Zašto svijet šuti dok planet gori?

Iako nam vijesti svakodnevno donose slike poplava, požara i ekstrema, većina nas i dalje živi kao da se ništa ne događa. Zašto naš um ne može “procesuirati” klimatsku krizu? Razgovarali smo s psihoterapeutkinjom koja nam je razotkrila najmračnije tajne naše psihe.

Usprkos utapanju u plastici, gutanju zagađenog zraka i preznojavanju u “toplinskim otocima” na kopnu, konzumeristička filozofija “bolje, brže, veće, sjajnije” ne jenjava. Ne razmišljamo što se događa s otpadom koji brižno odvajamo u kante (koje su, uzgred rečeno, od malih plastičnih spremnika pretvorene u mini atomska skloništa). Ne tako davno čudila sam se vijetnamskom ribaru kad je smeće skupljeno u mreži bacio u ocean. U neznanju engleskog , zamahnuo je rukama prema pučini kao da mi govori: “Ne brini se, sutra će plaža biti čista”. Zar nismo isti? Dok nam s kuhinjskog prozora pogled ne puca na planinu odbačene odjeće, dok ne zaplivamo među četkicama za zube i poluraspadnutim japankama, dok nam se ledenjak ne sruči na kuću, dok nam iz pipe ne počne curiti neonsko zeleni industrijski otpad, nećemo priznati da klimatska kriza nije futur, već prezent. Ne živimo u filmu u kojem će ribarove limenke i boce progutati kit, magično ih samljeti i ekološki propuhati kroz otvor za disanje na leđima. Zašto smo pretjerano optimistični i zašto guramo glavu u pijesak ignorirajući najgoru vijest u povijesti čovječanstva? Dok američki specijalni državni službenik planira kolonizaciju Marsa, naša stvarnost je jedna: Zemlja je jedini dom koji imamo. Pitanje je – hoćemo li ga uništiti prije nego što to shvatimo?

Klimatska je kriza poput nevidljivog čudovišta – svi znamo da je tu, ali nitko ne želi prvi upaliti svjetlo, pa smo sa psihoterapeutkinjom Mirtom Fraisman Čobanov odlučili “otvoriti ormar” s gorućom temom: zašto smo kao društvo potpuno paralizirani pred najvećom prijetnjom za čovječanstvo? “Naš mozak nije dizajniran za reagiranje na spore prijetnje poput klimatskih promjena. Ako ne vidimo izravnu opasnost, skloni smo ju ignorirati”, tumači zagrebačka stručnjakinja. Pojašnjava da je naš mozak tijekom evolucije razvijen tako da brzo reagira na neposredne, vidljive opasnosti, poput napada grabežljivca ili fizičkog sukoba. “Nasuprot tome”, kaže, “klimatske promjene predstavljaju apstraktnu prijetnju – njihovi su uzroci i posljedice raspršeni kroz vrijeme i prostor. Ne vidimo ih kao nešto što nas izravno ugrožava u ovom trenutku, već ih doživljavamo kao problem budućnosti. Tek kad osjetimo konkretne posljedice, poput ekstremnih vremenskih uvjeta, nestašice hrane ili zdravstvenih problema, skloni smo ih početi shvaćati ozbiljno.” Drugim riječima, klimatske su promjene polagana katastrofa i zato ih mozak “stavlja na čekanje”.

Psihološki trio iza ignoriranja klimatske krize

Osim toga, tri su ključna razloga zašto ostajemo pasivni. Prvi je psihološka udaljenost. Većina ljudi vjeruje da se loše stvari događaju “negdje drugdje”, “nekom drugom”. Istraživanje sa Sveučilišta Yale (2021.) pokazalo je kako čak 72 % Amerikanaca vjeruje da se klimatske promjene događaju, ali samo 35 % vjeruje da će one osobno utjecati na njih. Primjerice, s jedne strane znate da putovanja avionom ili brza moda uništavaju planet, ali s druge strane, to su stvari koje volite. Mozak to rješava jednostavno — negiranjem stvarnosti jer lakše je reći: “To nije baš tako strašno” ili “To se meni neće dogoditi”, nego mijenjati cijeli način života. To je naš obrambeni stav ili mehanizam preživljavanja jer kad bismo neprestano bili svjesni svega lošeg što se događa i što se može dogoditi, ne bismo mogli funkcionirati.

Drugi je uzrok konformizam. Ako ljudi oko nas ne mijenjaju svoje navike, ni mi ne osjećamo pritisak za djelovanjem. Recimo, netko iz straha da ne bude izdvojen iz društva prihvaća neodrživo ponašanje poput kupnje brze mode ili pretjerane potrošnje plastike jer vidi da “svi to rade”. Iako bi ta osoba možda osobno željela živjeti održivije, konformizam ju sprječava u zauzimanju stava protiv destruktivnih praksi.

Posljednji razlog zašto se dodatno gubi motivacija za promjenom nešto je što se zove naučena bespomoćnost. “Ako vjerujemo da naš trud ne može ništa promijeniti, skloniji smo ne poduzeti ništa”, tumači psihoterapeutkinja. Primjerice, umjesto promjene neodrživog stila života ili loših ekonavika, često pribjegavamo opravdanjima – uvjeravamo se da su naši pojedinačni postupci nebitni u velikoj slici ili da su za problem odgovorni veliki sustavi, a ne mi osobno.

“Ovaj psihološki trio nesvjesno nas drži u statusu quo iako racionalno znamo da problem postoji”, dodaje Fraisman Čobanov.

Klimatske promjene i kolektivna psihološka paraliza

Sjećate li se filma “Don’t Look Up”? On možda izgleda kao satira, ali zapravo savršeno prikazuje masovnu psihološku paralizu. Kad je prijetnja prevelika, ljudski um ima tendenciju ugasiti se. To je naš “obrambeni štit” jer bi nas potpuna svjesnost o ozbiljnosti situacije dovela do tjeskobe, depresije ili panike. Zato biramo nijekati situaciju. “Humor i ignoriranje često su oblici psihološke samoobrane. Ako bismo svaku lošu vijest duboko proživljavali, brzo bismo se iscrpili i osjetili nemoć”, objašnjava stručnjakinja naglašavajući da se tako štitimo od preplavljenosti negativnim informacijama. “Živimo u doba kada smo izloženi tolikoj količini loših vijesti da je naš emocionalni sustav, jednostavno, (pre)zasićen. Ako svaki dan slušate o požarima u Kaliforniji, poplavama u Italiji, izumiranju vrsta, mozak se štiti tako da se isključi.” Uz takvu količinu loših vijesti, uz obiteljske, zdravstvene ili poslovne probleme, naš um kaže: “To je previše, ne mogu to primiti” – i zato ne djelujemo.

Nažalost, u ovom scenariju kolektivna pasivnost potencijalno može biti fatalna. “Dugoročno, takav pristup može dovesti do pasivnosti – umjesto da tražimo rješenja, postajemo promatrači. Zato je važno pronaći ravnotežu između informiranja i djelovanja”, zaključuje Fraisman Čobanov. Drugim riječima, trebamo nastojati fokusirati se na konkretne korake (više u okviru) koje možemo poduzeti da bismo se osjećali bolje i mi i planet.

Dok završavamo razgovor, postaje jasno: klimatska kriza nije samo ekološki već i dubok psihološki problem. Ljudi nisu loši, samo su prestrašeni, zbunjeni i zasićeni. No, ako osvijestimo vlastite psihološke mehanizme, imamo šansu za promjenu jer tek kad prepoznamo vlastiti otpor, možemo ga početi mijenjati.

Kako probuditi um iz klimatske paralize

Ako je ljudski mozak tako otporan na apstraktne prijetnje, što onda možemo učiniti da ga “probudimo”? Psihoterapeutkinja Fraisman Čobanov predlaže da promijenimo način na koji doživljavamo klimatsku krizu tako da ju povežemo s vlastitim životom i neposrednim koristima. Nekoliko jednostavnih strategija može nam pomoći u tome:

Povezivanje problema s osobnim iskustvom – lakše ćemo djelovati ako shvatimo da klimatske promjene izravno utječu na naše zdravlje, ekonomsku stabilnost ili kvalitetu života.

Postavljanje jasnih i dostižnih ciljeva – umjesto apstraktnog cilja poput: “Moram živjeti održivo”, bolje je postaviti konkretne korake, poput: “Smanjit ću uporabu plastike za 50 posto” ili “Dva puta tjedno koristit ću bicikl umjesto automobila”.

Uvođenje promjena kroz navike – male promjene, poput nošenja platnene vrećice ili korištenja javnog prijevoza, mogu postati automatske ako ih redovito ponavljamo.

Društveni utjecaj – kad vidimo da naši prijatelji ili kolege donose ekološki odgovorne odluke, veća je vjerojatnost da ćemo ih i sami usvojiti.

Psihološka dosljednost – kad javno izjavimo da ćemo nešto promijeniti, osjećamo potrebu ostati dosljedni svojim riječima, što povećava vjerojatnost da ćemo se doista i pridržavati te odluke.

Ako preoblikujemo način na koji razmišljamo o klimatskim promjenama i fokusiramo se na konkretne korake, umjesto na golemu težinu problema, lakše ćemo se pokrenuti i ostati dosljedni u promjenama.

Foto: Pexels