SEKS I JAD: Trideseta/e

by | 6 travnja, 2016

Znate što ljudi ne nauče do tridesete?!? Ma ne samo do tridesete, ne nauče niti do pedesete, niti do stote!!! Ne nauče pozdraviti! Još gore, ne nauče niti odzdraviti. Evo, moram priznati da mi je užasno frustrirajuće i ne mogu shvatiti kakav to munjeni, debilni, idiotski sklop u glavi moraš imati da nekome ne odzdraviš kad ti kaže “Dobar dan” ili “Bok”, ili nešto slično. Prvo sam mislila da to rade samo nadrkane babetine koje su u stanju buljiti u tebe, štoviše, gledati kroz tebe i na čudan način frktati nosom kad ih pozdraviš, odmjeravati te od glave do pete, ali nisu u stanju reći “Dobar dan”, nisu u stanju čak ni kimnuti glavom. Doduše, možda je to frktanje nosom neki izuzetno pristojan način pozdravljanja koji ja još uvijek nisam usvojila. Rekao bi moj prijatelj taksist: “Vjerojatno nisu dobile!” A onda shvatiš da nisu u pitanju samo nadrkane babetine, ima takve, izuzetno pristojne, i gospode. Zašto za muškarce ne postoji neki naziv koji bi odgovarao izrazu nadrkana babetina??? Ako tko smisli neki naziv, nek’ mi slobodno javi! Isto prođe pokraj tebe kao pokraj turskog groblja. Ti kažeš “Dobar dan” i nasmiješiš se, a ovaj bulji i ni a ni b. I da se razumijemo, ne radim u ustanovi za gluhonijeme osobe, ako ste mislili da je to opravdanje. Isto tako, nemam treće oko na glavi (provjerila sam jutros u ogledalu), a bome ni treću sisu pa da se netko toliko zabulji da nije sposoban ni pozdraviti. Jednostavno radim na mjestu gdje usvajanje bontona, ili barem nekih osnova kućnog odgoja nije bila jedna od predispozicija za zapošljavanje. Nisu to izolirani slučajevi rezervirani samo za ljude u godinama pa da možeš pomisliti kako ne čuju dobro, ili su te zaboravili pozdraviti, ili imaju puno bitnijih stvari na pameti, pa im je pozdravljanje samo glupa trivijalna stvar na koju ne treba trošiti svoje dragocjeno vrijeme, glas i energiju. Ne, ne, ima te, meni neobjašnjive pojave, i kod mladih ljudi. Ljudi koji su se tek zaposlili. Ti ih pozdraviš, oni šute, ti sjediš u uredu, oni uđu i gledaju kao tele u šarena vrata, ni da bi beknuli. Misliš si, hajde dobro, novi su, malo su uplašeni, pogubljeni, ovo, ono… A onda shvatiš, pa j…. ti taj tvoj mutavi mozak! I mladima, i starima, i onima od 20. i onima od 30, i onima od 50! Koliko je teško odzdraviti čovjeku koji te kulturno pozdravi?!? Koliko?!? I ne, nema nikakvog opravdanja za to, ni starost i senilnost, ni mladost i uplašenost! Ništa! Nauči se osnovnoj kulturi! Zatraži od prijatelja da ti za idući rođendan kupe Bonton kad te već roditelji neke stvari nisu naučili! Ne znam je l’ to pitanje mjesta gdje radim, pitanje ovog našeg Apsurdistana, ili pitanje našeg mentaliteta… Ali ljudi dragi, pa nemojte da vam bude teško odzdraviti nekome kad vas pozdravi, uzvratiti osmijeh kad vam se netko nasmiješi, pa ne košta ništa pobogu!!!

Eto, sad kad sam ovu frustraciju izbacila iz sebe, napomenula bih da je ovo moja 30. kolumna. Da, trideseta, read my lips, T R I D E S E T A. Možda ne zvuči puno, ali da pričamo o nekim drugim stvarima, i 20 bi vam bilo puno, a kamoli 30!!!

Što se promijenilo od moje prve kolumne? Pa ništa posebno, osim što već pola godine živim kao 30-godišnjakinja! I čudnog li čuda,  još me uvijek nitko nije pitao kako se osjećam otkad sam zakoračila u 4. desetljeće života. Naglasak na ovo 4. desetljeće. Obećala sam vam u prvoj kolumni da ću vam javiti kako je to u tridesetima. I da vam budem iskrena, ništa novo! I dalje baš nisam sigurna što točno hoću od života, ali, kako je rekao moj prijatelj, svojoj sad već bivšoj djevojci, prilikom očitanja bukvice kako je nezreo i kako ne zna što želi od života jer nije u danom trenutku bio spreman za brak i djecu, a sve su se njezine prijateljice već poudavale: Možda ne znam što želim, ali sam poprilično siguran da znam što ne želim! A ne želim više slušati tvoja sranja i histerične ispade!” I od tada je, kao što pogađate, solo. Tako se nekako i meni čini, ne znam što točno želim, ali znam što ne želim. Ne želim da mi više ikad prođe godina a da nisam bila na nekome novom mjestu. Ne želim se zamarati time što ljudi pričaju… lakše reći nego učiniti. Ne želim da me živciraju imbecilni ljudi koji ne znaju pozdraviti! Ne želim trošiti vrijeme i energiju na ljude koji to nisu zaslužili! Ne želim provoditi vrijeme s ljudima koji ne znaju voditi normalan dijalog. Ne želim raditi stvari zato što društvo to od mene očekuje!

Želim samo biti ja, uživati u izlascima i zalascima sunca na novim mjestima, biti okružena ljudima koje volim i poštujem i koji mene vole i poštuju, raditi stvari koje volim i biti jedna, jedina, jedinstvena i neponovljiva. Baš kao što je i svaka od vas jedna, jedina, jedinstvena, neponovljiva, posebna! Nikad nemojte dozvoliti nikome da vas uvjeri u suprotno. Nikad nemojte dozvoliti nikome da vas stavi u kalup i da radite stvari samo zato što društvo to od vas očekuje (ali ipak nemojte zaboraviti odzdraviti ljudima koji vas pozdrave, to je lijepo, kulturno i ljudski)! Nikad nemojte zaboraviti biti svoje i nikad nemojte odustati od ničega što mami osmijeh na vaše lice. Ne morate za to čekati tridesete. Sad je pravo vrijeme da budete svoje!

Je li seks bolji u tridesetima? Pa naravno da jest! Ali nije to samo pitanje godina. U redu, možda ima nešto u tome da žene s vremenom nauče više voljeti samu sebe, nauče slušati svoje tijelo, postanu slobodnije i otvorenije, ali ja vam, drage moje, čvrsto vjerujem da, ako nađete osobu koja vam odgovara i s koje ne možete skinuti ruke, seks je neminovno samo bolji i bolji iz dana u dan. Ja vam ne vjerujem u onu da se zasitite jedno drugog nakon nekog vremena. Ja sam vam više sklona vjerovanju da kako vrijeme prolazi, vi se samo sve više i više upoznajete i otkrivate, i naravno da je seks sve bolji i bolji. I biti će sve bolji i bolji dokle god se oboje trudite i ne uzimate zdravo za gotovo i ne očekujete da vam netko čita misli i odradi sav posao umjesto vas. Ipak, seks je igra za dvoje… Ili troje… Ili koliko vam srce želi, to je na vama…

Jesu li tridesete bolje od dvadesetih? Pa vjerojatno je šest mjeseci premalo da bih dala odgovor na to pitanje, ali iskreno, mislim da vam neću dati taj odgovor niti za 10 godina. Ne zato što neću znati odgovor, nego zato što je pitanje sasvim glupo. I da, postoje glupa pitanja, svatko tko tvrdi suprotno, laže! A znate zašto je pitanje glupo? Zato što nema smisla uspoređivati 20-e i 30-e. Isto kao što nema smisla uspoređivati 30-e i 80-e. Svake godine nose svoje, i dobro i loše! Sve su drukčije i posebne na svoj način! Na vama je da izvučete maksimum iz svega, uživate i živite svoj život kako najbolje znate. I na kraju, baš kao draga Gabi, pamtite samo sretne dane!