NE ŽELIM ODRASTI…

by | 14 ožujka, 2011
PITALI SMO IH U KOJIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA PREPOZNAJU DIJETE U SEBI?
 

 


Ma ja sam još uvijek jedno veliko dijete i mislim da je to odlično. Ako život gledamo ozbiljnim očima, propuštamo ono zabavno u njemu, a ja tako ne želim živjeti.

Leon Pavić, turistički vodič

 

S obzirom da sam nedavno postao otac, svjestan sam da bih trebao odrasti i posložiti si prioritete u životu. Moja supruga me stalno mrko pogledava kad mi popuste kočnice i zaboravim da moram biti uzor djeci. Ja se zaigram s njima pa ležimo na tepihu i igramo se njihovim igračkama. Moram priznati da me to ponese i da ustinu pomislim da sam njihovo godište. Mislim da je to lijepi odmak od stvarnosti i stvarno uživam u tome. No problem nastaje kad postanu nestašni i više me ne doživljavaju ozbiljno kada nastojim biti autoritet.

Vedran Brzić, menadžer

 

Volim vjerovati da je neki dio tog nečeg ‘djetinjeg’ u meni ostalo i danas. Naravno, odgovornost prema poslu i svijet ‘odraslih’ smanji tu dozu bezbrižnosti iako bismo svi voljeli da nije tako. No, taj osjećaj se zna pojaviti redovito na nekim putovanjima ili u krugu najbližih.

Daniel Delale, voditelj i urednik Nove TV

 

 

 


Odrastanje je neminovan fizički proces kojem pridonose i socijalni elementi, jer nas društvo prisiljava da se lišimo djetinjih misli i ubacimo u životnu utrku. Ipak, treba zadržati jedan dio djeteta u sebi koji se kod mene očituje u povjerenju prema ljudima, jer svaki put kada mi se netko nasmije, ja mislim da mi želi dobro, a to, naravno, ne mora biti istina.

Ivo Perkušić, voditelj Nove TV

 


Nastojim biti maksimalno ozbiljan kad sam na poslu i u poslovnoj komunikaciji, jer mislim da tu nema mjesta djetinjoj komunikaciji. Kad su žene u pitanju, tu podjetinjim, a mislim da one to i vole, jer ih majčinski instinkt navodi na to da nas odgajaju, pa najviše vole nestašne dječake. Treba znati odabrati trenutak u kojem možeš biti dijete.

Saša Jajić, poduzetnik

 

Mislim da si još uvijek mogu priuštiti da se ponašam kao dijete, jer me još uvijek većinom financiraju roditelji. U komunikaciji s njima ponašam se kao mala beba koja ne znat oprati svoju odjeću, koja bi ostala gladna ukoliko joj mama ne bi pripremila ručak itd. Dijete sam i kad krenem na nogomet kad krene rasprava s dečkima, no kad je u pitanju fakultet ili koji studenstki posao, maksimalno sam ozbiljan, jer situacija to iziskuje.

Ivan Vidović, student

 

Svaki muškarac, kao uostalom i svaka žena, s vremena na vrijeme pokaže nešto djetinje u sebi. Mislim da su u pitanju trenuci u kojima smo uistinu opušteni i sasvim svoji. Mislim da to nije nužno loše i da je, štoviše, simpatično. Problem nastaje onda kad se pojedinci počnu ponašati kao derišta, a ne kao djeca.

Bojan Markotić, student