni više od sat i pol, nema predaha, nema ni gutljaja vode, nema partnera koji će te “pokriti” ako zapneš, a tema je takva da ne trpi površnost. Najveći izazov bio je zadržati koncentraciju i prisutnost kroz cijeli taj put kroz koji lik prolazi. Uspijevam tako što sam se potpuno predala tekstu i radu. I uz puno discipline i ljubavi – jer bez nje nema ništa.

Jeste li tijekom rada istraživali stvarne sudske slučajeve ili razgovarali s pravnicima/žrtvama da biste se pripremili za ulogu?

To su sve za mene pripremile moja Katarina i Anja. Naravno da smo se informirale sa stručnjacima, razgovarale, slušale, čitale, ali u jednom trenutku moraš stati jer ne pokušavamo pokriti sve stvarnosti. Tekst je već nevjerojatno precizno postavljen i zapravo ti daje sve.

Kako se pripremate za uloge, ne samo za ovu nego i za mnoge druge koje ste imali?

Svaka uloga ima svoj bioritam. Nekad je to više tekst, analiza, istraživanje, a ponekad više intuicija, tijelo, osjećaj. Oduvijek sam zapravo intuitivna glumica, ali s godinama sve više vjerujem i u iskustvo.

Je li za Vas ova predstava emocionalno teška, postoji li neka konkretna scena koja Vam je emocionalno najteža za izvesti, i zašto?

Najteže mi je izaći na scenu znajući da me čeka sat i pol maratona. I teška je sama po sebi, ali ne tako da me slomi, nego da traži potpunu prisutnost. Ima trenutaka koji su intenzivniji, naravno, ali zanimljivo je da najteže nije nužno ono što publika percipira kao vrhunac. Ponekad je najteže ostati miran i precizan tamo gdje bi bilo najlakše otići u emociju.

Osjećate li neku vrstu odgovornosti prema publici s obzirom na temu seksualnog nasilja?

Osjećam odgovornost, ali ne da podučavam ili namećem stav, nego samo da budem iskrena. Tema sama nosi težinu i ne treba joj dodatne patetike.

Mislite li da kazalište doista može mijenjati percepciju publike, općenito, a posebno o ovako osjetljivim temama?

Apsolutno može, ali ne preko noći i ne deklarativno. Može tako da ti se nešto pomakne iznutra, da odeš kući i još razmišljaš o tome i dan kasnije, da možda nešto odjednom vidiš drukčije. I to je već puno.

Koliko Vam je važno raditi na ovakvim i sličnim projektima, koji nisu tipična vrsta angažiranog kazališta, ali jesu tema i priča o kojoj se razmišlja dugo nakon što se pogleda?

To su mi zapravo najzanimljiviji projekti. Kad nije sve jasno i servirano, nego ostavlja neku nelagodu, pitanje, prostor za razmišljanje. Tu se događa ono kazalište koje me zanima i kao gledateljicu i kao glumicu.

Mogu li ovakve predstave, ovakvi projekti, filmovi ili slično promijeniti svijet? Mislite li kako umjetnost treba nositi taj često i uteg očekivanja da mora biti “nešto”?

Ne mislim kako umjetnost treba nositi uteg da mora mijenjati svijet, ali sigurno može mijenjati pojedinca, a to se onda nekako širi. I to je zapravo vrlo učinkovita i realna pozicija djelovanja.

Što je za Vas umjetnost, gluma?

Za mene je to prostor najveće slobode i istine! Mjesto gdje možeš istraživati i izgovoriti stvari koje u životu možda ne bi smio ili ne bi imao priliku. Također i mjesto gdje se stalno podsjećaš na to koliko smo svi složeni i kontradiktorni, ali i koliko se možemo mijenjati.

Jeste li još uvijek u nekoj fazi istraživanja, eksperimentiranja, rada na sebi, na pozornici i ispred kamera?

Apsolutno. Mislim da u ovom poslu nema krajnjeg cilja. Uvijek si na početku. Čim pomisliš da si završio, tu si zapravo stao. Mene još uvijek veseli istraživanje i rizik, i to je valjda dobar znak. Isto tako, i otkriće koliko je još snage u meni dalo mi je dodatnu odgovornost i uzbuđenje u odnosu na ono što još mogu dati u svojoj profesiji.

Je li Vam gluma pomogla i da upoznate sebe?

Je, ali je i otvorila neka pitanja na koja možda nisam i ne bih htjela znati odgovor. No i to je dio paketa te smatram to privilegijom da mogu raditi na sebi.

Jeste li uvijek glumica, tj. koliko Vam iskustvo na sceni pomaže ili odmaže i u životu?

Pomaže u tome da bolje čitam i razumijevam ljude i situacije, ali odmaže jer katkad previše analiziram ili gledam širu sliku. U privatnom životu prezirem glumu, laž još i više i možda baš zato što je u prirodi glume upravo – istina. 🙂

Odijelo The Garment, Garderoba Concept Store. Nakit De’llure. Cipele Zara

Što je za Vas ljepota i kako se Vaš pogled na ljepotu, osobnu, mijenjao tijekom godina? Jeste li danas, u 40-ima, zadovoljni i osjećate li se ugodno u svojoj koži?

Ljepota je za mene danas puno više mir nego slika. Neka lakoća u sebi, zadovoljstvo i ono što vidim u zrcalu upravo su odrazi tog unutarnjeg stanja. U 20-ima i 30-ima možda sam se više bavila izgledom, tražila mane, dok me danas više zanima kako se osjećam. I da, ugodnije mi je u vlastitoj koži više nego ikada dosad.

Te su 40-e jako nezgodne, kako su Vama do sada prolazile?

Meni su zapravo dobre. Imaš neko iskustvo, a još uvijek imaš energije. I prestaneš gubiti vrijeme na stvari koje ti nisu važne. To je baš luksuz.

Jeste li danas nježniji prema sebi nego što ste to bili kada ste bili mlađi?

U nekim stvarima jesam, ali u nekima i nisam. Tu su sad majčinstvo i brak, nova dva polja u kojima imam očekivanja od sebe, a i drugi od mene. Trudim se biti nježnija, ali bolje funkcioniram kad sam stroža prema sebi. Vidim da imam kapaciteta, nažalost.:)

Haljina The Garment, Garderoba Concept Store. Prstenje De’llure

Kako se hranite i na čemu temeljite svoju prehranu? Vodite li računa o vježbanju i mentalnom zdravlju?

Spašava me Dalmatinka u meni jer hrana koju obožavam zapravo je ona mediteranska s puno zelenila. Inače sam veliki hedonist i ne volim uskraćivanja, ali pazim da sve balansiram, krećem se, treniram koliko stignem i sve to upravo zbog zdravlja i mentalnog mira, a ne izgleda ili ideologije.

Kako se opuštate i u čemu posebno uživate?

U malim stvarima. Kavi, šetnji u prirodi, masaži, vremenu s obitelji i prijateljima. Katkad, hajde, i u velikim putovanjima. 🙂

Koliko Vam je teško uskladiti poslovne i privatne obveze i tko uskače kad imate pune ruke posla?

Kao i svima, nije uvijek lako. Treba dobra organizacija i podrška, suprug i ja nadopunjavamo se ovisno o obvezama, a s obzirom na to da nemamo roditelje u Zagrebu, povremeno uskaču i tete čuvalice. Snalazimo se.

Kako izgleda jedan Vaš savršen dan?

Bez žurbe, s nekim smislom, s malo rada koji me veseli te jako puno vremena za obitelj i ljude koje volim, uz dobru hranu i, po mogućnosti, pjesmu.

Fotografije: Franjo Matković
Video: Danijel Brezak
Styling: Laura Bošnjak
Make-up: Simona Antonović
Frizura: Dorotea Butigan za Studio TE
Asistent fotografa: Vilim Tavčar