Moja priča: Imam 31 godinu i karcinom jetre i kostiju, no naučila sam kontrolirati svoje negativne misli

by | 30 travnja, 2020

Postoje trenuci kad imaš osjećaj da stojiš usred tornada koji te kida na komadiće i misliš da nikad neće prestati. No vjetar posustane. Shvatiš da si još na nogama. Vidiš njih, neke ljude koji ti se ušuljaju u život i obore te s nogu iako se niste uživo ni upoznali. 

Upravo to i jest čar društvenih mreža, to što u moru svega postoje biseri koji te inspiriraju, ohrabruju, očaravaju i osvoje na prvu. Nekolicinu osoba sam upravo tako (barem virtualno) upoznala, a jedna od njih, do koje me život spontano, doveo je i 31-godišnja Matea Krajinović iz Slavonskog Broda. Na prvu posve normalna žena koja je tek prije nekoliko godina uplovila u obiteljski život, no na drugi – najveći borac kojeg sam ikada upoznala. Matea, naime, boluje od karcinoma jetre i kostiju, a svoju vjeru i izrazito snažni i pozitivni duh ne potiskuje ni kada je najteže. Dapače, živi dan po dan u zagrljaju svoje šestigodišnje kćeri Paule i supruga, kao vječiti optimist koji vjeruje da će sve u životu jednom proći, koliko god da je teško.

Sve je krenulo 2016. godine kada je nakon konstantne boli ispod pazuha u periodu od tjedan dana, Matea napipala kvržice na dva mjesta – ispod pazuha i na dojci. „Uputila sam se doktoru i nakon pregleda, snimanja i punkcije pokazalo se da je riječ o zloćudnom karcinomu s metastazama na limfnim čvorovima. Prva pomisao mi je bila da ću umrijeti i osjetila sam neopisivu bol. Mislila sam da nisam došla na vrijeme budući da je metastazirao, ali evo me, još uvijek sam tu, započela je u optimističnom tonu svoju priču. Ono što je uslijedilo bilo je zapravo bolnije i od same dijagnoze – Matea je tu vijest trebala priopćiti svojoj tada 2 i pol-godišnjoj kćerkici Pauli.

Sjećam se da sam čitala nalaz i plakala, a Paula mi je prišla i pitala me zašto plačem, je li ona nešto napravila. Spustila sam nalaz, zagrlila sam ju i rekla joj da ništa ne brine, da mi je nešto upalo u oko. Nisam mogla dopustiti da me vidi u takvom stanju. Objasnili smo joj da sam bolesna i da ću ići na terapije da mi bude bolje. I sama vidi da većinom ležim, shvaća puno toga, ali nema kukanja ni plakanja pokraj nje. Zbog nje moram ostati snažna“, priča Matea. Nedugo nakon toga, krenule su kemoterapije u Zagrebu, a sukladno s tim i gubitak kose. „Suprug mi je obrijao glavu, a Paula je sva u čudu rekla kako želi imati frizuru kao ja“, prisjeća se.

Prolazili su dani, mučnine, putovanja, odvajanja od kćeri, kemoterapije, operacije i zračenja, ali tada 28-godišnja Matea uspjela je pobijediti rak dojke i svaki strah koji ju je pokušao slomiti. Svaka tri mjeseca naredne dvije godine nalazi su bili odlični, život joj se vratio u normalnu, do jednog trenutka kada joj se opet svijet preokrenuo. Nakon dvije godine, bolest se vratila. Metastaze na jetri i kostima. Odmah su mi rekli da se ne može operirati i da mi moraju izvaditi oba jajnika. Budući da je karcinom hormonalno ovisan, u te dvije godine, primala sam injekcije i stavljena sam u umjetnu menopauzu, no jajnici su ipak radili svoje“, priča mi Matea dok prima novu turu kemoterapije i nastavlja „Nakon operacije, dobila sam odobrenje za pametan lijek i injekcije. Terapiju sam dobro podnosila osim debljanja i umora koji su bili nuspojava. Tako sam uspjela držati bolest pod kontrolom godinu dana, s ciljem da se spriječi širenje, no došla je još jedna loša vijest – lijek više ne djeluje. Dogodila se progresija na jetri i zadnja opcija su mi kemoterapije koje sam upravo počela primati. Nakon tri mjeseca, vidjet ćemo u kojem sam stanju po CT-u.

I koliko god bilo teško, raspoloženje, psiha i emocije osciliraju, lome se i opet podižu, Matea je strah kroz posljednje četiri godine naučila pobijediti, a naučila je i biti fokusirana na pozitivne misli, obitelj i vjeru s kojom se kroz bolest još više povezala. Oni joj daju snagu i zbog njih se i ova borba doima lakšom. Ne želim negativne misli, time si samo mogu pogoršati stanje, ali naravno da bude borbi. Liječnica mi je otvoreno rekla da lijek za moj rak ne postoji i da će doći period kada ništa nećemo moći poduzeti u vezi bolesti. Teže mi pada što moja obitelj pati i što prolazi kroz bolest sa mnom. Paula je dobila tikove u govoru zbog cijele situacije, a ja joj ne mogu pružiti puno toga i to je zapravo najveći dio u kojem ja patim. Suprug je više od godinu dana na bolovanju zbog mene i vodi brigu o svemu“, govori Matea i ističe kako je on njihova hodajuća ljubav, a situaciju u svakom slučaju nitko ne može promijeniti, pa ju je prihvatila i bori se. A kada bude preteško, ne preispituje već se preda vjeri i tamo pronalazi svoj mir i utjehu.

Nije važno trpiš li ovdje, nije važno što moraš podnijeti, nego samo jedno je važno, voliš li ti čovjeka, voliš li ti sebe, jesi li dovoljno pametan da vidiš, ovdje se ništa ne može imati… Ovdje je samo jedno važno, činiti dobro čovjeku, voljeti čovjeka, protiv nikoga ništa ne imati. Tomislav Ivančić”, misao je koja ju vodi kroz život.

Nova tura kemoterapija krenula je prošli tjedan, a vječiti optimist u Matei ne dopušta joj da misli na išta drugo osim toga da – sve u životu prolazi, pa tako i ovo sada. „S obzirom na to da sam upoznata s tim kako izgledaju kemoterapije, mislila sam da će mi puno teže pasti, ali osjećala sam se kao da idem vaditi krv. Bila sam potpuno smirena. No već drugi dan nastupile su standardne reakcije na kemoterapiju – bolovi u kostima u cijelom tijelu, temperatura i nedostatak snage za išta drugo osim ležanja. Kemoterapije uništavaju i zdrave stanice, ali vjerujem da će zaustaviti i širenje raka i baš zbog toga moram izdržati. Teško je, ali znam da će proći, a onda opet idemo ispočetka“ priča Matea i govori kako ne razmišlja o budućnosti već živi dan po dan. S obzirom na sve što je prošla, naučila je da sutra ne postoji, tu je sada, u ovom trenutku i kreće se korak po korak.

Iako premlada, Matea je naučila brojne lekcije i postala je i moj (a vjerujem i vaš) simbol superheroja, žene koja ne odustaje, koja punog srca grize i ne staje bez obzira na sve prepreke na koje nailazi. Ona je tu, među svima nama, da nas omekša, osvijesti i podijeli nešto ljubavi koje ima u svom mladom i nasmijanom srcu. Ona je tu da nam svima bude primjer što znači – ne odustajati.

Foto: Privatna arhiva