Who the fuck is Ella?

Pročitala sam jednom kako je čitanje jedini način na koji otkližemo nesvjesno, često bespomoćno, u neku drugu kožu, drugi glas, drugu dušu… Djevojke moje drage, žene, majke, kraljice, ako vam je do toga da barem na trenutak otkližete u zbrkanu glavu jedne 29-godišnjakinje, pozivam vas da ponedjeljkom pijete svoju kavu uz Ellu!

And who the fuck is Ella? Hmmmmmmmmmm….. E pa da vam iskreno kažem, ne znam ni ja točan odgovor na to pitanje. Ono što vam sa sigurnošću mogu reći jest da je Ella 29-godišnja djevojka koja ne uživa u svom poslu. Pišem ovo 29-godišnja čisto iz principa. Naime, ima još točno 32 dana do mog jubilarnog 30. rođendana i ne želim pisati tu brojku prije vremena. Ne zato što se bojim 30-e, uistinu to nije razlog. Pa znate kako kažu, 30-e su puno bolje od 20-ih, žena napokon zna što želi od svog života, sigurna je u sebe, ima samopouzdanja, ne uspoređuje se s ostalima, seks je bolji u 30-ima. Blablabla… Tako kažu, vidjet ćemo, javim vam za točno 32 dana! Ne želim pisati 30-godišnja čisto iz razloga što su me od trenutka kad sam napunila 29, prozvali 30-godišnjakinjom. Što će biti kad napunim 30?? Gle nju, ušla je u 40-e i bit ću najednom 40-godišnjakinja?!? Čemu to, ljudi moji??? Pa vrijeme ionako ide prebrzo, život nam leti pred očima… Čemu da ga onda još i mi sami ubrzavamo?!? Odlučila sam imati onoliko godina kako se osjećam… a to je otprilike 17 il 19, možda 25, a možda ipak 23. Ma koga briga za godine, ionako samo još jedna brojka. Brojka kojoj, iz meni nepoznatih razloga, dajemo tako veliko značenje. Kad si klinac, bitno je znati pokazati koliko imaš godina, je li to tli, cetili ili pet i POL. Da, da, ova polovica je jako bitna u tom periodu života. Nakon toga malo porasteš pa poželiš imati 18 jer sve je super kad napuniš 18, svijet je tvoj, možeš sve, a ne moraš i ništa, koga briga, pa ti imaš 18, halooooo!!! Onda si godinu, dvije OK, a onda bi da vrijeme stane, znate ono, slavim 21. rođendan jedno pet puta, a onda se počinje približavati trideseta, i kraaaaaj!!! Kraj čega, pitam ja vas? Pa možeš imati i 18 i osjećati se kao da je došao kraj. Pa sve je na tebi, sve je u tvojoj glavi, nemoj dati drugima da ti govore kako da se osjećaš, nemoj im dati ni da ti govore koliko godina imaš… Ako ti misliš da imaš 25, onda imaš 25 i gotovo!!! A možeš imati i 25 i pol. Zar to ne bi bilo baš cool? Pita te frajer na spoju koliko imaš godina, a ti mu kažeš 23 i pol…

Vratimo se mi na ono 29-godišnja djevojka. Imam li ja uopće pravo napisati djevojka uz tu brojku jako blisku brojci 30?!?! Možda prije 29-godišnja žena ili 29-godišnja stara cura? Ili samo stara cura??? To bi bilo prikladno jer nisam ni udana, a ni razvedena… Znači Ella je stara cura koja ne voli svoj posao… Auuuuuu, je l’ da plačem il’ da se smijem… Biram smijeh, uvijek i stalno i nakon toga!!!

Jesam li vam spomenula da ne uživam u svom poslu!!! Je li to uopće bitno?!?! Smijem li to javno reći u državi u kojoj su nezaposleni glavni izvozni proizvod?! Nemojte me krivo shvatiti, radim u potpuno solidnim radnim uvjetima, plaća je redovita i za hrvatske uvjete iznimno dobra, na toplom sam (vrlo bitna stavka za mene jer sam jako zimogrozna i na svom prvom poslu sam promrzla i odlučila da će mi toplina biti jedan od glavnih kriterija pri zapošljavanju), imam iznimno dobre kolege… Neki su samo dobri, neki malo manje, a neki… Njih ćemo preskočiti. Sve u svemu, posao je OK! Ali ne uživam u njemu, ne ispunjava me, ne usrećuje me. Tražim li previše… ne znam, al’ uvijek sam imala iluziju o tome kako ću život provesti radeći nešto što me čini sretnom. Znate kako kažu: izaberi posao koji voliš i više nećeš morati nijedan dan u životu provesti radeći. Al’ ja nisam znala odabrati, posebice ne s 18, nisam znala što je to što bi me moglo učiniti sretnom pa sam odabrala nešto što mi je bilo posve strano i egzotično. Ovo egzotično čitaj: nisam imala pojma o tome. I baš kao što Mordana kaže: biraj jedna broj, sigurno ćeš pogriješiti, ja sam pogriješila!!! Da ponovno biram, bih li znala odabrati bolje? Ne znam ni to, al’ iskreno mislim da je 18 godina prerano da čovjek odluči što će s ostatkom svog života! Svaka čast iznimkama, ima ih, ima onih koji odmalena znaju što žele raditi u životu i ja im se iskreno divim, no, na žalost, ja nisam jedna od njih.

Meni se nekako sviđa ono načelo da svakih pet godina promijeniš posao… Možda bih se i ja nakon, recimo 50 godina, uspjela u nečemu pronaći… Who knows? Možda ni tada ne bih znala što želim od života, al bih barem svašta probala.

Eto, dobila sam priliku da pišem ovu kolumnu i moram vam reći da me to izrazito razveselilo. Napokon nešto novo… I nisam jedna od onih koji se vesele novim stvarima jer im stare brzo dosade, jer ih privuče sjaj i blještavilo novog, nisam! Volim novo jer je nepoznato, jer daje dozu adrenalina, jer te oplemenjuje, jer te tjera da učiš nove stvari, jer te tjera da istražiš svoje granice, da budeš bolja verzija sebe. Uistinu vjerujem da svako novo mjesto na koje odem, svaki novi čovjek kojeg upoznam, svaka nova stvar koju probam čini od mene bolju osobu. Na kraju krajeva, ako se to novo iskustvo pokaže i kao loše, nauči te da cijeniš ono što imaš pa opet na kraju ispada da i nije tako loše.

Tko zna, možda ova kolumna ispadne totalni fijasko pa shvatim da moj posao ipak i nije tako loš, a možda barem jednoj od vas izmami osmijeh na lice i uljepša barem malo taj prokleti ponedjeljak!!! E, ako se to dogodi, onda znam da je dobar posao napravljen…

P. S. Ako mislite da sam zbrkana, pričekajte samo da vam počnem pisati o svom ljubavnom životu.

Btw, jedan moj kolega je jako dugo živio u uvjerenju da P. S. na kraju pisma ima značenje Prijateljski Savjet.