Na kraju još jedne uspješne godine i povodom naslovnice našeg prosinačkog broja, s prvakinjom Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu razgovaramo o uspjehu, glumi i poticajima za razvoj.
Ove smo godine glumicu Ninu Violić mogli gledati u nizu projekata, od kazališta pa do filma, a nedavno i u novoj predstavi HNK-a Zagreb “Zastave”, dok je Zlatnu arenu osvojila za ulogu u filmu “Dobra djeca”, u kojem glumi s partnerom, koji u filmu igra lik njezinog brata (također nagrađenog Zlatnom arenom) Filipom Šovagovićem.
Ove smo Vas godine mogli gledati u nizu projekata. Također ste i za svoj rad osvojili niz nagrada, pa možemo reći da Vam je ova godina bila posebno uspješna. Doživljavate li je i Vi takvom?
Ne znam, na kraju godine najmanje mi je bitno je li bilo uspješno jer to uvijek nekako dođe ako se dovoljno trudiš. Više budem sretna ako smo zdravi i ako se nismo puno svađali, ili ako je sve nekako prošlo veselo s puno dojmova, a kad pomislim na to što smo sve proživjeli ove godine, onda sam happy jer je bilo intenzivno i šareno.
Koliko su Vam nagrade, kojih ste skupili poprilično tijekom svoje karijere, važne? Jesu li one poticaj ili na neki način i opterećenje?
Jako volim dobiti nagradu, ali nije to ono zbog čega mislim da sam nešto dobro napravila ili nisam. Pa, zapravo, nagrade jesu poticaj jer te nekako tjeraju na to da uvijek budeš bolji.
Što biste izdvojili kao svoj možda i najveći uspjeh ove godine?
Režirala sam svoju prvu predstavu po tekstu Monike Herceg “Zakopana čuda” i to je sigurno bilo neko novo lijepo iskustvo. Leon Lučev i Jelena Graovac Lučev pozvali su me da to radimo zajedno i baš smo se lijepo zaigrali. Izlazimo 15. 12. u Kući umjetnosti Arsen u Šibeniku. Glazbu za predstavu radili su Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle, pozvala sam genijalnu slovensku umjetnicu Toni Soprano koja nam je napravila video i scenografiju, a Andrea Bistričić, koja godinama šiva kostime za Prodigy, potpisuje kostime. Ponosna sam i jedva čekam da svi vidite predstavu. Velika radost bila je i ovogodišnja Pula, gdje je naš film Filipa Peruzovića “Dobra djeca”, u kojem Filip Šovagović i ja igramo brata i sestru, osvojio četiri Zlatne arene.
Jesu li Vas ovogodišnji projekti promijenili, ili Vam predstavljali poseban izazov?
Uvijek tako nekako krenem da želim nešto novo naučiti ili isprobati, saznati o sebi. Jako mi je zanimljiv bio rad na “Galebu” ove godine na Dubrovačkim ljetnim igrama, u kojem sam igrala jednu od najzanimljivijih dramskih uloga, Čehovljevu Arkadinu. Prvi sam put radila s Januszom Kicom i imali smo mogućnost uživati u predivnom ambijentu čudesnog, mističnog otoka Lokruma. A to što sam prihvatila režirati u kazalištu za mene je velik pomak iako mi je poznat taj osjećaj s obzirom na to da sam režirala dva kratka i jedan dugi film, ali opet sam se iznova iznenadila koliko je uzbudljivo izaći iz svojih utabanih okvira i okušati se u tom pogledu s druge strane.
Je li glumac promatrač, ili pokretač, ili sudionik u društvenim kretanjima i zbivanjima? Ili sve to?
Glumac je sigurno najmaštovitiji promatrač, uvijek je sudionik, iako često ne želi biti, ali pokretač nije, a nekad mu se čak i to dogodi. Glumcu se sve može dogoditi jer je to profesija bez filtera, bez obrane, bez štita. Zato nas ljudi valjda nekako ipak poštuju jer nas osjećaju i kuže koliko je ta izloženost ranjiva i neposredna.
Čini mi se da uspješno balansirate između javnosti i privatnosti. Jeste li postavili neke granice koliko će toga i tko o Vama o Vašem životu znati?
Nisam. Više mi bude neugodno da dijelim neke gluposti, trivijalne, dnevne s ljudima, jer zapravo mislim da ljude uopće ne zanima moj privatni život. Mene ne zanimaju privatni životi javnih osoba. Iskreno, ne znam uopće što bih s tim informacijama, gdje se one pohranjuju uz svu količinu potrebnih i nepotrebnih informacija s druge strane? Ljudima je teško i svoj život držati na okupu. A najgore od svega mi je što su te vijesti o javnim ljudima uvijek nekako ulickane i uvijek se naši životi u medijima pokušavaju predstaviti kao neki bolji životi, a svi znamo da to nije tako. Svi mi nosimo i patnje i radosti bez obzira na to kako to izvana izgledalo.
Koliko Vam je važno da radite na društveno angažiranim projektima te da kroz svoj glumački rad, pa i svoje privatne stavove komentirate aktualno stanje u društvu?
To mi uopće nije važno. Danas svi komentiraju stanje u društvu i sve više vjerujem da ljudi kad idu, ako uopće idu, u kazalište ili kino žele ipak doživjeti nešto malo kompleksnije ili barem nježnije i više ljudski od svakodnevnice.
Što Vam danas znači uspjeh – i je li se ta definicija mijenjala kroz godine?
Uspjeh mi je kad mi dan prođe, a da me nitko ne iznervira, i kad ništa ne zaboravim, i kad nigdje ne zakasnim.
Na čemu ste posebno zahvalni kad je riječ o ovoj godini?
Na zdravlju. Prestala sam pušiti po tristoti put, ali uvjerena sam da je to sad to.
Što biste poručili sebi sada na kraju ove godine, i u očekivanju nove?
Nina, da ti slučajno ne padne na pamet da ti se ne da leć’ na pod i napravit’ vježbe za leđa!
Fotografija i kreativno vodstvo: Mare Milin
Styling: Ana Nikačević
Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar
Kosa: Sara Rabotski za Studio TE
Asistent fotografije: Luka Palestrina Mazić
Asistent stilistice: Luka Ščrbak
Odjeća: Bunda Sportmax, nakit Swarovski
