Ružica Maurus naš je glumačko-glazbeni crush

Jedan je kratki video na Instagramu bio dovoljan da me njezina pojava i glas hipnotiziraju. Bio je to isječak iz njezinog netom objavljenog videospota, koji je pratio prvi autorski singl “Rano duboka”. Nisam sigurna mogu li tu svoju instantnu fascinaciju pripisati nekoj neobjašnjivoj magiji sevdaha koju prepoznajemo u ovim našim krajevima, Ružičinoj izvedbi, videospotu ili pak miksu svih faktora, ali bila sam “kupljena”. Sudeći po brojkama pregleda i rekacijama na pjesmu, nisam jedina. Ružica Maurus savršen je dokaz teorije da kad slušamo sebe i vodimo se za onim energizirajućem osjećajem nadahnuća, okolina to prepoznaje.

Mlada glumica Kazališta Komedija, osim na glazbenim pozornicama, publiku osvaja i na kazališnim daskama, pa tako iza sebe već ima nagradu Zlatni studio u kategoriji Novo lice u kazalištu i na filmu za ulogu u predstavi “Gostioničarka”, kao i Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji izuzetnog ostvarenja mladih umjetnika. Nakon što je predstavila svoju prvu autorsku pjesmu, Ružicu trenutačno gledamo i u novom mjuziklu Kazališta Komedija, “Radio Dubrava”.

Jesu li reakcije na Vaš prvi autorski singl “Rano duboka” promijenile Vaš stav o Vašoj autorskoj glazbi?

Budući da je moj prvi singl vani, izgleda da se moj stav već promijenio. Svatko tko me zna, poznato mu je da sam uvijek govorila da nikad neću izbaciti nešto svoje jer se kao izvođačica nisam pronalazila u glazbi koja danas “prolazi” i koja je in. Nikad nisam baš pratila trendove, uvijek sam stvarala iz sebe, bilo da je u pitanju glazba, gluma ili nešto treće, radila sam ono u što vjerujem i u čemu vidim smisao, iz srca. Da, pozitivne reakcije i komentari ljudi dodatan su mi vjetar u leđa. Hoću li nastaviti, ne znam, vidjet ćemo što budućnost nosi. Naučila sam da je život ponekad pametniji od mene, zato mislim da treba samo biti otvorenog srca i osluškivati – neka dođe ono što treba doći i neka bude ono što treba biti. Neke stvari koje sam u životu planirala ili priželjkivala nisu se dogodile, a one za koje sam rekla “nikad” sad su tu. Pjesma “Rano duboka” pravi je dokaz toga jer je ona, na neki način, došla meni.

Je li “Rano duboka”, svojevrstan moderan sevdah, glazba kakvu biste voljeli raditi, ona s kojom se možete povezati?

U sevdah sam se zaljubila početkom srednje škole, a svoj prvi koncert imala sam prije deset godina u Gradskom kazalištu Požega. Volim tradicionalnu, autentičnu glazbu, privlači me oduvijek i teško mi je detektirati zašto je to tako, ali vjerojatno zato što je bliska kazališnom izričaju, a budući da sam glumica, kazalište me odgojilo i ono je dio mog identiteta. Tekst, melodija i emocija usko su povezani, imaju jednaku važnost, svi ti segmenti podsjećaju me na dramski tekst, sad mi pada na pamet – pa sevdah je zapravo čista drama. Eto, izgleda da sam sad našla odgovor. Da, pjesma “Rano duboka” ima prizvuk sevdaha, radi se o modernom/pop sevdahu. Divan tekst i glazbu napisali su mladi autori Jan Jakovljev i Anja Grabovac, a taj dijamant izbrusio je Nikša Bratoš svojim aranžmanom i produkcijom, čime je pjesmu učinio ovakvom kakva jest. Kao što sam već rekla, ona se dogodila spontano, proizašla je iz ljubavi prema toj vrsti glazbe, a izgleda da je došla do publike kojoj je namijenjena.

Sevdah vas neupitno privlači. Kakvog izvođača zahtijeva sevdah?

Mislim da scena kao takva, o kakvoj god vrsti izvođenja ili žanru da se radi, bilo da je u pitanju koncert, predstava ili nešto treće, traži živog, iskrenog izvođača otvorenog srca.
U našem pozivu uvijek je važno da izvođač ima nešto za reći, da zna što želi reći i način na koji će to prenijeti publici. Sevdah zahtijeva živi trenutak, otvoreno srce, toplinu, ljubav, mir, žal, tugu, radost, intimu, zajedništvo, empatiju, spontanost – život. Ljudi kod nas, kao i o svemu, imaju predrasude i o sevdahu, (to me neopisivo nervira!). Često mi ljudi nakon koncerta kažu “jao, da sam znao/la da je ovako, došao/la bih i ranije. Mislili smo da se ovdje samo plače…” Takvi komentari nakon koncerata me razvesele jer znam da sam uspjela približiti ljudima tu vrstu glazbe. Možda je i ova pjesma korak bliže tome da publici donesemo sevdah na nešto moderniji način.

Rekli ste da uspjeh neminovno dolazi ako radimo iz inspiracije i ljubavi. Za to je, pak, potrebno pronaći svoje strasti, ono što istinski volimo raditi. Kako ste Vi otkrili svoje strasti – glumu i glazbu?

Osluškivala sam glas iznutra, slušala sam svoje srce, a ono me dovelo i do kazališta i do glazbe. Kad je ta ljubav tako jaka, umjetnost uistinu postaje opsesija, odnosno nasušna potreba za izražavanjem na koji god način – kroz glumu, glazbu, pisanje… Jednom kad uđeš u taj prostor stvaranja, ne možeš nikad iz toga izaći. Ovisna sam o umjetnosti, o svakodnevnom kreativnom procesu. Stvaranje me čini živom i sretnom. Rad na ulozi, igranje predstave, proba u kazalištu, koncerti, čitanje, pisanje, sve to me ispunjava i ponekad, kad stvaram, imam osjećaj da vrijeme stane. Važno je stvarati iz inspiracije i iz želje da učiniš nešto lijepo, korisno za ovo društvo, za ljude oko sebe. Što god da u životu radimo, motivacija nikad ne smije biti uspjeh, novac, nagrada ili slava – to je pogubno za svakog čovjeka i to je stvaranje iz “očaja”. Kad stvaramo iz “inspiracije”, tada smo ispunjeni i mi kao kreativci, ali i publika, a obično takav način rezultira, eto, uspjehom.

Iz prvog ste pokušaja primljeni na Akademiju, gdje ste bili i prvi na listi, zaposlili ste se i prije nego što ste diplomirali, Vaša prva autorska pjesma osvojila Vas je na prvo slušanje… Kako Vi gledate na svoje dosadašnje uspjehe?

Imala sam tu sreću da su se u pravim trenucima na pravim mjestima našli ljudi koji su u meni prepoznali “nešto” i dali mi priliku i povjerenje. Nije to uvijek bio slučaj, bilo je situacija i perioda da nije baš išlo tako glatko i ponekad je to bilo izuzetno frustrirajuće. Bio je jedan dugi period kad sam strahovala da neću raditi i da neću imati nikakvih angažmana nakon Akademije – glumaca je puno, a poslova i prilika premalo, što na filmu, što u kazalištu. Problem je u tome što mi ovisimo o redateljima i producentima koji nam daju uloge, naša sreća često nije u našim rukama. Treba biti strpljiv, ustrajan i iskren u svemu što radiš jer kad-tad netko prepozna ono što možeš i ono što jesi. Eto, ja sam od srca zahvalna svim ljudima koji su me prepoznali.

Koje su Vam dosadašnje uloge predstavljale najveći izazov, a koje najveće veselje?

Teško je izdvojiti. Na svakoj ulozi do sada, pa i onima na ispitima za vrijeme studiranja na Akademiji, radila sam posvećeno i strastveno. Svaku ulogu gradiš ispočetka, “iz nule”. Nikad ne znaš kako ćeš je izgraditi, uvijek si u nepoznatom prostoru i upravo je to ono što ovaj poziv čini tako uzbudljivim – nikad se ništa ne ponavlja. Svaka je uloga plodno tlo, o nama ovisi koliko ćemo biti kreativni i predani. Sad kad razmišljam, dolazim do zaključka da ono što čini razliku od uloge do uloge jest atmosfera rada na predstavi i redatelj/ica. Postoje procesi rada na predstavi za kojima plačeš od tuge kad završe jer su probe bile predivne, a ima onih kad plačeš od sreće jer je završilo. Tu je najveća razlika – proces i redatelj. Moram biti iskrena i reći da se ponekad dogodi velika ljubav i zajednički hype između redatelja i ansambla, a ponekad moraš raditi s egotriperima nakon kojih ostane gorak okus. Ipak, to je sve dio ovog posla i moraš naći gušt u svemu. Volim igrati predstavu “San ivanjske noći” (Teatar EXIT i GK Požega), “Gostioničarku”, koja je bila moja prva uloga nakon Akademije, i to glavna, u produkciji Gradskog kazališta Požega, za koju sam dobila Nagradu hrvatskog glumišta i Zlatni studio. Možda je jedna od izazovnijih bila Nina u predstavi “Galeb” A. P. Čehova u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara, obožavala sam igrati Mirandu u “Oluji” W. Shakespearea također na Igrama (u toj sam predstavi bila jedina ženska uloga, s 14 muških, držali su me kao kap vode na dlanu cijelo ljeto, bili smo top ekipa, posebno iskustvo), a također uživam i u predstavi “Ponos i predrasude” u ulozi Lydije Bennet, GK Komedija, koju igramo u Palači Dverce. Ima ih još puno i uistinu volim igrati sve.

Kakve Vas uloge najviše privlače?

Najdraže su mi one koje dobijem jer vjerujem da su namijenjene meni. One koje ne dobijem – nisu moje i nisu namijenjene meni. (Tako se tješim ako ne dobijem ulogu nakon audicije.) Volim i komediju i dramu, sve vrste i sve žanrove. Volim i pučku komediju, a volim i suvremenu umjetnost. Od svega što dobijem trudim se napraviti najbolje i najdraže mi je kad su uloge koje igram raznolike jer se tako razvijam i učim.

Kako se osjećate na kazališnoj pozornici, a kako na onoj glazbenoj?

Moram reći da razlika postoji. Kazališna pozornica iziskuje posebnu vrstu koncentracije, drukčije “paljenje” motora, dok se na glazbenoj sve to dogodi samo od sebe, upalim se nekako spontano bez prevelikog napora. Kad je u pitanju glazbeni nastup, odnosno koncert, imam dojam da mi ta pjesma koju pjevam čuva leđa, odnosno stoji iza mene sa svim svojim segmentima – melodija, tekst, glazbena pratnja, tempo, dinamika. Na meni je samo da budem prisutna u trenutku, to samo po sebi izađe prirodno, a između pjesama u obraćanju publici sam “ja” – privatna “ja”, Ružica, takva kakva jesam. Ipak, u kazalištu, u glumi, nešto je drukčije. Imaš samo tekst – ostalo sve moraš sâm “odraditi”. Kazalište ne trpi laž, manjak koncentracije. Moraš biti prisutan sto posto jer u protivnom će publika vidjeti da lažeš, a to je najveći strah svakoga glumca – ne biti prisutan i uvjerljiv u određenoj situaciji koju želi prikazati publici. Dok pjevaš, možeš se sakriti iza pjesme, živjeti emociju koju želiš, dok u kazalištu moraš izazvati u sebi u određenom vremenu i prostoru ono što ti možda u tom trenutku ne dolazi prirodno. Stoga, vrlo ću jasno reći – da, teže je glumiti, ali onako, dobro glumiti.

Odrastali ste uz tri brata i tri sestre. Kako je izgledala ova obiteljska dinamika i Vaše djetinjstvo u Požegi? Kako Vas je ono oblikovalo u osobu kakva ste danas?

Teško je to opisati u par rečenica. Za mene je to normalno i prirodno okruženje. Ne mogu zamisliti život sa samo pet, a kamoli s dvije sestre ili brata. Jako smo svi povezani, čujemo se svakodnevno, roditelji su nas odgajali i učili da jedni za druge “ginemo”, i u tome su uspjeli. Tu smo jedni za druge u svako doba dana i to je uistinu predivan osjećaj. Odrastati u višečlanoj obitelji velik je blagoslov. Naučiš dijeliti, podnijeti žrtvu za drugoga, biti obziran, a isto tako i izboriti se za sebe i svoj prostor. Naš Božić izgleda kao onaj u filmu “Sam u kući”, za stolom nas bude 16. Trenutačno su moje dvije starije sestre Ines i Jelena trudne, i bratova žena, moja šogorica Lucia, tako da ću kroz dva do tri mjeseca postati tri puta tetka. Sve nas je više i više i svi smo sretni jedni s drugima. Puno ljubavi. Mama i tata odgajali su nas da se uvijek dajemo za drugog, i to je stvarno upisano u nas. To me učinilo nesebičnom.

U jednom ste intervjuu rekli da ste se uz pomoć psihoterapije naučili nositi sa svojom hipersenzibilnošću…

Žao mi je što je to još uvijek tabu u našem društvu i što ljudi to smatraju začudnim, točnije ako spomeneš psihoterapiju smatraš se emotivno i psihički nestabilnom osobom, “slabićem”. Naravno da je to potpuno pogrešno i dijametralno suprotno istini. Često ljudi koji idu potražiti pomoć su oni ljudi kojima je ona manje potrebna u odnosu na one koji nanose bol tim istima. Ljude koji se suoče sa svojim emocijama, strahovima, boli, patnjom na način da odlaze razgovarati s nekim stručnim, s nekom vanjskom, objektivnom osobom, smatram izuzetno snažnima i stabilnima. Osoba koja odluči zaviriti u sebe, upoznati sebe, preispitati svoju savjest, odluke i postupke daleko je jača od one koja bježi od sebe, maltretira i zlostavlja druge oko sebe ili sve “trpa” pod tepih. Živimo u okrutnom svijetu, svakodnevno doživljavamo traume, bol, šokove – psihoterapeuti su tu da nam pomognu shvatiti sebe, svijet oko sebe, da nam pomognu da oprostimo sebi i drugima, da si objasnimo stvari koje nas muče, da postavljamo pitanja i odgovaramo na ista, da zavolimo sebe i ljude oko sebe, da ne budemo frustrirani, ogorčeni i da iz svojih slabosti ne nanosimo zlo drugima. I dalje mi nije jasno što je u tome loše i kako je moguće da se o psihoterapiji govori u negativnom smislu i da je to “sramota”. Zašto je sramota otići s nekim i razgovarati sat vremena o svojim osjećajima? Pa to je divno. Otvorena sam osoba, volim psihologiju, puno čitam o emocijama, obrascima ponašanja, međuljudskim odnosima, volim razgovarati – u konačnici, gluma jest psihologija. Ne možeš biti glumac ako te ne zanima psihologija i taj emotivni ljudski prostor.

Što radite kad ne radite, kako se punite energijom?

Kuham, puno čitam, gledam serije i filmove, vježbam, družim se s prijateljima i obitelji, ležim, jedem, izlazim…

Na koje načine vodite računa o svom fizičkom zdravlju i izgledu?

Iako mi se često omaknu ćevapi, pizza i burger, trudim se hraniti zdravo. Kad god kuham, uvijek kuham zdravo i raznovrsno, volim vegansku hranu. Vježbam pilates i yogilates, šećem i svako jutro trčim na tramvaj. Što se tiče kože, bolje da ne govorim jer ne koristim nikakve kreme, valjda je genetika odradila svoje, pa za sada još uvijek imam dobru kožu. Koristim dnevni make-up, malo pudera, maskare i sjenila. Često sam u frizerskom salonu Frizeraj&Šminkeraj – Do šminke i frizure za pol vure čije sam zaštitno lice već više od dvije godine. To me spašava. Za nastupe, snimanja i gostovanja – cure su zaslužne za sve predivne frizure. Posebnu pažnju i vrijeme posvećujem svojim zubima, dentalnoj higijeni i osmijehu. Redovito idem kod svog dr. Berislava Mostarca na čišćenje, pjeskarenje, poliranje itd. A ovim putem da kažem i javno, budući da me puno ljudi pitalo imam li ljuskice – NEMAM! Prije više od godinu dana izbjeljivala sam zube i to je to. Sretna sam što sam pacijentica jedne od najboljih klinika u Zagrebu.

Foto: PR