Muzej prekinutih veza: Ostaci ljubavi

by | 15 veljače, 2014

Rijetki završavaju veze na filmski način bacajući stvari od bivše ljubavi kroz prozor ili paleći ih na plaži. Velik broj i danas posjeduje predmete od kojih se ne mogu odvojiti, jer ako je ljubav i propala, ne znači da nije ništa vrijedila, a baš ti mali ‘podsjetnici’ vraćaju nas u lijepo ili ružno razdoblje koje bismo iz nekog razloga željeli zapamtiti. I u tome nema ničeg lošeg, dapače, no ako ne znate kamo biste s tim ‘podsjetnicima’, znajte da postoji jedno mjesto samo za njih.
Razgovarala: Zrinka Bertović Skračić

Muzej prekinutih veza doživio je prvu izložbu u Zagrebu 2006. godine, a od tada je izložba posjetila 18 zemalja, te je od 2010. dobila svoj stalni postav u Zagrebu. Ideja o izlaganju predmeta koji su podsjetnici na neke bivše ljubavi univerzalna je, jer jako puno ljudi ima neke ‘podsjetnike na bivše’ koje nemaju srca baciti, ali ni gledati svaki dan. Umjesto da se nađu u nekoj prašnjavoj kutiji na tavanu, s izvjesnim putovanjem prema smeću za neodređeni broj godina, u Muzeju ove relikvije propalih veza puno više govore o različitim ljubavima i njihovim sudbinama. Detaljnije nam je o svemu ispričala Marija Vladušić iz Muzeja prekinutih veza.

Otkud je potekla ideja o onome što je kasnije preraslo u Muzej prekinutih veza?
Ideja o Muzeju prekinutih veza rodila se iz osobnog iskustva njegovih dvoje autora – Olinke Vištice, producentice kulturnih projekata i Dražena Grubišića, akademskog slikara koji se bavi vizualnim umjetnostima. Ideja je niknula za vrijeme prekida njihove višegodišnje veze, tijekom brojnih pokušaja da ju spase, transformiraju i u konačnici prebrode.
Što učiniti sa svim ‘simbolima’ ljubavi, materijalnim i nematerijalnim, koje sakupimo tijekom veza? Ne bi li bilo divno da postoji muzej neke vrste koji bi pomogao s čuvanjem tih predmeta? Podijelivši svoja razmišljanja s prijateljima, Olinka i Dražen naišli su na oduševljene reakcije i odlučili realizirati ovaj zajednički projekt inspiriran ljubavi i njezinim sudbinama. Radi se o jednoj od onih jednostavnih ideja koje svoj oblik poprime u razgovoru, a trebalo je proći nekoliko godina da bi ideja konačno postala stvarnost.

Izvojeni eksponati:
Bicikl (1990. – 2001.; Zagreb, Hrvatska)
Ovo je artefakt iz veze u prošlom životu. Jedna od stvari koje nikada nisam ponijela sa sobom. (Nadam se da su one ostale prema mojoj želji završile u Caritasu).
Osoba s kojom sam bila nakon ove veze smatrala je to nevjerojatno glupim, otišla je do mog bivšeg i donijela bicikl. Kada sam odlazila iz ove druge veze, bio je nesnosno vruć ljetni dan. Učinilo mi se nevjerojatno glupim ići pješice ili tramvajem. I tako sam sjela na bicikl… U svakom slučaju, super je imati prijevozno sredstvo za odlazak iz veze.

Neotvorene tange od bombona (2004. – 2008.; Winterthur, Švicarska)
Ovako je on zamišljao „romantiku“: tange od bombona. Nasmijala sam se, ali ih nikad nisam raspakirala. Nikad mi nije kupio cvijeće, jer je cvijeće, tvrdio je, poklon za dosadne. Poklanjao mi je kobasice ili nove dijelove za bicikl. Nije me smetalo jer sam ga voljela. Nakon četiri godine ispostavio se jednako škrt i jeftin kao i pokloni. Prevario me s kolegicom s posla i ostavio preko e-maila.

Sjekira (1995.; Berlin, Njemačka)
Bila je prva žena kojoj sam dozvolila da se useli k meni. Svi moji prijatelji smatrali su da se moram naučiti više otvoriti prema ljudima. Nekoliko mjeseci nakon njezinog useljenja dobila sam ponudu za putovanje u SAD. Nije mogla poći sa mnom. Očiju punih suza rastale smo se u zračnoj luci, s uvjerenjem da ona neće preživjeti tri tjedna bez mene. Po mom povratku rekla mi je: „Zaljubila sam se u drugu. Poznajem je jedva četiri dana, ali znam da mi može pružiti sve ono što ti nisi kadra pružiti.“
Bila sam banalna i upitala je o njezinim planovima s obzirom na naš zajednički život. Kako mi ni sutradan nije dala odgovor, jednostavno sam je izbacila. Odmah je otišla na odmor sa svojom novom djevojkom, ostavivši sav svoj namještaj kod mene. Nisam znala što učiniti s vlastitim gnjevom – na Karstadtu sam kupila ovu sjekiru kako bih se „ispuhala“ i priuštila joj barem mali osjećaj gubitka koji očito nije imala nakon prekida naše veze. Tijekom 14 dana, svakodnevno sam cijepala jedan po jedan dio njezinog namještaja. Krhotine sam čuvala kao vanjski izraz mog unutarnjeg stanja. Što se više njezina soba punila smrskanim namještajem poprimajući izgled mojih osjećaja, ja sam se počela oporavljati. Dva tjedna poslije prisilnog izbacivanja, pojavila se na vratima kako bi uzela namještaj. Bio je lijepo složen u hrpice drvenih ostataka. Uzela je tu kramu sa sobom i otišla iz mog stana zauvijek. Sjekira je tako promovirana u terapeutski instrument.

Ključ – Vadičep (23. 1. 1988. – 30. 6. 1998.; Ljubljana, Slovenija)
Govorio si mi o ljubavi i svaki dan poklanjao male poklone: ovo je samo jedan od njih. Ključ do srca. Zaludio si me, samo nisi htio spavati sa mnom. Shvatila sam koliko si me volio tek kada si umro od AIDS-a.

Potkoljena proteza (Proljeće 1992.; Zagreb, Hrvatska)
U bolnici u Božidarevićevoj ulici u Zagrebu upoznao sam lijepu, mladu i ambicioznu socijalnu radnicu iz Ministarstva obrane, koja mi je kao ratnom vojnom invalidu pribavila određene materijale potrebne za izradu ove proteze i tu se rodila ljubav. Proteza je izdržala duže. Jači materijali!

Intimo šampon (1995. – 1996.; Split, Hrvatska)
Kada je veza bila prekinuta, moja majka ga je koristila za pranje stakala. Tvrdi da je izvrstan.

Više pročitaje u tiskanom izdanju “Ljepote&zdravlja”…