Najtužnija scena iz “Titanica” krije nevjerojatnu i istinitu priču o ljubavi

Svatko tko je gledao “Titanic” sigurno se sjeća bake i djeda koji, ležeći na krevetu u svojoj kabini dok ledena voda nadolazi, zagrljeni i mirno čekaju kraj. Prizor iz legendarnog filma dirnuo je tada i najtvrđa srca, ali malo ljudi je znalo da nije bila riječ o umjetničkoj slobodi nego o nevjerojatnoj istinitoj priči o ljudima koji su odbili spasiti se i odlučili su otići u smrt “onako kako su i živjeli – zajedno”.

Isidor i Ida Strauss su po mnogo čemu bili par iz snova. Ako je njihov brak i bio ugovoren od strane obitelji, ljubav između američkog biznismena njemačkog podrijetla, jednog od osnivača trgovinskog lanca “Macy’s” i dobro odgojene djevojke čija je obitelj tek nedavno iz Europe stigla u SAD, ubrzo je procvjetala i bila je iskrena i duboka.

Godine 1871. Isidor i Rosalie Ida su se vjenčali. Tijekom sljedećih 15 godina brak je okrunjen s čak sedmero djece.

Prijatelji i obitelj su Isidora i Idu smatrali srodnim dušama i supružnicima koji su bili nevjerojatno privrženi jedno drugom. Isidor je zbog svog posla puno putovao, ali je sa suprugom uvijek razmjenjivao i po nekoliko pisama dnevno.

Kada su djeca već odrasla, Ida i Isidor više nisu imali razloga da budu razdvojeni, pa je Ida često putovala sa suprugom. To je bio slučaj i te fatalne zime 1911./1912. godine.

Par je zimu proveo u Europi, prije svega u Francuskoj. Bilo je predviđeno da se kući vrate ranije, ali je štrajk proizvođača ugljena u Engleskoj odgodio njihove planove. Isidoru je rečeno da će prema SAD-u, dokle god traje štrajk, sigurno isploviti samo jedan brod – velebni, “nepotopivi” Titanic.

I tako su se Isidor i Ida našli na putu za SAD 14. travnja 1912. godine kada je Titanic udario u ledenu santu i počeo tonuti.

Što se dogodilo na Titanicu pročitajte na sljedećoj stranici

Zabilježeno je da je par došao do čamca za spašavanje broj 8 u pratnji služavke gospođe Strauss, Ellen Bird. Kako je riječ bila o gospođi i gospodinu u godinama, časnik zadužen za evakuaciju im je ponudio mjesta u čamcu, ali Isidor je odbio spasiti se dokle god na Titanicu ima žena i djece.

Nakon toga, ni Ida nije htjela ući u čamac.

– Živjeli smo zajedno puno godina. Neću se sad odvojiti od svog supruga. Kao što smo živjeli, tako ćemo i umrijeti – zajedno – rekla je Ida, a ovome su svjedočili mnogi koji su već bili u čamcu.

Iako ju je suprug molio da se spasi, Ida nije promijenila mišljenje. Svojoj služavki je dala bundu rekavši jednostavno da “njoj neće biti potrebna” i smjestila je u čamac, a onda se sa suprugom povukla. Zadnji put viđeni su kako sjede na palubi i drže se za ruke dok se oko njih sve ruši i nestaje u ledenim vodama Atlantskog oceana.

Kada su preživjeli putnici brodom “Carpatija” stigli u New York, mnogi su, uključujući i služavku Ellen, ispričali novinarima priču Isidora i Ide Strauss, nazivajući je “najnevjerojatnijim primjerom ljubavi i privrženost” i ona se munjevitom brzinom proširila svijetom. Rabini su je tijekom službi u sinagogama prepričavali vjernicima, novine su pisale o njoj, posvećena im je čak i pjesma – “Katastrofa Titanica”, koja je bila popularna među američkim Židovima.

Isidorovo tijelo je pronađeno i identificirano, ali je Idino zauvijek ostalo negdje u dubinama oceana.

Ipak, na Straussovom grobu u Bronxu njihova ljubav zauvijek je ovjekovječena jednim jednostavnim citatom iz “Pjesme nad pjesmama”: “Voda ne može ugasiti ljubav – niti je može potopiti“.

Izvor: Life Content
Foto: Printscreen, Wikipedia