O tome što sve prešućujemo kad pričamo o majčinstvu razgovarali smo s Ivanom Štulić

Početkom studenoga izlazi “100 lica majčinstva”, nova knjiga autorice i konzultantice pozitivne psihologije Ivane Štulić, a mi smo poželjeli doznati što se to sve prešućuje kad je riječ o majčinstvu – i zašto.

Majčinstvo je najteži posao na svijetu. Imali djece ili ne, svi smo bezbroj puta čuli ovu rečenicu. No jesmo li se ikad zapitali što ga čini najtežim? Što se to sve uistinu krije iza uloge majke, one koja drži sve konce u rukama? Što majka uistinu proživljava na dnevnoj bazi, dok joj se cijeli njezin dotadašnji svijet mijenja do neprepoznatljivosti? U svojoj novoj knjizi “100 lica majčinstva” Ivana Štulić, coach, trenerica i konzultantica pozitivne psihologije piše o temama vezanima za majčinstvo o kojima se ne govori otvoreno, poput mentalnog zdravlja, iscrpljenosti, gubitku identiteta i promjena u odnosima.

Što Vas je potaknulo na pisanje ove knjige?

Kad sam postala majka, iznenadila me količina izazova o kojima se gotovo ni ne govori. Naša kultura često prikazuje majčinstvo kroz idealiziranu sliku sreće, dok se istovremeno prešućuju iskustva nesigurnosti, iscrpljenosti i straha. Upravo to potaknulo me na pisanje knjige u kojoj otvoreno govorim o svim licima majčinstva – onima lijepima i ne tako lijepima, od osobnih iskustava i svjedočanstava drugih žena do rezultata istraživanja i alata psihologije, filozofije i duhovnosti. Trebalo mi je godinu i nešto da je napišem i sâm proces za mene je bio terapeutski, a i osvještavajući jer sam teme o kojima pišem temeljito istraživala pa je i meni pomoglo da bolje razumijem kroz što sam prolazila. Dijelove teksta već sam bila izdvojila u blog na mojoj stranici s praktičnim savjetima za trudnice i mame, popisima korisnih resursa i priča roditelja – kako bi bili što dostupniji svima. Knjiga je inače rezultat ne samo mog osobnog puta nego i profesionalne prakse rada s ljudima u različitim organizacijama, gdje sam naučila koliko snažnu ulogu mentalno zdravlje i obiteljski balans imaju u dugoročnoj održivosti rada i samoostvarenja.

Nedavno sam naišla na jedan članak čiji je naslov bio otprilike “Mame nisu dobro”. Biste li se složili s ovom tvrdnjom?

Mentalno zdravlje žena i majki smatram temeljem zdravlja društva. One su najčešće nositeljice skrbi – za djecu, starije članove obitelji, pa i u poslovnom okruženju, u profesijama koje traže visoku razinu emocionalnog rada. Kad toj ulozi dodamo i poslovne ambicije te najčešće veći mentalni i praktični teret brige o kućanstvu, jasno je da žene snose višestruki teret. Tijekom rada u poslovnom svijetu primijetila sam da žene, čak i na visokim rukovodećim pozicijama, nerijetko preuzimaju i ulogu primarnih njegovateljica u obitelji – što ih stavlja pod dvostruki pritisak i čini pitanje podrške još važnijim. Rezultat su, nažalost, povećani rizici od burnouta, psihosomatskih bolesti i postporođajnih poteškoća. Vrijeme je da prestanemo romantizirati ulogu žene i krenemo osiguravati realnu podršku – od sustava do zajednice. Samo tako možemo imati društvo u kojem su i žene i obitelji snažni.

Čini se da se danas o majčinstvu priča više nego ikad, no imam dojam da se majke i dalje osjećaju usamljeno, preopterećeno, izgubljeno, zbunjeno količinom informacija… Zašto o mentalnom zdravlju majki ne pričamo dovoljno?

Moj je dojam da o tome ne govorimo dovoljno jer se žene uglavnom srame. “Sve su žene to prošle prije tebe, što se ti žališ?”, “Naše bake su rodile u polju i nastavile kopati” i slične izjave ne pomažu da se novopečena majka osjeća dovoljno sigurno podijeliti svoje sumnje i strahove od bojazni da je se ne proglasi slabom, razmaženom ili nezahvalnom. A činjenica je da način na koji podižemo djecu u današnje vrijeme nije prirodan. Nije zamišljeno da mama ostaje toliko sama sa svojim djetetom (dok otac, recimo, radi) – prije je tu uvijek bila zajednica koja je podijelila teret skrbi. Dodatno sa svim informacijama kojima smo svakodnevno “bombardirane” – od fotografija nasmijanih i savršeno našminkanih mama na društvenim mrežama do pritiska da odgajamo puno savjesnije nego što su to činile prethodne generacije, nije ni čudo da žene počinju “pucati” pod svim tim nametnutim i nerealnim očekivanjima.

Kad slušam prijateljice koje su majke, imam dojam da se ni među njima ne govori otvoreno o svemu što s majčinstvom dolazi, često se dijeli samo ona lijepa strana. Zašto žene nisu iskrenije jedna prema drugoj?

Obično su iskrenije kad neka druga “progovori” prva. Onda kao da i one dobiju dozvolu reći da nije sve samo prekrasno. Zato sam i napisala ovu knjigu, da majkama bude lakše priznati i sebi i drugima kako im je teško i da su, pogotovo u ranom majčinstvu, svakakvi osjećaji normalni. Uz ljubav i tugu, i strah, i ljutnju, i očaj – žena koja je postala majka prolazi najveću transformaciju ikad – tjelesno, emotivno, praktično, duhovno. Istraživanja kažu da potpuna prilagodba u procesu matresencije (tranzicije u ulogu majke) zna trajati i po deset godina – zašto se onda pravimo da odmah moramo imati “sve konce u rukama”? Nakon izlaska knjige održat ću i niz radionica osobnog razvoja “Povratak sebi” s temama koje mislim da su najpotrebnije: mentalno zdravlje i wellbeing, samosuosjećanje i briga o sebi, osobni ciljevi i optimizam i osjećaj upravljanja vlastitim životom.

Koje su najveće, možda i neočekivane promjene koje je Vama osobno donijelo rano majčinstvo?

Sve se promijenilo – moje tijelo, rutina, prioriteti, način provođenja vremena, prijateljstva, odnosi s obitelji, karijera i poduzetništvo, način razmišljanja… Doslovce SVE. Najviše me zateklo to što sam na neko vrijeme izgubila sebe – promjene su bile toliko intenzivne, a moje potrebe potpuno u drugom planu (ponekad i desetom planu), primjerice, i vrlo bazična potreba odlaska na toalet, da sam imala osjećaj kao da sam u nekom tornadu. Trebalo je puno strpljenja, rada na sebi i vremena da se stvari ustabile i da počnem imati osjećaj kako sam se vratila, ali nekoj drukčijoj, novoj sebi.

Ivana Štulić

Kako se nositi s promjenama koje se događaju u partnerskom odnosu nakon rođenja djeteta i kako razgovarati o njima bez osjećaja krivnje ili optuživanja?

Toj temi posvetila sam cijelo jedno poglavlje u knjizi jer smatram da većina parova nije spremna na to što ih čeka. Dolazak djeteta velika je prekretnica u vezi. Na neki vas način više zbliži, ali može vas, pogotovo u početku, jako i udaljiti. Nespavanje, nedostatak vremena za sebe, a i jedno za drugo, iscrpljenost, nesigurnost – sve vas to čini nervoznima, a u takvim uvjetima teško je mirno razgovarati. Ono malo što ste u kontaktu pričate o pelenama i kakicama, i sve to više sliči preživljavanju negoli životu, a kamoli uživanju. Ako se ispostavi da imate različite pristupe odgoju djeteta, ako se ne znate dogovarati oko raspodjele dužnosti skrbi o djetetu i kućanstvu, neminovno je da će se veza naći u krizi. Zato je ključna stvar osobni razvoj i prije nego što dijete dođe tako da se par nauči razgovarati mirno, bez optuživanja i konstruktivno – to je vještina koja je ključna kako u poslovnom tako i u obiteljskom životu. Osim toga, trebaju se oboje znati brinuti o sebi, postavljati granice, jasno tražiti što im je potrebno – što se isto uči. Parovima bih savjetovala da potraže podršku, prijateljsku i stručnu (psihologa, psihoterapeuta, coacha) kako bi se pobrinuli za to da dio frustracija prorade izvan kuće da bi im doma bilo lakše.

A kako se nositi s velikim tjelesnim promjenama? Što je Vama osobno pomoglo da ponovno zavolite svoje “novo” tijelo?

Za početak, prihvatiti da tvoje tijelo nikad neće biti isto kao prije, ne bi ni trebalo biti. Tu nam društvene mreže isto rade medvjeđu uslugu prikazom mama celebrityja koje su se vratile u formu tri mjeseca nakon poroda. To nije zdravo – ni za tijelo ni za psihu. U trudnoći sam dobila 17 kg, još uvijek nisam sve skinula i pitanje je hoću li. Bilo je jako puno stresa ovih godina, a i za mršavljenje je potrebna energija koju najčešće nisam imala. Imala sam više od šest mjeseci bolove u lijevoj ruci uslijed De Quervainove bolesti – upale tetiva zbog nošenja djeteta. Tijelo se promijeni, prerazmjesti, grudi promjene formu od dojenja. Neke od nas imamo i ožiljak od carskog reza. Osobno sam se dugo mučila s dijastazom (pojam za koji nisam ni znala da postoji prije nego što se kod mene javio), koju sam tek sada, tri godine nakon poroda, dovoljno sanirala da mogu opet dinamičnije vježbati. Nije lako nositi se sa svime time, pored svih ostalih promjena koje se paralelno događaju. Meni je pomogla praksa samosuosjećanja. Zato sam tu temu uvrstila u ciklus radionica osobnog razvoja “Povratak sebi”, koji ću uskoro organizirati.

U knjizi pišete i o iskustvu bolesti djeteta. Kako roditelj preživi ovakve ekstremno stresne situacije?

To je posebno težak izazov za sve roditelje koji donosi puno neizvjesnosti, stresa i zabrinutosti. Ako roditelj ne zna na zdrav način prorađivati te strahove i frustracije, postoji velika opasnost da se na već nategnut odnos doda još veći pritisak, a i teže je donositi odluke koje će se od vas tražiti. Zato je ključan osobni razvoj, kojem sam posvetila dobar dio knjige. Spominjem razne tehnike i alate iz domene pozitivne psihologije kojom se bavim – a to je disciplina koja nudi znanstveno potvrđene alate za kvalitetniji i ispunjeniji život. To nisu brza rješenja, nego konkretne vještine koje svatko može razvijati. Upravo zato već godinama ulažem u to da ih približim što širem krugu ljudi – kroz predavanja, radionice, medijske nastupe i pisanje na društvenim mrežama (Facebook, Instagram i LinkedIn). Na YT kanalu već se nalazi puno dostupnih resursa. Važno je raditi svakodnevno nešto da si pomognemo – mindfulness vježbe, fizičku aktivnost, dijeliti svoje brige s okolinom, potražiti stručnu pomoć i podršku. To je maraton – ne možete izdržati samo na “mišiće” nego ste primorani stvarno promijeniti način funkcioniranja kako biste bili dovoljno dobro i za dijete, i za sebe, i za odnos.

Kako se općenito nositi s brigom i stresom koji neminovno dolaze s roditeljstvom, a koji mogu ostaviti ozbiljne posljedice i na zdravlje roditelja, koji bi bio Vaš savjet?

Ima ona izreka: “Dijete ne treba samo dobru mamu, treba mamu koja je dobro.” Svako ulaganje u brigu o sebi – višestruko se vraća cijeloj obitelji. Važno je da i mama koja u ranom razdoblju rastrgana na sto strana dobiva dovoljno predaha, da napravi nešto sebi za dušu, pa makar samo da se istušira u miru u najintenzivnijom razdoblju. Treba se i izjadati, popričati s nekim, prijateljicama, a i stručnom osobom. Delegirati zadatke jer mama ne može sve sama. Ako se pojave simptomi postporođajne depresije i/ili anksioznosti, odmah reagirati i potražiti pomoć. Ne bi trebalo biti srama u tome. Ako se mama (a i tata) pobrine za svoje mentalno zdravlje, i dijete će biti dobro.

Postoje li neki praktični alati za samopomoć koje bi svaka majka trebala znati i koje može primijeniti odmah, u svakodnevnom kaosu?

Jedna od najučinkovitijih, a najjednostavnijih praksi jest svjesno zaustavljanje. Nekoliko trenutaka u danu dovoljno je da udahnemo, provjerimo gdje smo u mislima i osjećajima te donesemo svjesniju odluku. Takve male pauze akumuliraju se u veliku unutarnju snagu i jasnoću. Ovaj princip koristim na individualnim treninzima i u svom korporativnom radu s menadžerima i timovima – i pokazao se jednako snažan u poslovnom kontekstu kao i u privatnom životu.

Kako očevi mogu biti veća podrška svojim partnericama i djeci? Što bi svaka žena voljela da njezin partner razumije u ovom periodu?

Uloga očeva je ključna. Dok se majka brine za bebu, otac bi se trebao primarno brinuti za majku. To ne znači da ne sudjeluje u prematanju, kupanju, hranjenju i svemu ostalome za dijete, već da je njegova primarna uloga emotivno se pobrinuti za majku. Ohrabrivati je, saslušati je, pokazati empatiju kako bi se ona osjećala sigurnije dok se traži u novoj ulozi. Nažalost, i to su vještine koje nas većinom nitko ne nauči u životu. Zato sam jedno poglavlje posvetila vrlo praktičnim savjetima kako da tata najbolje podrži mamu u tom razdoblju. Smatram da će svaki otac koji pročita ovu knjigu puno bolje razumjeti svoju partnericu te znati da joj je posebna pažnja i obazrivost kojom ju je obasipao u trudnoći i dalje potrebna, dapače, još i u većem intenzitetu, barem dvije godine od rođenja djeteta. Ova knjiga u tom je smislu vodič koji pomaže i majkama i očevima bolje razumjeti sebe i stvoriti zdraviju obiteljsku dinamiku.

Koji je najbolji savjet koji ste Vi sami dobili od neke druge majke?

Poveži se s drugim mamama. I to onima koje imaju djecu istog uzrasta. To je doslovce splav za spašavanje jer vas najbolje mogu razumjeti oni koji trenutačno prolaze kroz slična iskustva. Ja sam se povezala s mamama u kvartu preko patronažne sestre i ne mogu opisati koliko mi je značilo što smo u tim grupama mogle dijeliti dnevne izazove – hranjenje, dojenje i izdajanje, nespavanje, boleštine… a nakon toga tantrumi i slične divote. Treba nam takvo neposredno razumijevanje i ponekad savjet ili ogledalo.

Što biste voljeli da svaka žena koja čita knjigu “100 lica majčinstva” osjeti i zna, čak i ako trenutno prolazi kroz najteže razdoblje?

Draga mama, voljela bih da znaš… ako ti je sad teško – da je to normalno i da nisi jedina. Da će svako intenzivno razdoblje proći. Stvarno hoće. Postat će lakše. Pobrini se za sebe, uzmi predah, ali i aktivno traži pomoć od drugih. Ne moraš sve sama. i… Dobra si mama. <3

Promocija knjige “100 lica majčinstva” održat će se u Zagrebu, 6. studenoga, u 18:30 u Novinarskom domu. Ulaz je slobodan.

Foto: AnnaZhuk/iStock via Getty Images Plus, PR