“Pupkovina” Maje Klarić intimna je zbirka poezije o majčinstvu

Majčinstvo je jedno od onih iskustava koje istovremeno mijenja tijelo, identitet i unutarnji svijet žene, a rijetko ga je moguće do kraja pretočiti u riječi. Za pjesnikinju Maju Klarić poezija je bila najlogičniji način da zabilježi emocije, preispitivanja i strahove koje uloga majke sa sobom donosi.

Njezina zbirka poezije “Pupkovina” vrsta je dnevničkog zapisa, u koje je Maja pretočila sve osjećaje povezane s majčinstvom. Pupkovina, priča nam pjesnikinja, veza je koja nas veže s djecom, vlastitim majkama te generacijama žena koje su živjele prije nas. Zato je upravo pupkovina zavrijedila mjesto na naslovnici nove zbirke Maje Klarić, koja nam je otkrila sve o njezinu nastanku, ali i vlastitom iskustvu s transformativnim majčinstvom.

Kako je nastala ideja za “Pupkovinu” – je li prvo došla želja da pišete kao majka ili kao pjesnikinja?

Zbirka je nastajala vrlo spontano i polako, bez namjere da jednog dana bude ukoričena. Pjesmom bih obilježila neki poseban trenutak u razdoblju postajanja majkom, bilo da se radilo o iščekivanju rođenja, prvim osmijesima, koracima, rođendanima… Kao i obično, osjećala sam potrebu da ih obilježim, ali i nalet inspiracije u tim posebnim prigodama i trenucima intenzivnih emocija, ali i u sitnim, svakodnevnim događanjima koje sam htjela upamtiti. Kroz godine sam shvatila da su mi upravo pjesme najtočniji i najdragocjeniji spomenari trenutaka, bilo na putovanjima ili s djecom, kao što je sada slučaj. U njima se isprepliće i iskustvo majke i iskustvo pjesnikinje, htjela sam pjesničkim jezikom ispisati ono što majke osjećaju u prvim godinama s djetetom, i kako se mijenjamo kao osobe.

Je li ova knjiga, na neki način, vaš osobni dnevnik kroz majčinstvo?

Svakako, ona je moj osobni dnevnik, ali je smatram i univerzalnim iskustvom, vodila sam se mišlju da se u njoj pronađu majke istoga mišljenja i senzibiliteta, očevi, bake i djedovi, ali i svi mi koji smo nečija djeca, da se pronađemo u momentima koji su nam se možda svojedobno činili teškima, ali smo ih prebrodili, ili u onima koje nismo zapamtili, a htjeli smo. Kao što je slučaj i s mojim ostalim zbirkama, kroz osobno iskustvo progovaram o univerzalnim temama.

Što vas je najviše iznenadilo u vlastitom iskustvu ranog majčinstva? 

Najviše me je iznenadila vlastita upornost i strpljivost, trud koji sam spremna ulagati. Oduvijek sam voljela improvizirati, donositi impulzivne odluke i odmah djelovati. Majčinstvo me naučilo da usporim, pričekam, razmislim, donesem razboritu odluku. Danas smatram da je najvažnija osobina koju roditelji moraju imati upravo strpljenje jer se s djecom, koja prebrzo rastu, sve ipak odvija sporo i iziskuje vrijeme. 

Postoji li trenutak iz knjige koji vam je bio posebno teško ili emocionalno zahtjevno pretočiti u riječi?

U pjesmama u kojima se obraćam svojoj majci mislim da sam osjetila najveću knedlu u grlu ispisujući ih, možda zato što sam se pokušavala staviti u njezine cipele pa progovoriti iz njezine perspektive, što je često nezahvalno, nikad zapravo ne možemo znati što drugi misli i osjeća, čak ni kad nam to pokuša reći. Upravo sam stoga u tim pjesmama ostavila otvoren prostor i mjesto za dijalog, možda se ona nije osjećala tako kako ja mislim da jest, samo ona to na koncu zna.

“Pupkovina” je snažan naslov, kako ste do njega došli?

Pupkovina je riječ s mnogo značenja i koja nudi brojne interpretacija, od one doslovne i očite, do brojnih drugih veza i odnosa koje može tkati kroz život. Za mene predstavlja nešto neraskidivo, što nas veže s vlastitom djecom, ali i vlastitom majkom, s generacijama žena koje su nam prethodile. Ona je nit koja je omogućila sav ljudski život na planeti, najdragocjenija veza koja postoji i koja se nikada ne prekida.

Iako je knjiga vrlo osobna, vjerujete li da može progovoriti i onima koji nisu roditelji?

Svakako. Kad me pitaju o čemu je moja nova knjiga pa na prvu odgovorim da je o majčinstvu, osjetim da to nije ni približno precizan odgovor. Ona je prije svega o prisutnosti – u vremenu koje provodimo s djecom, ali i vremenu koje provodimo sa sobom, o prisutnosti u vlastitom tijelu koje doživljava promjene, i prihvaćanju tih promjena. O prihvaćanju novonastalih situacija, novih (ne)mogućnosti, o novome općenito. Radi se o bivanju u trenutku i našem našem stavu prema svemu što on nosi, pa se u tom smislu može obraćati bilo kojem čitatelju ili čitateljici.

Kao pjesnikinji, koliko vam zapisivanje misli i pretvaranje istih u poeziju pomaže da se nosite sa stresom, teškim i neplaniranim trenucima?

Za mene je poezija mjesto dijaloga sa samom sobom, najčešće pišem u naletu inspiracije, neproračunato, riječi provale iz mene, poteku. Tada kao da progovara moj unutarnji glas, moja podsvijest, sjena, tad se suočavam sa sobom i pokušavam zapisati, time i shvatiti, sve što osjećam a da toga nisam svjesna. Volim se vraćati svojim knjigama nakon nekog vremena, uz mjesec ili koju godinu odmaka, tada vidim kakva sam bila, kakva sam u međuvremenu postala, što me mučilo a što se razriješilo do trenutka ponovnog čitanja, ili nije. Više od ičega u ovom životu, mislim da me određuje poezija, ona je moj način viđenja i voljenja svijeta. 

FOTO: Privatni arhiv/PR