Kristina Kuzmič: “Želim biti za druge ono što sam ja trebala kad sam bila na dnu”

Kako biti odgovoran roditelj, kako prepoznati probleme, zaštiti svoju djecu? Pitaju se mnogi roditelji, a među njima i Kristina Kuzmič, svjetski poznata vlogerica hrvatskog podrijetla.

“Drago mi je što sam još ovdje”, tom rečenicom, koju je napisao danas 20-godišnjak Luka, koji se borio s depresijom i anksioznošću, završava knjiga koju je napisala njegova majka Kristina Kuzmič. “Znam kako ću… i druge laži koje sam si govorila dok sam odgajala depresivnog sina” (Profil) njezina je druga knjiga u kojoj hrabro, kao što to čini i u svojim videomaterijalima koje objavljuje na YouTubeu i na Instagramu, progovara o životu s depresijom, i roditeljskom osjećaju krivnje, srama, nemoći. Straha za život svog djeteta.

U Vašoj knjizi “Znam kako ću…” otvoreno govorite o svom životu i životu svog sina, svoje obitelji, i svim problemima. Je li Vam bilo teško donijeti takvu odluku, dati glas onome što bi mnogi prešutjeli?

Nije mi teško otvoreno govoriti o vlastitim borbama jer sam se, nakon godina javnog dijeljenja svojih priča, na to već navikla. I ne osjećam sram ni neugodu dijeliti svoja iskustva i borbe, jer svaki čovjek se s nečim bori. Samo što neki to skrivaju jer ih je strah osuđivanja. Ali nisam planirala govoriti o ovom dijelu svog života i podijeliti sve detalje jer nikad ne dijelim ništa javno o svojoj djeci bez njihovog punog pristanka. Prije nekoliko godina Luka i ja snimili smo video u kojem smo podijelili dio naše priče jer je on osjećao da su mu najviše pomogla iskustva drugih ljudi koji su se također borili. Nadao se da će, dijeljenjem svoje priče javno, možda pomoći nekome tko se osjeća sam. Taj je video doveo do knjige. Ova knjiga ne bi postojala da Luka nije bio potpuno uključen. Ne samo da je napisao posljednje poglavlje nego mi je pomogao i sa svim poglavljima koje sam ja pisala. Razgovarali smo o svakom od njih kako bi mogao dati svoje mišljenje i kako bi sve u knjizi bilo autentično onome što je on stvarno doživio i osjećao. Ipak, bila sam nervozna i osjećala nelagodu. Moja prva knjiga bila je također vrlo osobna, ali kod ove sam osjećala snažnu potrebu da ga zaštitim. Nazvala sam ga i rekla: “Znam da smo o ovome već puno puta razgovarali, ali jesi li stvarno siguran da ti je u redu sve što smo podijelili u knjizi?” On mi je rekao da stvarno vjeruje da smo donijeli ispravnu odluku i da se nada da će knjiga pomoći drugim obiteljima. Ponosna sam na njegovu iskrenost i otvorenost.

Kad gledate danas na to sve što se događalo, na probleme Vašeg sina, Vaše probleme, razvod, siromaštvo, obitelj, prihvaćate li sve to tako kako je bilo ili još uvijek promišljate što ste mogli bolje, osjećate krivnju za nešto što ste napravili, ili mislite da ste napravili nešto pogrešno, da ste griješili?

Napravila sam puno pogrešaka, ali se više ne kažnjavam zbog toga. Prestala sam na sebe stavljati nerealna očekivanja. U životu ću sigurno napraviti još puno pogrešaka i još puno toga imam za naučiti – ne zato što sam nedostatna, nego zato što sam čovjek. Sve dok mi je iskreno stalo, dok sam spremna priznati svoje slabosti, ispričati se i rasti, nemam razloga osjećati krivnju.

Koliko ste sami znali o depresiji u tom trenutku kada ste počeli primjećivati da se s Vašim sinom nešto događa?

Prošla sam jako teško razdoblje prije mnogo godina nakon razvoda, i zato, kad sam vidjela da se Luka bori sa sličnim osjećajem bezvrijednosti, mislila sam da znam kako mu pomoći jer sam znala što je meni tada pomoglo. Ali mentalno zdravlje je vrlo komplicirano. Ono što pomaže jednoj osobi možda neće pomoći drugoj. Naše su situacije bile vrlo različite. Moja je depresija bila više situacijska, dok je njegova klinička. U knjizi sam napisala da je jedna od prvih pogrešaka koju sam napravila pokušavajući pomoći Luki bila ta što sam krenula iz pretpostavki umjesto iz znatiželje.

Kako prepoznati depresiju, kako ste je prepoznali Vi i razlikovati ih od onih tipičnih dječačkih problema s identitetom koje prolaze svi u pubertetu?

Na početku sam mislila da su promjene u ponašanju i stavu kod Luke samo tipični simptomi adolescencije. Međutim, uskoro sam primijetila da on nije samo izbjegavao nas kao roditelje, kao što to rade neki tinejdžeri, već je počeo izbjegavati sve ono što mu je prije donosilo radost. Više nije uživao u stvarima koje su ga ranije veselile. Ono što je teško kod mentalnih bolesti je što se manifestiraju na različite načine kod različitih ljudi. Neki mladi ljudi počnu pokazivati destruktivno ponašanje, poput droge ili padanja u školama, dok drugi idu u suprotan smjer i čak se trude postati savršeni, skrivajući svoje stvarne emocije jer ne žele dodati stres roditeljima. Depresija nije uvijek očita, a vanjski svijet možda ni ne primijeti da nešto nije u redu. Normalno je osjećati se loše ili čak depresivno kad se suočimo s nečim stvarno tragičnim, ali klinička depresija može se dogoditi i kad sve u životu ide odlično. Možete se osjećati kao da ste na dnu, kao da je sve beznadno, iako se okolnosti ne mijenjaju. Savjet koji bih dala roditeljima je da stvarno obrate pažnju na svoje dijete, da ga slušaju, da ne odbacuju njegove osjećaje. Također, važno je otvoreno razgovarati o mentalnom zdravlju kod kuće, kako bi to postalo normalna tema o kojoj djeca mogu razgovarati bez straha od osude. Ako se djeca osjećaju ugodno, otvoreno će govoriti o svojim emocionalnim problemima, a to je prvi korak prema tome da im pomognemo.

Što Vam je bilo najteže tada, koji su bili Vaši najveći strahovi?

Bila sam zabrinuta oko puno stvari. Dugo sam živjela u strahu, neprestano. Brinula sam se da bi Luka mogao naškoditi sebi, da bi mogao oduzeti svoj život, brinula sam se da nikad neću pronaći rješenje koje bi mu pomoglo, brinula sam se da će se zauvijek osjećati tako užasno, brinula sam se kako ta sva situacija u našem domu utječe na moju drugu djecu. Morala sam raditi na sebi kako ne bih stalno polazila iz mjesta straha jer to nije bilo korisno za njega, a to je vrlo teško kad si roditelj koji odgaja dijete sa suicidnim mislima.

Prijelomi trenutak kada ste shvatili da su stvari izmaknule kontroli?

Te noći kad sam morala pozvati policiju i Luka je hospitaliziran u psihijatrijskoj bolnici. Osjećala sam se potpuno izgubljeno, bespomoćno i beznadno.

Tko Vam je bio i još uvijek jest najveća podrška?

Moj suprug. Iako je sav stres tijekom tog razdoblja negativno utjecao na naš brak (o tome u knjizi), uvijek je bio tu za Luku i mene, i još uvijek jest. Vrlo je pametan, strpljiv i pun razumijevanja. On je jedan od onih ljudi uz koje se jednostavno uvijek osjećaš podržano, sigurno, voljeno.

Kako ste Vi sačuvali svoje mentalno zdravlje?

Isprva sam stavila sebe na drugo mjesto, a onda sam shvatila da ne mogu biti dobar sustav podrške za Luku ako ne brinem o sebi. Zbog toga uvijek kažem roditeljima – nikad nemojte osjećati krivnju zbog toga što brinete o najvažnijoj osobi u životu vašeg djeteta, a to ste vi. Počela sam ići na terapiju, koja mi je pomogla kroz te teške dane, ali i kroz sav posttraumatski stres koji sam osjećala nakon što su stvari već postale bolje.

Kako je Vaš sin danas? Kakav odnos imate?

Danas je dobro, a u teškim danima zna što mu pomaže. On i ja sada smo bliži nego ikad. Suze mi navru kad pomislim na to jer je bilo perioda kad nisam znala hoćemo li ikad imati dobar odnos. Stvari su neko vrijeme bile jako nestabilne. Ali sad je naš odnos toliko snažan, on je toliko zahvalan meni, a ja sam nevjerojatno ponosna na njega zbog toga koliko je naporno radio na svom mentalnom zdravlju i koliko je otvoren u vezi s tim kako bi pomogao drugim ljudima.

Zahvaljujući i ljudima poput Vas, danas više pričamo o problemima mentalnog zdravlja, no prije dvadesetak godina, to baš nije bilo tako. Kakve su danas reakcije onih koji Vas prate? Ohrabruju li Vas, traže savjete, javljaju li vam se i oni koji se nose s nekim problemima?

Otkad je knjiga izašla, svakodnevno dobivam poruke od ljudi koji prolaze kroz nešto slično, i nekima od njih naša je knjiga dala nadu, za neke je bila poticaj da više ne skrivaju svoje borbe i zatraže pomoć. Javljaju mi se roditelji koji su očajni jer ne znaju kako pomoći svom djetetu, ali i tinejdžeri koji se osjećaju neshvaćeno i bez podrške u vlastitoj obitelji, i zbog toga se osjećaju jako usamljeno. Naravno, ima i puno osuda, ali vjerujem da najviše osuđuju oni koji sami nemaju dovoljno samopouzdanja priznati da se i oni s nečim bore. Jer, budimo iskreni, svi se mi u nekom trenutku borimo. Neki manje, neki više, ali svi imamo svoje borbe. Mnogi se ljudi osjete ugroženo kad vide nekoga tko je otvoren i ranjiv, dok oni sami nose tajne koje nisu spremni podijeliti.

Što bi trebalo pisati u priručniku za roditeljstvo, onog koji bi svaki roditelj mogao dobiti prilikom poroda?

Jedna od najvažnijih stvari na koju bi roditelji trebali biti pripremljeni prije nego postanu roditelji to da količina ljubavi koju će osjećati prema tom djetetu ponekad može dovesti do toga da budu vrlo nepravedni i okrutni prema sebi, osjećajući stalnu krivnju. Voljela bih da svi prije nego postanu roditelji nauče biti ljubazni prema sebi, dati sebi puno milosti i ne očekivati od sebe da imaju sve odgovore ili budu savršeni jer to je nemoguće. Teško ćete stvarno uživati u roditeljstvu kad se stalno kritizirate zbog toga što niste savršeni u tome. Naša djeca uče kako živjeti gledajući nas kako živimo, uče kako se ponašati prema sebi gledajući kako se mi ponašamo prema sebi. Dakle, ne samo da moramo biti ljubazni prema sebi jer je život i roditeljstvo teško nego i zato što, ponašajući se dobro prema sebi, dajemo svojoj djeci sjajan primjer.

Screenshot

Što ste Vi naučili o sebi i što još uvijek učite?

Najveća stvar koju sam morala naučiti bila je pustiti kontrolu. Strah u kojem sam živjela i stalna briga zbog Lukinih teškoća natjerali su me da uđem u režim kontrole. Istina je, koliko god voljeli svoju djecu i željeli im pomoći, nemamo potpunu kontrolu nad onim što im se događa. Jedina stvar koju stvarno možemo kontrolirati su naši postupci i kako se ponašamo prema sebi kroz sve teške stvari koje nam život donosi. Još uvijek radim na tome i mislim da će to biti proces koji ću učiti cijeli život.

U SAD ste došli sa 14 godina, 90-ih ste s obitelji otišli iz Hrvatske. Je li Vam važno i dalje ostati u kontaktu zemljom u kojoj ste rođeni?

Pokušavam dolaziti u Hrvatsku svake godine. Moji roditelji i sestra, koja ima petero djece, žive u Zagrebu, tako da još uvijek imam snažnu povezanost s Hrvatskom. I iako već jako dugo živim u Americi, Hrvatsku još uvijek na neki način osjećam kao dom, i stvarno volim biti tu.

Foto: Privatne fotografije