S Anicom Tomić o nasilju nad ženama, kazalištu kao mjestu slobode i predstavi “U ime oca, u ime majke”

“Ubila si muža. Bio je i otac tvoje kćeri. Nisi se još naviknula na to prošlo vrijeme u kojemu on još jedino može postojati. Kad misliš na njega, još uvijek ti je prisutan i još uvijek ga se bojiš, kao da ti je strah ostavio oporučno”. Tako počinje roman “Sigurna kuća” književnice Marine Vujčić. Roman o dugogodišnjem zlostavljanju, nasilju, o svemu onome što dolazi prije nego što nečija priča završi na naslovnici. Priča o sudbini žene koja ostavlja bez daha zaživjet će i na pozornici Gavelle. “U ime oca, u ime majke” (“Sigurna kuća”) nova je predstava redateljice Anice Tomić, s kojom razgovaramo o nasilju, kazalištu kao mjestu slobode i prostoru u kojem se trebamo pogledati u oči, a da pritom ne okrenemo glavu.

Razgovaramo o predstavi netom nakon što ste počeli s probama, pa Vas moram pitati odmah na početku kako je došlo do ideje ili potrebe da “Sigurna kuća” zaživi na pozornici?

U posljednjih deset godina u Hrvatskoj je ubijeno stotinjak žena najčešće od strane partnera ili bliskih muškaraca. Statistike pokazuju da svaka treća žena doživi neki oblik nasilja. Ratificirali smo Istanbulsku konvenciju, koja obvezuje državu na zaštitu žena i prevenciju nasilja, a naš Kazneni zakon predviđa kazneno djelo nasilja u obitelji. Međutim, Hrvatska još nema jasno definiran oblik prisilne kontrole kao oblika nasilja, dok se često, ako se zakon primijeni, dugo čeka na njegovo ostvarenje. Pritom su kod obiteljskog nasilja redovito žrtve i djeca, koja u tom procesu jednako pripadaju i jednom i drugom roditelju bez obzira na to što je jedan od njih nasilan. Upravo ta praznina između papira i prakse, između zakona i stvarnog života bila je snažan poticaj za to da ovu temu otvorimo na sceni.

Recite nam nešto o predstavi, čime ste se vodili prilikom obrade i kako će Gavella postati “Sigurna kuća”?

Polazište je roman Marine Vujčić, koji je adaptirala Jelena Kovačić, s kojom potpisujem i koncept cijele predstave. Zanimalo nas je pokušati pokazati ne samo ishod nasilja nego i njegov mehanizam – kako sustavno i tiho, kroz kontrolu, izolaciju i ekonomsko iscrpljivanje, nasilje raste dok žena ne izgubi slobodu i identitet. Zato smo predstavu proširile i na povijest žena koje su kroz umjetnost, najviše performansa i konceptualne umjetnosti, razotkrivale upravo te obrasce. Pred publikom pokušavamo plesti mrežu nasilja i prisilne kontrole, a ona sama postaje svjedok s kojim gradimo zajednički čin otpora, prema nasilju.

“Sigurna kuća” teška je knjiga o dugotrajnom zlostavljanju te knjiga u čijim su se rečenicama prepoznali mnogi. Kako je Vama bilo raditi na tom tekstu, je li Vas priča emocionalno dotaknula?

Knjiga je teška i zahtjevna, emocionalno i polako uvodi u taj zatvoreni krug patnje jedne žene čiji ishod znamo, a ne možemo joj pomoći. Svjedočimo u nijemosti. Istovremeno baviti se prisilnom kontrolom znači suočiti se s činjenicom da naš zakonodavni okvir još uvijek ne prepoznaje taj oblik nasilja.

Autorica knjige prilikom rada na njoj razgovarala je s mnogim ženama i čula razna iskustva. Jeste li i Vi išli tim putem?

Kao suosnivačice inicijative #Spasime već smo godinama u toj problematici, i s terena znamo kako stvari ne funkcioniraju, kako su žene i djeca nezaštićene bez obzira na zakone koji se na terenu često ne provode. Iskustvo #Spasime suočava nas s tisućama glasova žene koje traže pomoć, a pomoći je malo. U ovaj projekt tako smo od samog početka uključili naše stručnjakinje i drage kolegice koje se već desetljećima bave na terenu u izravnom kontaktu sa žrtvama. Uz Sanju Sarnavku, borkinju za ljudska i ženska prava i “instituciju” na ovim prostorima, tu su i feministička teologinja i aktivistkinja Lana Bobić, zatim Senka Sekulić Rebić, psihologinja i stručnjakinja za rad sa žrtvama nasilja, kao i Ivan Blažević, dugogodišnji predsjednik Zaklade Solidarna. Izuzetno nam je bilo bitno da ansambl preko njihovih svjedočanstava uđe još dublje u problematiku.

Priča je to o ženi koja ubije muža nakon dugotrajnog zlostavljanja. Tema zlostavljanja žena i femicida i dalje je jako česta i prisutna u našem društvu. Koliko Vam je važno o takvim iskustvima progovoriti na sceni?

Iako je femicid u Hrvatskoj pravno prepoznat kao zasebno kazneno djelo, broj žrtava raste – samo ove godine ubijeno ih već devet. Nažalost, na naslovnicama čitamo o tome samo kao o dijelu crne kronike. Samo kazalište nam zato omogućuje prokazati proces – kako nasilje nastaje, raste i na kraju “eksplodira” ili pred publikom učiniti vidljivim ono što je nevidljivo.

Čini li Vam se da danas više govorimo o tome, pa da tako potičemo i druge žene koje možda trpe zlostavljanje da se nekom obrate za pomoć?

Više govorimo, svakako, ali još uvijek nedovoljno. Svako govorenje i svaki umjetnički čin pomažu, no žene ponajprije trebaju sustav koji će im vjerovati, institucionalnu zaštitu te brzu i ekspresnu trenutnu pomoć. Nasilje je, nažalost, i dalje često “obiteljska stvar”, a sama je predstava apel institucijama, ali i empatiziranje publike s temom. Jer na dnevnom repertoaru često slušamo: “Sama si je kriva”, ili “Zašto nije otišla?”. Ovim projektom ohrabrujemo žene na to da potraže pomoć, da na vrijeme prepoznaju obrasce i obrate se stručnjacima za pomoć.

Kako umjetnost i kazalište mogu odgovoriti na tu ljudsku potrebu razumijevanja onoga što se čini neshvatljivim?

Kazalište je prostor gdje možemo usporiti svijet koji nas preplavljuje. U njemu gledamo druge kako proživljavaju ono što i sami možda ne znamo imenovati. I tu nastaje prostor za razumijevanje. Kazalište još uvijek ima moć približiti ono što je daleko, pokazati ono skriveno, otvarati rane koje pokušava zacijeliti.

Koje su, po Vama, najvažnije teme o kojima bi trebalo pričati u društvu koje postaje sve nesigurnije?

Mislim da moramo početi pričati o empatiji. O tome kako slušamo jedni druge – ne samo da čujemo nego i da stvarno slušamo. U društvu koje postaje sve nesigurnije, važno je da se ne zatvaramo, da ne odabiremo šutnju jer nam se čini sigurnijom. Moramo govoriti o nepravdi, o nasilju – i onom fizičkom i onom suptilnijem, sustavnom. Moramo govoriti o mentalnom zdravlju, o položaju žena, o ranjivima, o onima koje društvo ne vidi ili ne želi vidjeti. Jer nesigurnost uvijek najprije pogađa one najslabije. Zato je važno da umjetnost nastavlja postavljati pitanja – i kad su neugodna, i kad nema odgovore.

Radite predstave koje kritički govore o vremenu u kojem živimo. Je li Vam takav angažman bitan u Vašem radu?

Vjerujem još uvijek kako kazalište pripada zajednici i negdje u svojoj dubini treba biti angažirano. Hannah Arendt piše kako je svaki početak radikalni čin – a ja kazalište zapravo vidim kao prostor takvih početaka, ili prostor u kojem možemo zamisliti, promijeniti, djelovati barem u okvirima trajanja jedne izvedbe.

Što je za Vas kazalište?

Mjesto na kojem se pokušavamo pogledati u oči, a da pritom ne okrenemo glavu. U ovoj predstavi to je prostor djelovanja ne samo za likove na sceni nego i za publiku koja s nama prolazi kroz proces suočavanja i razumijevanja.

Foto: Matej Grgić