Zašto nam je lakše biti tu za druge nego za sebe?

Postoje trenuci u životu kad čovjek napokon jasno vidi nešto što je godinama radio, a da to zapravo nije do kraja ni primjećivao. Ne zato što nije bio dovoljno svjestan ili nije htio gledati, nego zato što neke stvari toliko dugo živimo da nam postanu normalne. Postanu način na koji volimo, način na koji pomažemo, način na koji opstajemo.

Jedna od tih stvari je i ovo: koliko nam je često lakše biti tu za druge nego za sebe.

Na prvu, to može zvučati kao plemenitost, velikodušnost ili ljubav. I ponekad to i jest, ali ne uvijek. Nekad se ispod toga skriva nešto puno dublje i bolnije. Nekad se ispod toga skriva stari obrazac samonapuštanja, naučeni osjećaj odgovornosti za druge ili unutarnja zabrana da sebe stavimo na prvo mjesto. Kao da ta mogućnost uopće nije u našem polju mogućeg. Kao da nije dostupna ili da ne postoji.

Pročitajte: Zašto je vrijeme da počnemo vježbati primanje, a ne samo davanje?

Ne zato što ne znamo na racionalnoj razini da bismo trebali brinuti o sebi. To danas gotovo svi znamo – čitali smo, učili, slušali. Problem nije u tome što ne znamo, nego u tome što sama pomisao da stvarno stavimo sebe na prvo mjesto kod nekih ljudi ne donosi olakšanje, nego bol. U tijelu se javi stezanje, u grudima težina, u želucu nemir, u glavi magla. Oko cijelog bića kao da se omota krivnja. Kao balon koji ne dopušta jasan dah i jasnu misao.

To nije mala stvar. I nije nešto što se rješava pukom odlukom tipa: od danas biram sebe.
Jer dio nas vrlo često vjeruje da ćemo tek onda kad dovoljno damo, dovoljno izdržimo, dovoljno budemo tu za druge, nekako zaslužiti dozvolu da budemo tu i za sebe. Ili vjerujemo da će, ako mi budemo dovoljno za druge, netko napokon biti tako i za nas. Kao da dajemo unaprijed, u nadi da će nam se jednom vratiti u obliku ljubavi, podrške, sigurnosti, zaštite. Kao da negdje duboko postoji neizrečena računica: ako ja ne napustim tebe, onda možda ni ti nećeš napustiti mene. Ako ja budem pazio/la na tebe, možda će napokon netko paziti na mene.

I zato toliko ljudi ostaje vjerno drugima, a izdaje sebe. Ne zato što su slabi ili zato što ne znaju bolje, nego zato što živčani sustav tu logiku doživljava kao sigurnost.

Sjećam se situacije kad je moja mindfulness praksa prvi put dobila svoju stvarnu formu u proživljenom iskustvu, izvan “prostora” za meditaciju. Prijateljica mi je pričala kako me gleda godinama. Gleda što radim za druge. Gleda koliko dajem, koliko nosim, koliko se stavljam sa strane. I rekla mi je da se boji da ću i ovaj put isto. Da ću opet preko sebe. Da ću opet zaobići sebe i svoje stvarne potrebe.

Čula sam je.

Čula sam njezine riječi i znala sam da je ono što govori dobro za mene. Znala sam da govori iz mjesta ljubavi, jasnoće i stvarne brige. Ali u meni se u tom trenutku nije otvorio mir.

Otvorio se kaos.

U tijelu sam osjetila bol. Velik osjećaj krivnje koji mi se poput balona omotao oko glave. U mislima mi je bila magla. Čujem je, a dio u meni vrišti. Kao da dva svijeta postoje istovremeno. Jedan koji zna. I drugi koji se raspada pod težinom toga što zna.
I ono što mi je u tom trenutku bilo važno nije bilo da se obranim. Nije bilo da pobjegnem. Nije bilo ni da odmah objasnim zašto je to ipak drukčije, zašto moram još malo, zašto nije baš tako. Ono što se dogodilo bila je pauza.

Rekla sam joj: “Čujem te. Samo mi treba vremena da isprocesuiram tvoje riječi i ovo što mi se događa unutar mene.”

Ta rečenica možda nekome izvana djeluje mala. Ali za mene ona nije bila mala. Ona je bila prostor. Bila je svijest. Bio je to trenutak u kojem sam svjesno izabrala ne-reagiranje umjesto automatskog pilota. U tome je bît mindfulnessa koju ljudi često brkaju s opuštanjem. To nije bilo opuštanje – dapače, bilo je neugodno. Bio je to svjestan napor ostajanja u nelagodi, bez da je pokušam odmah popraviti, bez da pobjegnem od nje ili da se ispričam svijetu što postojim.

Pročitajte: Overthinking – što kad vam misli ne daju mira (i kako se s time nositi)

Nisam se složila s njom samo zato da prekinem neugodu. Nisam ni napala drugu osobu zato što mi je rekla istinu koju nisam mogala odmah podnijeti. Nisam ni pobjegala od sebe. Ostala sam dovoljno prisutna da primijetim što se događa u meni.

To je velika razlika.

Jer često mislimo kako je promjena u tome da odmah drukčije reagiramo. Da odmah sve razumijemo. Da odmah budemo zreli, regulirani, jasni i posloženi. Ali vrlo često prava promjena najprije izgleda ovako: primijetim. Stanem. Ne pobjegnem. Ne odradim stari obrazac do kraja. Dajem sebi nekoliko trenutaka da budem s onim što je u meni aktivirano.
Ta je pauza dragocjena.

U toj pauzi možemo prvi put stvarno vidjeti što se događa unutar nas. Možemo primijetiti da nas ne boli samo ono što nam je netko rekao. Ponekad nas boli i to što nam tijelo već dugo zna da je nešto istina, ali mi to još ne možemo do kraja živjeti. Ponekad nas preplavi krivnja ne zato što radimo nešto loše, nego zato što se približavamo nečemu što je naš sustav nekad davno označio kao opasno: staviti sebe na prvo mjesto. Izabrati sebe. Zaustaviti se. Reći “ne”. Ne spašavati. Ne nositi sve. Ne biti uvijek dostupni. Ne biti dobri po cijenu vlastitog života.
Mnogi ljudi zato misle da s njima nešto nije u redu kad osjete krivnju dok pokušavaju brinuti o sebi. Ali često ta krivnja nije znak da rade nešto pogrešno. Često je to samo znak da izlaze iz starog obrasca.

I upravo tu mindfulness postaje toliko važan.

Ne kao tehnika da se brzo smirimo. Ne kao još jedna obaveza na listi. Ne kao način da budemo “bolji”. Nego kao praksa prisutnosti koja nam pomaže da primijetimo što se događa u nama prije nego što nas automatski odnese stari obrazac.

Pročitajte: Mindfulness za početnike – 4 koraka mindfulness meditacije

Mindfulness nas ne uči da ne osjećamo. Ne uči nas da budemo savršeno mirni. Uči nas da primijetimo, da budemo tu, da prepoznamo misao, tjelesnu senzaciju, impuls, emociju. Da vidimo kad se oko nas diže krivnja, kad kreće magla, kad tijelo ulazi u stezanje, kad se stari refleks želi uključiti. I da između podražaja i reakcije počnemo stvarati malo više prostora.

Taj prostor nije malen. U tom prostoru počinje mogućnost izbora.

Možda nećemo odmah znati kako staviti sebe na prvo mjesto. Možda nam to još uvijek neće biti prirodno. Možda će nas i dalje peći savjest. Možda ćemo i dalje osjećati tugu, strah ili unutarnji konflikt. Ali ako možemo ostati dovoljno prisutni da to primijetimo, onda više nismo potpuno vođeni time. Onda se nešto mijenja.

Mindfulness nas uči tome da ne moramo odmah reagirati na svaku misao, na svaki val krivnje, na svaki impuls da opet budemo tu za sve druge, a ne za sebe. Uči nas da možemo ostati uz sebe i kada nam je neugodno. Uči nas da možemo slušati ono što se događa unutra, a da se odmah ne odreknemo sebe.

Za mene je upravo ta pauza o kojoj pišem srž ove teme. Ne zato što je ona kraj procesa. Nije. Nego zato što je početak nečeg novog. Početak odnosa sa sobom u kojem ne moram odmah sebe izdati čim se u meni pojavi nelagoda. Početak odnosa sa sobom u kojem mogu reći: vidim da mi je teško. Vidim da me ovo aktivira. Vidim da dio mene želi pobjeći. I neću ga prisiljavati, ali ga neću ni pustiti da me automatski vodi.

Ponekad je upravo to prvi stvarni čin brige za sebe. Ne velika odluka. Ne dramatičan rez. Nego trenutak prisutnosti u kojem ostanemo uz ono što se događa u nama.

Ako se i vi prepoznajete u ovoj temi, ako vidite koliko vam je lakše biti tu za druge nego za sebe, ako osjećate da vam je sama pomisao na vlastite potrebe često obavijena krivnjom, stezanjem ili maglom, važno mi je da znate da niste neuspjeh. Niste sebični. Niste previše komplicirani. Vrlo vjerojatno nosite obrazac koji je nekad imao svoju funkciju. Samo možda više ne služi vašem životu danas.

A takvi se obrasci ne mijenjaju silom. Mijenjaju se sviješću, prisutnošću i postupnim stvaranjem unutarnjeg prostora.

Ponekad upravo kroz takav posvećen prostor prvi put počnemo vidjeti da staviti sebe na prvo mjesto nije izdaja drugih, nego povratak sebi. U tome je bît sustavne mindfulness prakse: ona nam daje prostor u kojem ne učimo kako biti “bolji” ili “smireniji” na silu, nego kako biti prisutniji sa sobom. Kako primijetiti što se događa u tijelu, mislima i emocijama bez da nas odmah odnesu. Kroz takvu praksu prestajemo reagirati automatski iz starog obrasca i počinjemo stvarati više prostora, jasnoće i stvarne unutarnje stabilnosti.

Više o Dubravki Fazlić, savjetodavnoj terapeutici i mindfulness trenerici te edukacijama koje održava pročitajte na www.dubravkafazlic.com

Foto: Dupe photos