Jasmina, Ivana, Marijana, Blaženka i Renata tihe su, ali istinske junakinje našeg doba. Upoznajte ih

Nije lako biti tu za nekog drugog, nekog koga ne poznaješ, u teškim situacijama, za koje misliš da ih imaš već dovoljno, pa čak i previše – dok istovremeno daješ sebe, svoje vrijeme i energiju za one koje voliš, za obitelj, prijatelje. No što ako taj tvoj još jedan korak više, jedan sat ili dan više u danu punom obveza može nekome spasiti život, olakšati trenutke boli i straha, uljepšati barem jedan dan u životu? Što ako nam taj korak više može pokazati koliko smo snažni i koliko smo jedni drugima važni? Jasmina, Ivana, Marijana, Blaženka i Renata svojim primjerom pokazuju nam da svi mi imamo nešto što možemo dati od sebe za nekog drugog. Ove žene i njihov tih, nesebičan rad najčešće ostaju u sjeni, no mi smo poželjeli reflektore uperiti upravo u njih, “svakidašnje”, istinske junakinje našeg doba.

Jasmina Kadija, JVP Zagreb: “Vatrogastvo je moj poziv, a spasiti život – neopisivo”

“Kad sam prvi put kročila u DVD, slavila se 60. obljetnica društva. Bilo je to prije više od 20 godina. DVD je bio centar našeg mjesta, mjesto okupljanja, druženja. Došla sam sasvim slučajno, a oni su mislili da se želim priključiti pa su me, bez da su me išta pitali, učlanili. Samo nekoliko mjeseci kasnije, i prijavili su me za dobrovoljnu vatrogasnu školicu. Otišla sam s prijateljicom i tu se rodila ljubav koja traje i danas.

Htjela sam nastaviti, no vrlo brzo naišla sam na zid. U Hrvatskoj tada nije bilo žena u profesionalnom vatrogastvu, pa moja želja nije bila lako ostvariva. Upisala sam studiji arhitekture, no vatrogastvo mi i dalje nije izlazilo iz glave.

U DVD-u sam polagala redom sve činove, i napredovala. S vremenom sam postala zapovjednica društva i na toj funkciji ostala deset godina. U društvu nije uvijek bilo lako. Stariji članovi teško su prihvaćali ženu zapovjednicu.

Moje želje za angažmanom u vatrogastvu formalizirale su se na petoj godini studija arhitekture. Tad sam čvrsto odlučila da želim ići dalje. Upisala sam Visoku školu za sigurnost, paralelno s arhitekturom upisala sam smjer zaštite od požara i oba studija završila gotovo istovremeno.

Nakon toga, odlučila sam se za nešto što je mnogima zvučalo suludo – upisala sam vatrogasnu školu te istovremeno radila arhitektonski posao. Pokušavala sam dobiti posao u nekoj vatrogasnoj postrojbi. Slala sam prijave u Zagreb, Rijeku, Varaždin, Đurđevac, no nisam uspjela.

Bila sam spremna odustati. Godinu dana radila sam kao avanturistički vodič na Zrmanji. Fizički sam bila najjača, veslala sam po 11 kilometara dnevno, trčala, vozila bicikl, planinarila. Kad sam se vratila u Zagreb, 2016. godine, otvorio se novi natječaj za posao u JVP-u Zagreb. Nakon toliko odbijanja, nisam se htjela ponovno prijaviti, no na nagovor prijateljice, koja mi je bila kao druga majka, ipak sam to učinila.

Prijavilo se više od 200 ljudi, a među njima i osam žena. Prijamni ispit – fizički najteži do tada. Od nas osam, prošla sam samo ja. I ne samo da sam prošla nego sam i po bodovima ukupno bila treća.

Osam godina kasnije, i dalje sam u JVP-u Zagreb. I dalje nas je jako malo, žena u operativi gotovo da i nema. U međuvremenu sam prešla u operativno-komunikacijski centar. Ne izlazim više na intervencije, ali sad imam drugu vrstu težine i odgovornosti – razgovarati s ljudima koji su u nekoj teškoj situaciji.

Najemotivnija intervencija? Spasili smo dječaka starog 18 mjeseci kojem je nogica zapela u dizalu, između čelične kabine i betonskog okna. U tom trenutku ne razmišljaš o emocijama, radiš i želiš pomoći dječaku. I bila je to jako teška intervencija. Nakon što smo ga uspjeli izvući, emocije su prevladale. Spasiti život je neopisivo. I da sutra moram umrijeti, znam da sam spasila neki život i meni je to dovoljno.

I dalje vjerujem da smo mi svi u srži dobri i empatični, želimo pomoći nekome tko je bespomoćan. Samo mislim da je okolina koju smo stvorili postala takva da se ljudi boje pokazati koliko su dobri. To je možda i naš obrambeni mehanizam jer stalno smo u nekim obvezama, imamo posao, moramo biti jaki, stalno jurimo, sve je hitno, sve mora biti sad.

Organizirala sam i humanitarku “Zagreb Firefighter Stair Challenge”, koja godinama okuplja više od 600 vatrogasaca iz cijele regije i prikupljamo sredstva za udrugu Kolibrići. Neko vrijeme dijelila sam hranu u Pučkoj kuhinji na “Svetom Duhu”. Tamo dolaze ljudi s različitim životnim pričama, mnogi među njima stvarno nemaju nikakvih mogućnosti za život i taj obrok im je neophodan. U tom trenutku, kad ugledate to zadovoljno lice i znate da ste dali samo svojih sat vremena jednog dana, života, a nekome je tih sat vremena omogućilo da preživi taj dan, i da doživi sutra, to je neprocjenjivo.

Svatko od nas trebao bi isprobati volontiranje. Odvojite pola sata, sat vremena, jedan dan, nije važno koliko. Dajte komadić sebe. Sat vremena vašeg dana nekome može biti cijeli svemir.”

Ivana Crnoja, predsjednica udruge Pobjede: “Uz azil sam povratila i vjeru u ljude”

“Jedna Hilda, pas s kojim sam postala bliska u svojoj 32. godini života, sasvim neplanirano, potaknula me na ovaj korak. Taj osjećaj prijateljstva koji sam razvila s njom bio je toliko intenzivan da je zasjenio sve druge odnose u mom životu. Zbog nje sam odlučila posjetiti azil i zbog nje sam odlučila pomoći onima koje sam tad upoznala i koje sam mogla voljeti jednako kao i nju, ali koji nisu imali ni izbliza jednake mogućnosti za život kao moja Hilda.

Imala sam golemu unutarnju potrebu učiniti nešto, pomaknuti se s mjesta, pomoći i ta potreba da odgovorim na nepravdu zadržala se do današnjeg dana. Nikoga ljudi nisu toliko iznevjerili koliko pse, zato što njihov DNK vjeruje u to da su čovjekovi najbolji prijatelji. U velikoj mjeri čovjek im odgovara na to povjerenje zanemarivanjem, zlostavljanjem i napuštanjem. Zajednica nerijetko rješava taj problem kažnjavajući žrtve, šinterajima i/ili usmrćivanjima. To nije svijet kakvog ikome želim, pa ako ne želim biti dio problema, moram biti dio rješenja.

Nekoliko godina pokušavala sam žonglirati između goleme strasti koju sam upogonila u pokretanje udruge, odnosno spašavanje, azila i osiguravanje svoje, makar bazične, egzistencije. Kad sam prvi puta došla u azil, kao najobičnija posjetiteljica sa željom da nekoga prošećem, psi nisu bili cijepljeni, čipirani, liječeni, kastrirani pa ni hranjeni redovito. Šok koji sam tada doživjela rasprsnuo je moj, do tada vrlo komforan u svom neznanju, ružičasti balon i nisam imala opcija osim vraćati se i truditi se mijenjati živote tih pasa nabolje. Bilo je uistinu stravično danas upoznati psa, zavoljeti ga na prvu, a sutradan ga pronaći mrtvog.

Azil nije samo golema briga o psima unutar azila, kojih je u svakome trenutku 180, nego i rad na prevenciji, što podrazumijeva rad s obrazovnim ustanovama, mladima, rad na izmjenama zakona, lobiranje, omogućavanje projekata besplatnih kastracija za skrbničke pse, ima tu puno, puno posla.

Ako si empatična, ništa na ovome svijetu ne može pomoći da te ne pogode sve te tuge, ali ono što može pomoći da rane brže zarastaju jesu svi ti happy endovi koje dovedeš u živote tih pasa, pa onda i u svoj. Dobrota je zapravo suštinska i znam da zvuči nevjerojatno, ali uz azil sam povratila i vjeru u ljude. Dokle god postoje oni koji ovise o meni, o nama, odustajanje mi se, u najmanju ruku, čini nepoštenim.

Ljudi su fundamentalno dobri, samo im treba pružiti mogućnost da to pokažu. Bez ikakve podrške institucija i velikog kapitala krenuli smo od minusa. Sve što se ovdje stvorilo (pa čak i uvjeti da danas imamo podršku institucija, a ponajprije Grada) došlo je iz srca i volje “maloga” čovjeka, i zato je Osijek danas toliko ponosan na svoj (svoj!) azil jer je u njemu svatko ostavio po nešto svoga, svoje ljubavi, dolazila ona kao fizički ulog ili donacija.

U teškim situacijama sjetim se da ima previše onih koji su u goroj situaciji od mene pa me bude stid samosažalijevanja. Ja uvijek imam barem neki izbor, životinje nemaju nikakav.

U svakom trenutku broj pasa je 180. Nažalost, čim jedan ode, drugi dođe. Zato konstantno ljude i podsjećamo na to da kad udome iz azila, spašavaju dva psa: onoga kojega vode svojoj kući i onoga koji onda s ulice može doći na to mjesto u azil. Napuštanje pasa postalo je kazneno djelo za koje se može odgovarati i zatvorskom kaznom u trajanju od dvije godine. Hrvatska ima dobre zakone, no provedba istih je katastrofalna. Posljedice toga osjećaju ponajprije psi, pa onda udruge i skloništa koja, vrlo često bez ikakve institucionalne pomoći, rješavaju problem cijelog društva.

Toliko je stvari koje čovjek može učiniti da popravi ovaj svijet. Od toliko jednostavnih stvari kao što je izbacivanje životinja s tanjura ili svog ormara (evo, nemojte kupiti kožne cipele i već ste nekome spasili život!), posjećivanje lokalnog skloništa ili doma za stare i nemoćne (nije važno tko je nemoćan i kako se zove, važno je pružiti ruku podrške). Danas se volontirati može i online, može se donirati uslugu, novac, bilo što od navedenoga može spasiti živote ili ih barem na tren popraviti. A budućim skrbnicima pasa želim poručiti da se potrude biti onoliko dobri ljudi koliko njihov pas misli da jesu i sve će biti okej. 🙂 Dobro se dobrim vraća i to je najljepša istina na svijetu!”

Renata Bačanek, voditeljica book cluba Nismo same: “Važno je raditi nešto dobro i za sebe i za druge”

“Deset godina prošlo je otkad sam dobila dijagnozu raka dojke. Tada sam bila u 50-ima, redovito sam odlazila na mamografije, preglede i sve je bilo u redu. I te godine bila sam na sistematskom i na ultrazvuku dojke, no ništa se nije vidjelo. Par mjeseci nakon toga otišla sam na mamografiju, a kad su me nakon toga zvali da je nešto sumnjivo i da bih trebala doći na pregled, i dalje sam bila vrlo mirna. Kad su mi na ultrazvuku rekli, evo ga tu je, ja sam pitala tko, a oni su mi rekli – karcinom.

Tad nisam stigla puno razmišljati. Sustav vas uzme u ruke i sve ide jedno za drugim. Pomislila sam da moram biti dobro, da se ja toga moram riješiti zbog svoje kćeri koja je tek počela studirati. Snagu mi je pružila ljubav prema njoj i misao da moram ostati tu. Odgulila sam operaciju koja je trajala devet sati, 16 kemoterapija, 17 “pametnih injekcija”. I evo me, tu sam, deset godina kasnije.

U to vrijeme doista nisam znala otkud krenuti. Dok sam hodala po cesti, primijetila sam oznaku za udrugu Sve za nju i vidjela da pružaju psihološku pomoć, koja je strašno važna, a posebno kod žena. Kad sam prvi put otišla na terapiju, samo sam plakala, a nisam plakala ni kad sam dobila dijagnozu, ni kad sam bila na operaciji.

Upoznala sam nevjerojatne žene, Ljiljanu Pranjić, a između ostalih i Ivanu Kalogjeru i tako došla do udruge Nismo same. Kad su dobile novi prostor, dobile su i puno knjiga. I tada se pojavila ideja o pokretanju book kluba (čitateljskog kluba). U početku je krenulo s puno ljubavi i jako polako, a sada nas ima četrdesetak. Jako smo bliske i povezane, brinemo jedna za drugu, a ta se ljubav prema knjigama prelila i na kazalište i na putovanja. Već četvrtu godinu zaredom slavimo Božić kod mene. Stekla sam nove prijatelje s kojima dijelim ljubav prema knjigama, dijelimo mišljenja, raspravljamo, a najmanje pričamo o bolesti.

Imaš dobar dan, imaš loš dan, imaš dan straha, dan veselja. Mene je, osim glave, čuvao humor. To je moj obrambeni mehanizam.

Meni su sve te cure heroine. Svako prolazi kroz bolest ili traumu bolesti na svoj način. I nikome ne bi trebalo nametati da netko mora ovako ili onako, jesti ili piti ovo ili ono. Svatko pronađe svoj način. Neki ljudi odu u duhovnost, neki odu u humor kao ja, neki se okruže ljudima, drugi se pak osame. Sve to treba prihvatiti. Najveći savjet jest – nemojte guglati jer ništa dobroga iz toga ne ispadne.

Čitala sam puno i prije bolesti, a čitanje mi je puno pomoglo i dok sam bila bolesna, dok nisam imala snage ni za što. Često nisam imala snage ni za čitanje. Čitala bih jednu stranicu, pa zaspala, pa pročitala drugu, i ništa ne bih zapamtila. No pronađeš utjehu u tim knjigama, prođe ti vrijeme, prođe dan, prođe još jedna kemoterapija.

Civilno društvo pomaže tamo gdje državni aparat ne stigne, ili ne može, ili ne zna. Svi ti ljudi rade i daju ne samo sto posto nego milijun posto svojih kapaciteta. Rade sa srcem, rade s glavom, rade da bi nama bilo lakše. Doista cijenim rad tih udruga, meni su pomogle.

Volontiranje doživljavam kao način života, a taj pristup zapravo kreće od doma. Kod mojih roditelja to se nije zvalo volontiranje, nego pomaganje. Odrastala sam s tim. Ljudi i nesvjesno volontiraju. Svatko od nas stvarno ima nešto za dati, ponajprije svoje vrijeme, što je neprocjenjivo. Vrijeme, osjećaj, zagrljaj, znanje. Svi mi nešto znamo. Bitna je volja. I ja to uopće ne gledam kao na davanje jer ono što dajete primatelju puni vaše srce, dušu, mozak, daje vam energiju.

Tijelo i zdravlje naša su odgovornost. Često kažemo da nas je strah otići doktoru, no, unatoč tome, otiđite, i javite se na organizirane zdravstvene akcije. Kontrolirajte se. To smo dužni sebi, ponajprije, a onda i ljudima oko nas, onima koji nas vole. U trenutku bolesti tražite pomoć iako je to nama ženama teško. Ja sam imala podršku obitelji i prijatelja, nakon kemoterapije vozili bi me prijateljici na ručak, druge su išle na plac, kuhale, pospremale, mama je tad još bila uz mene. Pomaže vam i to da netko samo sjedi s vama i drži vas za ruku.

Da mi se nije dogodio karcinom, nikad ove stvari u životu ne bih radila. Sad sam bolja verzija sebe. Usudim se više, ne uzimam stvari zdravo za gotovo. Bolest mi je dala drukčiju dimenziju. Nepopravljiv sam optimist. I stvarno mislim da se stvari događaju s razlogom, kakav god on bio. Važno je da svi pokušamo raditi nešto dobro. I za sebe, i za druge.”

Marijana Jergović, predsjednica udruge Smiješak za sve: “Želim dati najbolje od sebe za nekog drugog”

“Kad smo mi bili mali pomaganje ljudima, susjedima, prijateljima u školi, bio je način života. Nastavila sam i tijekom odrastanja, a početkom 90-ih uključila sam se u Caritas u Palmotićevoj. I tijekom rata intenzivno smo volontirali, pomagali kome je pomoć bila potrebna. Nastavila sam i dalje. Po struci sam medicinski biokemičar, pa mi je bolnica bila drugi dom. Zato sam volontirati u bolnici najprije krenula s “Crvenim nosovima”. Premda najčešće angažiraju glumce ili umjetnike, mene su uzeli zbog moje energije. No to nije bilo volontiranje u pravom obliku, pa sam se 2015. godine priključila udruzi Smiješak za sve i postala “teta pričalica”, posjećivala sam bolesnu djecu u bolnicama i čitala im priče.

Kad uđemo u bolnicu, naša jedina misija jest vratiti djeci osmijeh na lice, a to možemo napraviti jedino ako se sami distanciramo od te teške situacije koja bi pogodila bilo koga. Naše volontere educiramo da ne reagiraju emotivno, nego da razmišljaju o tome što moraju napraviti, što oni toj djeci mogu dati. Vratiti im osmijeh na lice. Mi nismo psiholozi, ni psihijatri, ni medicinske sestre, ni prijatelji, ni obitelj, već tete pričalice kojima je cilj razveseliti bolesnu djecu.

Prilikom jednog posjeta bolnici, nakon što sam počela čitati, dijete mi je reklo: “Ali vi ste tužni.” I stvarno jesam bila tužna u tom trenutku. Trudila sam se nasmijati, ali to nisam mogla pred njima sakriti. S djecom nema glume, oni prepoznaju vašu autentičnost.

Vi im kroz čitanje ne prenosite samo tu priču, dajete im svoju dušu, svoju ljubav i oni to osjete. I njihov je osmijeh vama najveća nagrada. A razveselite i roditelje koji su vrlo često tamo cijeli dan s djetetom, pa dok im tete pričalice čitaju, oni mogu malo predahnuti. Nekad znamo čitati i roditeljima.

Kad sam došla na mjesto predsjednice u Udruzi, shvatila sam koliko nam je važno da ljudi znaju što radimo, posebno zbog velike potrebe za volonterima. Naime, nama svake večeri, sedam dana u tjednu, 365 dana u godini, treba 11 volontera. Ljudi su nas počeli prepoznavati, prepoznaju da smo autentični, da radimo iz srca.

Danas je sve manje empatije, a nakon pandemije, situacija je još gora. Ljudi su, čini mi se, postali dovoljni sami sebi, a zapravo je to klopka u koju čovjek vrlo lako upadne. Mi možemo živjeti i preživjeti jedino kao socijalna bića. No danas mi se čini da su se ljudi otuđili jedni od drugih, a naše su se socijalne interakcije svele na internet, što je varka. Jer pravi susret među ljudima susret je čovjeka i čovjeka, oka i oka, duše i duše.

Volontiranje traži da budete strpljivi i posvećeni, to je na neki način kao svaki drugi ‘posao’ s obzirom na to da zahtijeva vaš velik angažman. Ono što treba osvijestiti je to da je najvažniji trenutak tvog života upravo sad i da je najvažniji čovjek onaj s kojim se moraš pozabaviti sad.

Volontiranje je životna odluka. Kad jednom donesete tu odluku, volontiranje postaje sastavni dio vašeg života. I najvažnije je znati da volontiranje ne radite zbog sebe. Volontirati morate čistog srca i zato što želite dati najbolje od sebe za drugog. I to je jedini ispravan motiv.

Znam da to nije lako. Nije lako nakon posla doći doma, umoran i spremiti se za volontiranje. Ali onog trena kad uđete u bolnicu, svi vaši problemi ostaju iza vrata bolnice. To ja radim. Dolazim s energijom da nekome nešto želim dati, a odlazim s tom energijom koju sam dobila. Taj osjećaj da ste nekome vratili osmijeh na lice, vratili vjeru u čovjeka, vjeru u nešto dobro, to je neprocjenjivo.

Želim pokazati da je u potrošačkom i materijalnom društvu u kojem živimo moguće dati najbolje od sebe i odmaknuti se od toga. Trudim se svojim životom i radom biti inspiracija drugim, našim volonterima. Meni volontiranje donosi nešto jako važno, a to je životna radost. Jer životna radost od svakodnevne situacije čini čudo. Suprug mi često kaže da bismo, da s tolikom strašću i voljom radim za našu privatnu tvrtku kao što vodim udrugu, bili milijunaši. A ja njemu kažem da onog trenutka kad izlazim iz bolnice ne postoji bogatija osoba od mene.”

Blaženka Eror Matić, predsjednica udruge La Verna: “Dovoljno je biti čovjek. Slušati, gledati u oči, držati za ruku”

“Sve je počelo prije 16 godina, u Franjevačkom svjetovnom redu na Kaptolu u Zagrebu. Tada se u Hrvatskoj tek počinjao razvijati sustav palijativne skrbi. Prepoznali smo da je upravo to prostor u kojem možemo djelovati – biti podrška bolesnicima i njihovim obiteljima u najtežim trenucima. Volonteri imaju nezamjenjivu ulogu u tom sustavu, i nama je bilo jasno: to je poziv na koji možemo i želimo odgovoriti. I osobno sam taj poziv duboko osjetila u svojoj obitelji. Moji roditelji gotovo dvije godine brinuli su se za mog nepokretnog djeda. Vidjela sam koliko je to teško – fizički, emocionalno i psihički. Najteže je bilo to što su sve radili sami, bez ikakve stručne pomoći ili podrške. Shvatila sam koliko obitelji trebaju nekoga tko će im stati uz bok, pokazati kako i reći da nisu sami.

Bolest, pogotovo neizlječiva, unosi nemir u svakoga od nas i potrebna nam je podrška, pažnja, ljubav, barem topla riječ. Biti prihvaćen kao osoba, a ne samo kao broj sa šifrom dijagnoze, imati uz sebe nekoga tko će poslušati, pomoći, utješiti ili samo biti u blizini u šutnji nužno je svakoj umirućoj osobi.

Palijativna skrb znači biti uz ljude koji su na kraju svog života. To uključuje promatranje patnje, gubitka kontrole, tuge i umiranja – što su iskustva s kojima se teško nositi. U našem današnjem društvu smrt je još uvijek pomalo tabu tema. O njoj se nerado priča, teme o smrti i teškoj bolesti se izbjegavaju. Razlozi mogu biti različiti kao što su: strah od nepoznatog jer ne znamo što dolazi poslije, osjećaj nemoći i gubitka kontrole, emocionalna bol zbog gubitka, neznanje kako razgovarati o smrti i slično. Mi nastojimo promicati ovu temu u javnosti kako bi smrt bila prihvaćena kao sastavni dio života, kao nešto što će nam se svima dogoditi te kako je važno na nju biti pripravan i kako je važno da niti jedan čovjek ne umre osamljen, nego da bude okružen pažnjom i ljubavlju.

Svaka pomoć i podrška jedinstvene su jer se pružaju onako kako je to u tom trenutku potrebno bolesniku i njegovoj obitelji. Ponekad je to razgovor, ponekad čitanje, ponekad pomoć u hranjenju, pratnja u šetnji ili odlasku na kavu ili koncert ili kupovinu ili pratnja liječniku i na preglede, ponekad volonter ide u dućan ili ljekarnu umjesto bolesnika ili obitelji. Za vrijeme kad je volonter uz bolesnika (a to je u pravilu nekoliko sati tjedno), obitelj je rasterećena brige i može učiniti nešto za sebe, bilo da je to odmor ili odlazak liječniku, u kupovinu, u šetnju ili nešto drugo.

Za boravak uz bolesnike volonteri se educiraju. Svake godine udruga La Verna organizira edukaciju. Najljepši su trenuci kad uspijete nekome uljepšati dan, skinuti ili barem pomoći nositi dio tog teškog tereta. Najteži su oni kad zbog nefunkcioniranja sustava palijativne skrbi ne možete učiniti više i kad se osjećate bespomoćnim te, naravno, jako su teški oni trenuci kad korisnici preminu. Ponosna sam na to što smo već 16 godina uspjeli održati naše aktivnosti razvijati ih i biti podrška za sve veći broj korisnika.

Palijativna skrb cjelovita je briga za bolesnika i njegovu obitelj. Zato je u palijativnoj skrbi vrlo važna suradnja ustanova i udruga, profesionalaca i volontera. Upravo je taj timski rad i zajedništvo najveća podrška u teškim trenucima, a onda i motivacija za daljnji rad.

Budi prisutan. Ne moraš znati sve, ni biti “jak”. Dovoljno je biti čovjek. Slušati, gledati u oči, držati za ruku. I brinuti o sebi – jer samo tako možeš istinski biti tu za druge. U palijativnoj skrbi nema suvišnih struka, svatko može doprinijeti na svoj jedinstveni način.

To nije posao, nego poziv. To je način života koji nas mijenja, obogaćuje, oplemenjuje, čini od nas bolje ljude, potiče na preispitivanje prioriteta. Volontiranje nas često izbacuje iz naše zone komfora, ali uzvraća dodatnom snagom, puninom života, ljubavlju i radošću.”

Članak je originalno objavljen u tiskanom izdanju “Ljepote&Zdravlja” za rujan 2025. (200. broj).