Sa Zvončicom Vucković razgovaramo o energiji i optimizmu koji je nose kroz život

U studio je tog sunčanog proljetnog jutra ušla odlučno i samopouzdano, s jasnim stavom. Kasnije će mi otkriti da su njezine jutarnje budističke prakse zaslužne za energiju “poput groma” kojom je ušla u svoj dan, pa tako i na naše snimanje. Iako mi je baš ovaj detalj iz života najdugovječnije hrvatske manekenke iznimno intrigantan, cijeli životopis Zvončice Vucković djeluje poput filmskog scenarija. Dok je gledam kako se elegantno i spretno kreće ispred kamere fotoaparata u svojoj 68. godini, dok joj srebrni uvojci padaju preko očiju, a usne se šire u prepoznatljiv osmijeh, ne mogu ne pomisliti na činjenicu kako je isto činila (i pritom se dobro zabavljala) i ispred objektiva poznatih fotografa u modnim prijestolnicama poput Milana, Pariza, New Yorka… i to od svoje 16. godine. Iako je nesuđena balerina u modi završila sasvim slučajno, ni danas ne pokazuje znakove usporavanja. Štoviše, zagrebačka je manekenka svom setu vještina posljednjih godina pripisala i glumu, pa ćemo je tako (ponovno) gledati u trećoj sezoni serije “Ljeto bez mrlja”. Iza nje su i opereta “Vesela udovica”, pa čak i film “Ratovi zvijezda: Posljednji Jedi”, što samo potvrđuje činjenicu da godine ne znače baš ništa.

Kao pravi horoskopski Strijelac, Zvona danas živi na relaciji Zagreb-Beograd-Firenca, gdje posjećuje svoje kćeri i petero unuka, no i između toga kofer rijetko rasprema jer nikad ne zna kamo će je posao modela sljedeće odvesti. Tijekom svoje bogate karijere surađivala je s mnogim svjetskim modnim kućama, uključujući Armani, Gucci, Missoni, Fendi, Moschino, Jean Paul Gaultier, a danas pažljivo bira projekte i ljude s kojima će raditi. “Mora me nešto zaokupiti. Ili neka dobra priča, ili neki dobar produkt, ili dobar honorar. Prije par godina bilo mi je teško donijeti odluku o honoraru ispod kojeg ne radim na ovim našim prostorima. Jedan dan odlučila sam da ispod određene cijene moj dan više ne postoji – tko me hoće, hoće; tko me neće, neće. Nije arogantno ni bezobrazno, jednostavno je riječ o poštovanju prema samoj sebi”, otkriva mi dok u maloj kuhinji fotostudija pijemo kavu nakon rekordno brzog snimanja. Ta Zvona je, ipak, na svom terenu.

Teško se oteti dojmu kako ste se u svakoj fazi života dobro snašli, bilo da je riječ o čekanju vize za SAD u Montrealu, spavanju u automobilu između angažmana u New Yorku, posvećenosti kćerima u Italiji, radu u gastronomiji ili s konjima, pa čak i gubitku supruga… Biste li rekli da ste se dobro nosili sa svim životnim izazovima?

Kad mi je bilo najteže, dakle, kad se radilo o bolestima, što ne možeš preskočiti i ne možeš od toga pobjeći, posegnula sam za budizmom, i to spletom okolnosti. Moja najbolja prijateljica u Italiji bila je budistica i za mene je to bilo otkriće života, prosvjetljenje. Ne ono na temelju neke vjerske ili kultne zaluđenosti, nego mi je to jednostavno donijelo olakšanje, kao nît vodilja. Naravno, na početku je bilo teško imati vjere u to jer ne znaš u što vjeruješ. Potom, kako sam štreberica, počela sam proučavati spise i budističke postulate, i to mi je puno pomoglo. Dalo mi je uvid da u biti pogledaš sam sebe, da ne kriviš druge nego da otkriješ kako ćeš sam preskočiti neke stvari. Budizam prakticiram već 35 godina, postao je velik dio mog života. To me vodi i ta me životna energija koju imam diže cijelo vrijeme. Ako se i dogodi nešto, znam da ću se pustiti pasti do dna, no znam i da ću se nakon toga podignuti, isto kako sam se podignula tisuću puta do sada. Zapravo, ti pomažeš sam sebi. Počinješ shvaćati koliko je važno brinuti se za druge, biti empatičan. Kad mi je bilo najteže, jedna Japanka kojoj sam išla na razgovor rekla mi je: “Zamisli koliko žena možeš ispričati što ti se dogodilo u životu i dovoljno je da samo jednoj pomogneš. Time si već ostvarila svoju misiju.” Znati da nekome možeš pomoći svojim primjerom prekrasan je osjećaj.

Košulja Sportmax, Max Mara. Hlače privatno vlasništvo. Ogrlica Lie Studio, Garderoba Concept Store. Cipele Mango

Postoje li neke specifične budističke misli ili prakse koje su Vam najviše značile kroz život?

Mi uvijek tražimo nešto ili nekoga izvan sebe. Budizam je specifičan po tome što gledaš u samog sebe. I zato svaki put, kad se pojavi nekakav loš ili dobar osjećaj, analiziram samu sebe. Razmišljam što je prouzrokovalo u meni tu snažnu dobru ili lošu emociju, ne upirući prstom u nekog drugog. Proživim to kroz sebe i svaki sam put na nekoj višoj razini. Kad mi se to dogodi sljedeći put, znam da nema veze. Ljudi primjećuju da ulazim u prostoriju kao grom , energijom “200 na sat”. Zašto? Zato što ujutro kad ustanem prvo sjednem za budističku pergamenu, chantam ponekad pet minuta, ponekad deset, a nekad i pola sata. Tako mi se raščisti glava, podigne razina životne energije; odmah se sjetim svega što još trebam napraviti, koga moram nazvati… nisam više zaboravna, sve mi je otvoreno. To je neka svakodnevica za koju sto posto znam da će mi donijeti samo dobro i nemam razloga preskakati je.

Rekli ste da volite promjene, da Vam one predstavljaju izazov. Biste li rekli da Vas u životu vodi znatiželja, a ponajprije želja za novim iskustvima?

Apsolutno. Onog momenta kad osjetim da sam iskočila iz svoje zone komfora, gdje mi je sve super, ali ništa se ne događa, odjednom se pojavi hrpa novih ljudi i poznanstava, krenu pozivi za nove poslove, sve se pokrene. Ne vjerujem da su to slučajnosti, nego vjerujem da kad usmjeriš sebe i kad si otvoren za nove stvari, izazivaš i prizivaš novu energiju koja ti odgovara.

Sijeda kosa danas je Vaš zaštitni znak, a svojedobno Vam je i ponovno otvorila vrata mode. Je li Vam ovaj prelazak bio težak ili prirodan i je li sijeda kosa tada promijenila način na koji ste doživljavali samu sebe?

Kod mene su uvijek stvari bile drastične, bilo da je riječ o razvodu ili nečemu desetome, pa je to bio slučaj i sa šišanjem. Osjetiš u jednom životnom trenutku da si prešao taj neki prag mladosti. Tu je već trideset i neka, dvoje djece, pa ta smeđa kosa bojena godinama, pa se to sve ocufalo, pa stalno nosim rep, pa sam i na vrhu brda u Campagni, nemam više veze s tim cijelim modnim svijetom… Nisam se više htjela maltretirati. Otišla sam na more i prestala sam bojiti kosu preko ljeta, a kad sam se vratila u Italiju, nazvala sam svog frizera i to je bilo to. Znala bih proći kraj ogledala pitajući se tko je osoba u odrazu. Bilo je teško na početku jer su krenule i kritike da izgledam kao muško, pitali su me što mi je to trebalo, govorili da sam premršava za kratku kosu… Naravno, to su sve izazovi koje moraš proći kada doneseš takvu odluku da bi potom mogao prihvati samog sebe. I onda mi je, kad sam bila najranjivija, došla prijateljica iz Milana, koja je bila stilistica, i rekla: “Pa ti izgledaš mrak!”. I poslala je moju fotografiju u Marie Claire, da bih za tjedan dana išla snimati prvi editorijal. Tko je uopće mogao to pomisliti? Meni nije bilo ni na kraj pameti.

I vremena su tada bila drukčija…

Kad probiješ takav neki led ili napraviš nešto neuobičajno, ne čudi da se iz toga nešto novo stvori. Nje mi bilo ni na kraj pameti opet imati karijeru, s dvoje djece, suprugom, obiteljskim životom… Između vožnji djece na gimnastike, jahanje, simo-tamo, bio je izazov krenuti ponovno tim putem. No razmišljala sam: “Čekaj malo, ako su svi sad tako poludjeli, ti trebaš tu priliku stvarno zajašiti ili pustiti, pa što bude, bude.” Kako kod mene nema “što bude, bude”, zajašila sam i krenulo je.

Sako Sportmax, Max Mara. Bluza privatno vlasništvo. Hlače Boutique Wiya. Cipele Mango. Naušnice, ogrlica i prstenje Lie Studio, Garderoba Concept Store

Jesu li godine za Vas nešto što ograničava ili nešto što oslobađa?

Meni su apsolutno oslobađajuće. Posložila sam si nekakvu financijsku konstrukciju koja mi omogućava da konačno u životu ne moram razmišljati hoću li potrošiti ovoliko ili onoliko, mogu puno ležernije živjeti. Biram što želim raditi i kuda želim ići. Ako me nazove prijateljica iz Maribora kojoj je rođendan, sjednem u auto i odem u Maribor. Puno se stvari promijenilo. Gledam prijateljice koje se brinu zbog izgleda, rade čuda na sebi, dok su neke totalno bez šminke i s polusijedim kosama, ne vode računa o sebi… Mislim da treba naći sredinu između te dvije krajnosti te biti zadovoljan i sretan time da si ti – ti.

Uhvati li Vas ikad nostalgija, idealizirate li možda ponekad neke prošle dane?

Apsolutno ne. Kad me pitaju gdje mi je bilo najljepše, odgovaram da to nema veze s mjestom, odnosno ima veze s mjestom točno u ono vrijeme kad si bio tamo, u godinama u kojima si bio. Meni je bilo predivno u New Yorku, ali bila sam sama, tada bez djece, s autom, super poslom i hodala sam po tulumima. Ali onda se dogodilo dijete, pa kompletna promjena strukture, obitelj, i onda mi New York više nije značio ništa. Tako da nije stvar u tome gdje je najbolje, nego je bitan onaj period života u kojem jesi trenutačno, na mjestu na kojem jesi.

Baloner Eleventy, Gioia by Mister Mot. Cipele Sportmax, Max Mara

Jeste li optimistični kad promatrate svijet danas?

Apsolutno. U biti me pozitiva najviše zanima. Jednostavno makneš ljude oko sebe koji kukaju i pričaju o boleštinama. Imam par takvih prijatelja i kažem im: “Dozvolit ću ti pet minuta boleština, a nakon toga razgovaramo o drugim stvarima!” Moraš ipak biti dovoljno fleksibilan.

Postoje li neke fizičke aktivnosti koje Vam pomažu održati vitalnost?

Godinama sam išla na jogu, no sad više nemam vremena. Zapravo, lažem, ne nađem si vremena. Hodam po Maksimiru, to mi je najvažnije. U jednom sam trenutku primijetila da sam dobila par kilograma, no onda sam shvatila da mi je zbog toga lice fino popunjeno, pa sam to prihvatila. Nisam mlada cura i ne trebam to ni biti, pa ne vidim razlog zašto bih se maltretirala s dijetama, koje uostalom nisam nikad u životu prakticirala. Trebaš se osjećati dobro u svome tijelu, kakvo god ono bilo.

Kako se mijenjao Vaš odnos prema sebi samoj tijekom godina?

U mladosti sam patila od anoreksije, niti ne znajući što imam. Pa mi se dogodio jedan čir na želucu, pa drugi, pa operacije, i to sve u dobi s nekih 17-18 godina. Onda sam slučajno pronašla nekog starog liječnika koji je radio na Šalati i koji mi je rekao: “Nikakve operacije, već malo promijeniti stvari u glavi.” Rekao mi je nešto što sam zapamtila za cijeli život: ne jedeš zato da bi jela, nego jedeš iz zadovoljstva da bi živjela. Zato i dan-danas jedem samo i isključivo srebrnim priborom te sve na tanjuru mora biti u bojama. Kad pripremam večeru, to izgleda kao da je posrijedi banket. Danas obožavam kuhati. Svašta se promijenilo tijekom godina. Prvo se ne voliš, pa se prihvatiš, pa se voliš, pa imaš uspješnu karijeru, pa se boriš za svašta nešto, pa postaneš majka, pa se boriš sama sa sobom oko toga kakva si majka, jesi li dobra ili loša, ovakva, onakva, trebaš li se razvesti ili ne… Svega je bilo. Danas mogu reći da beskrajno volim sebe, volim život. Proces koji me doveo do tog stanja trajao je cijeli život.

Sako Jacquemus. Haljina privatno vlasništvo. Naušnice Lie Studio, Garderoba Concept Store

Dakle, nema prečaca?

Mislim da je svakome od nas negdje zapisano kroz koji život treba proći i što treba odraditi kako bi došao do zaključaka o samome sebi i o tome kako se postaviti prema sebi, pa da bi onda mogao u miru i otići. Mislim da ću se baviti time idućih 20 godina, dok ne odem, time kako da odem u najvećem mogućem miru, bez straha.

Bojite li se tog finalnog odlaska?

Više ne. Prije dosta godina, kad mi je tata umro, bila sam već debelo u budizmu i pripremila sam samu sebe. On je počeo chantati prije nego što je umro, tako da je otišao s mirom. Tu bol i tugu, koje moraš proživjeti kad netko ode zauvijek, prošla sam s tolikom lakoćom, ljubavi i mirom. Nisam to doživjela kao tragediju, nego kao jedan neminovan odlazak.

Fotografije: Franjo Matković
Styling: Laura Bošnjak
Make-up: Sonja Pašalić
Frizura: Sara Rabotski za Studio TE
Asistent fotografa: Vilim Tavčar