Zašto je vrijeme da počnemo vježbati primanje, a ne samo davanje?

Napisala sam na Instagramu da je vrijeme da vježbamo primanje, a ne samo davanje. I nisam očekivala će toliko ljudi reagirati na tu rečenicu.

Ono što se pokazalo kao istina je to da većina nas zna davati. U tome smo trenirane. Od malih nogu učimo da je lijepo dijeliti. Da je pohvalno pomagati. Da je vrijedno biti dobra. Pouzdana. Ona koja će “uskočiti”. Ona koja će pokriti. Ona koja neće tražiti previše. Ali nitko nas nije učio kako primiti.

Danas sam kupila domaće jabuke. Račun je bio 1,23 €. Rekla sam: “Zaokružite na 1,50 €.” Prodavačica je rekla: “Ne, to je puno.” Rekla sam: “Nekome će nedostajati par centi, pa ćete imati.”
Zastala je. Pogledala me. I rekla: “Imate pravo. Ali sad ja moram vama nešto dati.” Uzela je dvije banane i stavila ih u vrećicu.

Nekoć davno, ja bih odbila. Ne zato što sam bila toliko velikodušna, nego zato što mi je bilo neugodno primiti. Tada nisam razumjela da je taj otpor zapravo bio zid koji sam gradila oko sebe. Danas biram primiti. Mirno. Bez umanjivanja. Bez onog automatskog: “Ma ne treba”. I u tom malom trenutku ponovno sam osjetila tu važnu razliku.

Shvatila sam da nas godinama uče kako je traženje ili primanje pomoći čin slabosti ili čak poniženja, dok je istina sasvim suprotna. Odbijanje tuđeg darivanja često je zapravo jedna vrsta suptilne oholosti – jer dok se držimo na visini onoga tko samo daje, drugome uskraćujemo svetu radost davanja i priliku da se osjeti potrebnim.

Zašto nam je teško primiti

Jer primanje aktivira naš osjećaj vrijednosti.

Ako duboko u sebi nosimo uvjerenje da ljubav treba zaslužiti, da smo vrijedne samo kada doprinosimo, kada smo korisne, kad dajemo – tada je primanje prijetnja tom identitetu. Primiti znači priznati: vrijedna sam i kad ne radim ništa. Vrijedna sam i kad ne uzvraćam odmah. Vrijedna sam i kad sam u potrebi. A potreba je mnogima od nas bila nesigurna zona.

Ako smo u djetinjstvu doživjele da naše potrebe nisu bile dosljedno prepoznate, ako smo morale biti “velike”, razumne, prilagođene – naučile smo da je sigurnije davati nego trebati.
Davanje postaje način regulacije odnosa. Postaje način kontrole. Postaje način da ostanemo prihvaćene. Primanje, s druge strane, traži povjerenje. Traži opuštanje živčanog sustava. Traži unutarnju sigurnost. A ako tijelo nije naučilo da je sigurno osloniti se – tada će primanje izazvati nelagodu.

Zato često vidimo dva obrasca:

1. Osoba koja stalno daje, ali ne zna primiti – i s vremenom postaje iscrpljena, ogorčena, tiho ljuta.
2. Osoba koja je toliko puta dala bez da je primila da u jednom trenutku zatvori srce i prestane davati – jer ne može više podnijeti neravnotežu.

U oba slučaja problem nije u davanju. Problem je u zatvorenom krugu razmjene. Jer zdrava razmjena znači: mogu dati, ali mogu i primiti. Mogu biti snažna, ali mogu i biti u potrebi. Mogu doprinositi, ali ne moram stalno dokazivati vrijednost. Primanje nije slabost. Primanje je znak da vjerujem da sam vrijedna.

Prodavačica je morala vratiti banane. Jer joj je bilo teško ostati samo u poziciji primanja. I to je ljudski. I ja sam prije tako. Ali danas sam mogla stajati u tom malom trenutku bez unutarnjeg duga.

Taj osjećaj “duga” ono je što najviše iscrpljuje žene; kad naš kapacitet za primanje nije razvijen, naše tijelo svaki dar knjiži kao teret ili novu obavezu koju moramo “odraditi” kako bismo ponovno bile “na nuli”. Bez tog kapaciteta, svaka ljubaznost nas zapravo umara umjesto da nas nahrani.

Reći ću vam nešto važno – ravnoteža ne dolazi iz količine davanja, nego iz kapaciteta da krug ostane otvoren.

Što sam ja naučila iz ovog iskustva

Naučila sam da je važno stati i primijetiti promjenu. Ne preskočiti je. Ne relativizirati je. Ne reći: “Ma to je sitnica”. Jer nije sitnica. To što sam danas mogla primiti dvije banane bez unutarnje nelagode znači da sam promijenila nešto duboko u sebi. I to je vrijedno priznanja.

Važno je osvijestiti koje smo obrasce nadrasle. Koje reakcije više nisu automatske.Gdje smo prestale umanjivati sebe. I važno je doslovno stati i reći sebi:

Bravo.
Ovo si naučila.
Ovo si integrirala.

Jer rast se ne događa samo u velikim životnim prekretnicama. Rast se vidi u malim, tihim situacijama u kojima reagiramo drukčije nego nekad.

Iz ovog iskustva učim još nešto:

– Gdje još uvijek umanjujem dar koji dolazi k meni?
– Kad odbijam primiti, što zapravo štitim – sliku o sebi, kontrolu, osjećaj da moram zaslužiti?
– Mogu li vjerovati da moja vrijednost ne ovisi o tome koliko dajem, nego o tome tko jesam?

Možda je sljedeći korak upravo taj – primijetiti vlastite pomake. Priznati ih. I slaviti ih bez srama.

Pitanja za refleksiju

• Je li mi lakše biti potrebna nego trebati?
• Jesam li ikad prestala davati jer sam se osjećala neviđeno i neuzvraćeno?
• Kako bi izgledao moj život kada bih dopustila sebi primiti – bez srama i bez osjećaja duga?

Primanje je čin dostojanstva. Ne zato što uzimamo više. Nego zato što vjerujemo da vrijedimo.

Možda je danas dan da primiš. Bez objašnjenja. Bez umanjivanja. Bez: “Ma ne treba”. Samo primi. Jer žena koja zna primiti i zna si reći: “Bravo” – više ne daje iz manjka. Ona daje iz punine.

Ako osjećaš da je tvoj obrazac davanja i primanja povezan s dubljim osjećajem vrijednosti, granica ili iscrpljenosti – tu sam. Kroz individualni rad, TRE, brainspotting i mindfulness možemo zajedno otvoriti taj krug razmjene na siguran način.

Ravnoteža se ne uči glavom. Ravnoteža se uči kroz iskustvo.

Više o Dubravki Fazlić, savjetodavnoj terapeutici i mindfulness trenerici te edukacijama koje održava pročitajte na www.dubravkafazlic.com

Foto: Dupe photos