MOJA INDIJA (prvi dio)

by | 4 prosinca, 2019

S obzirom na činjenicu da na godišnjem odmoru nisam bio punih godinu dana i da mi je svojevrsna tradicija postala jednom godišnje otići na nešto udaljenije destinacije koje podrazumijevaju izlazak iz vlastite komforne zone, Indija se činila kao savršen odabir. Budući da sam dosad putovao u vlastitom aranžmanu u azijske zemlje poput Vijetnama, Kambodže i Tajlanda, vjerovao sam kako mi neka posebna priprema ni ovog puta neće biti potrebna te kako ću se brzo prilagoditi na novo okruženje. Drugim riječima, vjerovao sam da sam spreman na sve izazove koji me čekaju i veselila me činjenica da ću upoznati tu čudesnu zemlju o kojoj se toliko puno toga zna, no koja unatoč masovnom turizmu i brojnim istraživačima koji neumorno u nju dolaze s godinama niti malo ne gubi na svojoj mističnosti i posebnosti. Već prvi dan pokazalo se da je moja pretpostavka o vlastitoj spremnosti bila u potpunosti pogrešna, a u idućih 21 dan putovanja uspio sam poljuljati i preispitati još podosta svojih mišljenja i stavova, ali i razbiti nekoliko predrasuda za koje sam shvatio da ih ipak nosim negdje u sebi. U cijelom tom procesu, najviše me pak iznenadila vlastita količina strpljenja i odabir „gledanja kroz prste“ na stvari koje u svakodnevnom životu sigurno nikad ne bih tolerirao. No, ovdje su one normalne i nema smisla gubiti živce na njih –  suludo opasan promet i neizmjerno opasan pothvat prelaska pješačkog prijelaza, količina automobilskih truba, od kojih nakon pola sata ne čujete ni vlastite misli, užasno velika količina smeća, prljavštine i smrada, zrak koji je toliko onečišćen da vas pri svakom udahu zapeče u plućima i zagrebe u grlu… No tu su onda i simetrični vrtni gradovi prepuni raznolikog drveća i bilja, nepodnošljiva lakoća postojanja suživota ljudi i životinja, neopterećenost nebitnim, monumentalnost kulturnih znamenitosti koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, hrana čiji raskošni okus još dugo nakon jela osjećate na okusnim pupoljcima… Sve je to Indija, a ovo je moja priča o njoj koju donosim u nekoliko nastavaka.

DAN 1. Putovanje iz Zagreba za New Delhi

Put u Indiju počeo sam planirati u svibnju zajedno sa svojom vjernom supatnicom na svim putovanjima. Ana je moja prijateljica od srednjoškolskih dana, a iako su oni već davno iza nas i oboje smo zapravo odrasli ljudi s karijerama u medijima i PR-u, čini mi se kako smo u osnovi oboje ostali isti ljudi otprije 15-ak godina kad smo se prvi put upoznali u razredu. Veseli nas sve što je drukčije, sve ono što podrazumijeva drmanje učmale svakodnevice i upravo su putovanja na koja zajedno idemo trenuci u kojima najviše uživamo. Budući da redovito pratim ponudu Qatar Airwaysa, aviokompanije s kojom smo posljednjih godina putovali na više destinacija i za koju uistinu uvijek znam da ćemo putovati po određenim standardima kvalitete od kojih se ne odstupa, iznimno me razveselila njihova rođendanska ponuda povodom šest godina uspješnog poslovanja zagrebačkog ureda koja je uključivala 40 posto popusta na cijene svih karata. U tom trenutku znali smo da bolju cijenu karata nećemo naći pa smo se odvažili i kupili dvije povratne  karte za Indiju. Kao i u slučaju odabira aviokompanije, s odabirom smještaja također nismo htjeli riskirati te smo putem Bookinga odabrali smještaj za sva tri tjedna u Indiji. Trudili smo se pri tome kombinirati hotele,  hostele i privatan smještaj pa smo, uz redovite akcije koje Booking ima, s cjelokupnim iznosom i vrijednosti koju smo dobili za novac, smještajem bili iznimno zadovoljni.

Prethodno rješivši vizu, na put smo krenuli u ponedjeljak, 25. 11. u 8 i 40 ujutro, letom Qatar Airwaysa iz Zagreba  za Dohu, svojevrsni „Frankfurt Istoka“.  Iako nam je nakon pet i pol sati ugodnog leta primamljivo zvučala ponuda da vrijeme presjedanja u Dohi prikratimo jednostavnim dobivanjem tranzitne vize na šalteru u zračnoj luci te da tako doživimo malo gradskog ugođaja katarske metropole, od te zamisli brzo smo odustali shvativši da za to ipak nemamo dovoljno vremena. U Dohi smo vrijeme do čekanja leta za New Delhi kratili obilazeći izloge na Hamadu, zračnoj luci koja se posljednjih godina intenzivno širi zahvaljujući ponajviše predstojećem svjetskom nogometnom prvenstvu koje će se održati u Katru. Hamad se može pohvaliti i jednim od  najvećih duty-free područja na svijetu. Osim razgledavanja izloga svjetskih brendova, vrijeme smo provodili i u tzv. „mirnim prostorijama“ za žene i muškarce u kojima se putnici prije nastavka svoga putovanja mogu odmoriti u udobnim nagnutim foteljama smještenim u mirno okruženje. Nakon tri sata čekanja, stiglo je vrijeme i za naš let za New Delhi. Iako je zrakoplov bio krcat putnicima, među kojima je bilo i mnoštvo djece, iznenađujuće ugodnih tri i pol sata, koliko je trajao let, prošlo nam je zapravo jako brzo. Pri slijetanju na Međunarodnu zračnu luku Indira Gandhi, prvi smo se put zapravo susreli s ležernošću shvaćanja vremena kod Indijaca. Iako smo bili super raspoloženi, nepregledan red za e-vize koje su ispunjavale horde stranaca, poput domino-efekta stvorile su i zastoj kod isporuke prtljage, pa smo na svoje kofere čekali nevjerojatnih sat i pol vremena. Kad smo ih konačno dobili, uslijedila je nova avantura – prijevoz od zračne luke do hotela La Sapphire.

Nakon silnih kontradiktornih informacija o sigurnosti uzimanja taksija i Ubera u Delhiju, odlučili smo se ipak na uzimanje nacionalnog taksija, čiji predstavnici rade na šalterima u zračnoj luci, koji nas je na koncu i doveo do prvog hotela koji smo bukirali u Delhiju, La Sapphire Hotel. 

U neposrednoj blizini aerodroma, taj smo hotel odabrali zbog činjenice da je lokacijom blizu sjevernom Delhiju i tzv. Diplomatskoj četvrti, koju smo istražili prije puta i koja je prepuna restorana koji nude sve – od tradicionalne indijske hrane pa sve do sushija, tajlandske i zapadnjačke kuhinje.

Razina sigurnosti i ispravnosti hrane u gradu s 20 milijuna stanovnika u kojem sustav kanalizacije na pojedinim mjestima uopće ne funkcionira, i u kojemu se voda iz slavine ni pod razno ne smije konzumirati, restorani s dobrim recenzijama koji nude kvalitetnu hranu za korektan iznos, uistinu su važan faktor.

Također, s obzirom na vrijeme slijetanja u New Delhi, htjeli smo hotel koji ima dobre ocjene korisnika na Bookingu čije osoblje neće „zamjeriti“ naš dolazak u četiri sata ujutro. Nakon brzinskog upisa na recepciji, smjestili smo se u sobu i, svladani umorom, prespavali veći dio dana.

Ipak, svjesni da u Indiju nismo došli spavati i boraviti u sobi, u kasnim poslijepodnevnim satima izašli smo na ulice vrelog Delhija čiji je zrak toliko onečišćen da nas je u nosu i plućima već u prvim koracima počelo peći. Život u Indiji događa se upravo na ulici – od zvukova automobilskih truba ne čujete ni vlastite misli, a kamoli ono što vam žitelji Delhija dobacuju u prolazu.

Uglavnom je riječ o vozačima popularnog i praktičnog tuk-tuka, ali tu i s trgovci, djeca, prosjaci… Našu smo turu započeli šetnjom Diplomatskom četvrti, u kojoj su smještene gotovo sve ambasade u Indiji. Taj dio Delhija je značajno čišći i sređeniji od drugih njegovih dijelova. Nakon izvrsnog zelenog curryja s repovima kozica te hrskavih spring rolica u odličnom azijskom restoranu Side Wok, iz Diplomatske četvrti spustili smo se do Raisina Hillsa, područja New Delhija u kojem se nalaze  sve najvažnije vladine zgrade u Indiji, uključujući Rashtrapati Bhavan, službenu rezidenciju indijskog predsjednika, kao i ured indijskog premijera, parlament te brojna ministarstva.

Impresivni i masivni kompleks zgrada čuvaju brojni naoružani vojnici i vojnikinje. Zanimljivost je da se na većini širokih ograda oko tih zgrada posve slobodno i neopterećeno nalaze majmuni. Na njih danas poslijepodne u Delhiju nitko osim valjda Ane i mene nije obraćao pozornost, no nama je njihovo šetanje između automobila bila posve nadrealna slika koju smo upamtili. 

Široke avenije koje okružuju spomenuti  kompleks vladinih zgrada ovdje su gradili Britanci, a svojom čistoćom odskaču od drugih dijelova Delhija te ih okružuju brojni parkovi i poznati vrtovi poput Mughala, Jantar Mantara, kao i Rajpath Aree koji vodi sve do monumentalnih vrata Indije, veličanstvenog vojnog spomenika. 

Šetnju smo nastavili sve do Connaught placea, užurbanog poslovnog i financijskog središta kojim dominiraju bijele zgrade u georgijanskom stilu, s restoranskim lancima, starinskim kinima, barovima i indijskim restoranima. 

Kratku kavu i stanku za internet obavili smo u Starbucksu, koji se također nalazi na tom području i koji u Indiji očito uživa jednaku popularnost kao i drugdje u svijetu budući da je bio krcat lokalnim stanovništvom svih dobi. Kao i oni, i mi smo utonuli u plavo svjetlo naših zaslona na mobitelu i uživali u surfanju. S obzirom na to da se korištenje interneta i spajanje na Wi-Fi mreže restorana i kafića u Delhiju pokazalo problematičnim za strance jer se u većini slučajeva zahtijeva indijski broj telefona, u tim smo malim trenucima pobjede i opuštanja uživali maksimalno. Već sutradan čekao nas je put u Agru, a u indijsku prijestolnicu vratit ćemo se pri kraju našeg putovanja, kad ćemo istraživanju njezinih najzanimljivijih  dijelova posvetiti tri dana.

Tagovi:

Ana Butigan indija nikola grbin