Žena žutih očiju

Izravnost i žestina u knjizi pjesama Josipe Gogić “Žena žutih očiju” jedan su od mogućih odgovora na ravnodušnost svijeta, odgovor koji neumorno veže riječi i život nemajući samilosti “prema ranjenim dušama”. Jednostavnim, preciznim i domišljenim stihovima provjerava se nulta točka vlastitog jezika, onoga jezika koji u dijaboličnim figurama, prizorima i pjesničkim slikama govori o sumnji i strasti, o vjetru, nemiru i prolaznosti… Tijelo, zaborav tijela (ovisnost i poniznost, predaja i tišina), nosiva je struktura knjige pjesama u kojoj se prepleću obziri i strasti, sljepoća i boje, djeca i odrasli, ali i sumnje koje opsjedaju onu koja piše o proganjanju, daljini, oku, srcu, večeri, zanosu, raspadanju i smrti…

Uporno se vraćajući samoj sebi, poezija u knjizi Josipe Gogić “Žena žutih očiju”, s okrutnošću i sjetom, istodobno otvara krug života i smrti, trajanja i nestanka, vjerujući da će tako pronaći svoj početak, svoga čitatelja.