Kakav je osjećaj otići živjeti u inozemstvo ili doseliti se u Hrvatsku? Upitali smo dvije mlade dame

Preseljenje u drugu državu mijenja naš život iz temelja i nije nimalo lako suočiti se sa svim emocijama koje ga prati. Kakav je osjećaj otići živjeti nekamo drugamo? A kakav je doseliti se u Hrvatsku? Naše sugovornice podijelile su svoja iskustva s nama.

Za inozemstvo mnoge vežu lijepa sjećanja na godišnji odmor, planiranje, iščekivanje i uživanje u turističkom putovanju. No sve je više i onih koji u takvim situacijama osjećaju tugu dok se na aerodromu opraštaju s bliskom osobom koja odlazi u novi život. Iako je možda i riječ o odlasku na bolje mjesto, s boljim uvjetima rada i kvaliteti života, zbog tih kilometara koji ih dijele, njihovi zajednički trenuci i zagrljaji postat će rijetkost. I to je teško prihvatiti. Sigurno je i da je lakše promijeniti okruženje u kojem živiš na krilima ljubavi, no i dalje ostaje pitanje – hoću li moći živjeti u zemlji koju ne poznajem? O pitanjima i osjećajima u takvim trenucima i prilagodbi na sasvim drukčiji život razgovaramo sa Samiom Al Azmeh i Majom Vrcić.

Preseliti se u inozemstvo

Maja Vrcić u Dublin je otišla iz znatiželje na odmor u posjet prijatelju s faksa. Turistički je razgledavala Dublin i putovala po Irskoj. Na tom je putovanju upoznala i svog sadašnjeg dečka, a nakon još jednog posjeta, odlučila je u potpunosti se preseliti. Budući da je i prije razmišljala o mogućem odlasku iz Hrvatske, mlada i neopterećena, odluku je lako donijela. Bilo je to krajem 2018. godine, a danas kaže da se u Hrvatsku ne planira vratiti.

■U POTRAZI ZA SAVRŠENIM POSLOM: Kad sam se preselila, nisam imala konkretan plan o tome želim li otići tamo na godinu dana ili provesti ostatak života. Znala sam da se uvijek mogu vratiti ako se predomislim. Nikad nisam imala problema s pronalaskom posla jer sam po struci prvostupnica sestrinstva, što je tražena profesija svuda u svijetu. Jezik mi ide jako dobro, akademski sam zadovoljavala uvjete za rad i tako sam u roku mjesec dana već krenula raditi. U međuvremenu sam promijenila radno mjesto nekoliko puta i posljednjih godinu dana radim kao dijalizna sestra u jednoj privatnoj klinici u Dublinu. Jako sam zadovoljna poslom. Jedan veliki plus za mene je bilo upravo to što sam mogla mijenjati poslove i tražiti ono što meni odgovara, dok sam u Zagrebu radila u istoj bolnici u kojoj sam završila pripravnički staž i nisam imala puno mogućnosti, ali, iskreno, ni ambicija za promjenu okoline.

■ŽIVOT U SKUPOM GRADU: Jedan od najvećih problema života u Dublinu jest cijena najma i sama ponuda smještaja. Ja sam imala sreće što sam se odmah uselila s dečkom i nisam morala prolaziti taj stres pronalaska mjesta za život. Dublin spada među najskuplje gradove za život u Europi tako da mnogi dijele smještaj kako bi si isti mogli i priuštiti. Svaki početak je težak ali Irci su jako otvoren i pristupačan narod, a Dublin je stvarno multikulturalan grad, tako da smo upoznali ljude iz svih krajeva svijeta.

■POSEBNO VRIJEME I HRANA: Vrijeme u Irskoj je… posebno. Ponekad se u jednom danu promijene sva četiri godišnja doba i to čovjek stvarno treba doživjeti da bi shvatio. Znam neke ljude koji se jednostavno nisu mogli naviknuti na njihovu klimu, ali ja to ne vidim kao tako velik problem ili nešto zbog čega bih odustala od života ovdje. Irska kuhinja također nije najfinija na svijetu, odlazak u bilo koji tradicionalni pub ili irski restoran uglavnom znači jedenje nedovoljno začinjenih i vrlo nemaštovitih jela. Ali, srećom, postoji i puno drugih opcija.

■OBITELJ: Najviše mi nedostaje moja obitelj. Najbliži prijatelji isto tako su se odselili na neke druge lokacije u Europi pa se sad umjesto na kavi u Zagrebu viđamo na zajedničkim putovanjima na nekoj novoj lokaciji. Najteže je bilo za vrijeme COVID pandemije jer je Irska imala jako stroga pravila, česte karantene i bilo je teško biti odvojen od obitelji i prijatelja. No, srećom, uz današnju tehnologiju i mogućnost videopoziva, puno je lakše održavati kontakt s voljenim osobama. U Hrvatsku putujem često, dobra je povezanost avionom iz Dublina, a let je relativno kratak.

■POVRATAK: Dečko i ja imamo razne planove i oboje se slažemo da ćemo ostati ovdje. Sad smo već toliko dugo u Dublinu pa smo izgradili život, sklopili prijateljstva, našli poslove s kojima smo zadovoljni i ne želimo se vratiti u Hrvatsku, odnosno ne vidimo se tamo u nekoj bližoj budućnosti.

Doseliti se u Hrvatsku

Prije pandemije koronavirusa Samia Al Azmeh radila je u Oxfordu u Velikoj Britaniji, a nakon što su počeli raditi od kuće, shvatila je da zapravo može raditi bilo gdje. Ubrzo je vidjela oglas za dolinu digitalnih nomada u Zadru, odlučila je napraviti eksperiment i posjetiti Hrvatsku u kojoj nikad nije bila. Otišla je na dvotjedni odmor i nakon toga ostala. U Hrvatskoj želi ostati jer je tu pronašla svoj dom.

■BEZ OČEKIVANJA: Krenula sam bez očekivanja, nisam ništa znala o Hrvatskoj. Prijateljica koja je jednom bila u Hrvatskoj na odmoru rekla mi je da je to prekrasna zemlja. Došla sam u dolinu digitalnih nomada u Zadru i upoznala jako puno ljudi koji imaju slične interese kao i ja. Svidjeli su mi se jako ljudi i grad. U Zadru sam živjela tri mjeseca pa sam htjela upoznati ostatak zemlje. Otišla sam u Split i isto ostala tri mjeseca, pa u Dubrovniku također tri mjeseca, i zatim u Pulu. Posjetila sam i Zagreb, ostala dva tjedna. I sad sam u Zadru već godinu i pol.

■MUKE PO BIROKRACIJI: Najteža mi je bila borba s birokracijom, što ne možete iskusiti kao turist. Morala sam izvaditi vizu za digitalnog nomada da bih mogla ostati u zemlji više od tri mjeseca. Papirologija je bila jako zahtjevna s puno nepotrebnih stvari. Tražili su od mene da ostanem duže na jednome mjestu, no to zapravo nije ideja digitalnog nomada. Mi se želimo kretati, upoznati zemlju. Stoga je bilo nekih problema s prebivalištem, ali to sam isto uspjela riješiti.

■VELEBIT I MORE: Ne znam imam li još uvijek svoje omiljeno mjesto u Hrvatskoj gdje bih voljela živjeti. Svaki taj grad koji sam posjetila ima svoje posebnosti. Oduvijek sam željela živjeti u gradu uz obalu, a Zadar je uz more i blizu Velebita, gdje smo često išli na planinarenje. Istraživali smo i otoke u blizini, kao i one oko Splita. Dubrovnik ima prekrasan stari grad. U Zadru mi je posebno draga i jako dobra zajednica oko digitalnih nomada, gdje sam i upoznala jako puno prijatelja. Upravo su mi ljudi Zadar učinili posebnim i prekrasnim mjestom.

■TOPLI LJUDI I KLIMA: Svi koje sam upoznala bili su jako druželjubivi i pomagali su mi što god mi je trebalo. Nisam još uvijek naučila puno hrvatskog jer svi govore engleski jezik. Kroz razne aktivnosti družila sam se s lokalcima. Upoznala sam vašu kulturu i sviđa mi se to što se svi se vole družiti, provoditi vrijeme zajedno, pjevati. I žene su ovdje samostalne i snažne, posebno kad je riječ o mlađim generacijama. Sviđa mi se i vrijeme. U usporedbi s onim u Velikoj Britaniji, čak i zimi, ovdje je ugodno i sunčano.

■ PRIJATELJI: Svi mi digitalni nomadi moramo uložiti puno truda da bi održali prijateljstva jer ćemo htjeti istraživati druga mjesta. Tako je bilo i sa mnom. U Zadru sam upoznala ljude koji su sada moji najbolji prijatelji, a s jednom prijateljicom sam iz Zadra otputovala u Split. Znamo se naći i u drugim zemljama. Imam prijatelje i u Velikoj Britaniji, pa se s njima družim kada dođem tamo. Takav način života malo je izazovan, no uz puno truda, može se.

■SLOBODA: U Veliku Britaniju, u kojoj sam živjela osam godina, došla sam iz Sirije, koja je potpuno drukčija zemlja. No kad sam došla u Hrvatsku, shvatila sam koliko je slična Siriji. Klima, biljke, okus hrane, puno je toga što me podsjeća na dom. I zato želim ostati ovdje. Zasad sam jako sretna jer moja tvrtka još uvijek ne traži da se vratimo u ured. Ako se dogodi da me tvrtka zatraži da se vratim u ured, dat ću otkaz i potražiti drugi posao. Nije mi više važno koliko ću zarađivati, važnije mi je da mogu raditi i živjeti u Hrvatskoj, i imati ovakvu slobodu.

Foto: margouillatphotos/iStock via Getty Images Plus, privatne fotografije