Ljetovala sam u srpnju u Splitu, i dok sam šetala s prijateljicom po Rivi, naišle smo na grupu, kako smo mislile, mještana koji su sjedili na klupi i pjevali ex-Yu hitove. Nemoguće je bilo zaobići ih; ljudi su zastajali, pridruživali im se, snimali i fotografirali. Atmosfera je bila kao da smo se vratili u 70-e ili 80-e. Da, to je Dalmacija kakvu uvijek želim, kad god joj se vraćam!
Među raspjevanom ekipom isticao se mladić u kojeg su svi gledali, u zelenoj adidas majici i bermudama, ali iako je djelovao kao da je u središtu zbivanja, istovremeno je dopuštao da primat u biranju pjesama, ali i u pjevanju preuzme poneka baka ili lokalni ulični gitarist. A on – nenametljiv, velikodušan te u isto vrijeme upečatljiv, karizmatičan, pun dobre energije i mladenačke vedrine. Kad smo nastavile našu šetnju, sjećam se da sam rekla prijateljici dvije stvari. “Ako ovaj dečko bude imao pravu podršku, postići će golem uspjeh” i “Tako su izgledali dečki u koje sam se zaljubljivala u dobi od 18-20”. Ispostavilo se da sam bila u pravu i da oba moja mišljenja dijele mnogi. Jakov Jozinović, čije ime na prvom nastupu koji sam vidjela nisam znala, zaludio je cijelu regiju pjevajući hitove 80-ih. A ja sam ostala zabilježena na njegovom feedu, u reelsu, kao jedna od mnogih koji su mu aplaudirali na ulici. Dok sam radila ovaj intervju, hale i dvorane u cijeloj regiji brzinom svjetlosti rezervirane su za njegove nastupe tijekom zime i proljeća, a također je i objavio svoj prvi singl “Polje ruža” te usmjerio svoju karijeru u novom pravcu. “Nastup u Splitu pamtim po najljepšoj energiji i drago mi je što se ljudima svidio. On je bio dio procesa punog učenja, rada i strpljenja. Nijedan korak nije došao preko noći”, rekao nam je Jakov na početku.
Jeste li se saživjeli s tim da Vas nazivaju fenomenom? Kako se osjećate u vezi toga?
Iskreno, još uvijek učim to prihvatiti. Lijepo je čuti takve riječi, ali i dalje se osjećam isto kao i prije. Ne doživljavam sebe kao fenomen, nego kao nekoga tko ima privilegiju da ga ljudi toliko prate i vole. To je velika čast, ali i velika odgovornost.
Što je, po Vašem mišljenju, bio presudan faktor u Vašem brzom usponu?
Mislim da je presudna bila iskrenost. Ljudi prepoznaju kad pjevate iz srca, kad ne pokušavate biti netko drugi. Drugi dio je publika – oni su mene pronašli, oni su me podigli i bez njih ovo ne bi bilo moguće. Tim koji stoji uz mene također igra golemu ulogu, svatko radi svoj dio posla s velikom predanošću.
Tu je Vaš osobni faktor, Vaš tim, ali i društvo koje je bilo spremno za to što donosite. Kako Vi to vidite?
Mislim da živimo u vremenu kad ljudima treba emocije, iskrenosti i neke vrste topline. Ako sam uspio pružiti nešto od toga, onda je to moj najveći uspjeh.
Vaše pjesme moraju “dostići” Vašu slavu. Kako Vam to sada izgleda i mislite li da je “Polje ruža” pogodak?
Svjestan sam da ljudi imaju velika očekivanja i to me ne plaši, nego me motivira. “Polje ruža” za mene je poseban trenutak jer je to prvi put da sam izašao sa svojom pjesmom, svojom pričom. Vjerujem u nju i osjećam da je pravi početak onoga što želim graditi.
U MTS dvorani ste zaplakali. Što znači otvoriti se pred publikom na taj način?
To nije bio plan, to se jednostavno dogodilo. Toliko emocija, toliko ljudi koji pjevaju s vama… u jednom trenutku sve me to preplavilo. Mislim da nema veće snage od toga da budete iskreni i ranjivi. Publika je to prepoznala i vratila mi ljubav.
Iz kakve obitelji dolazite i kako je izgledalo djetinjstvo u Slavoniji?
Dolazim iz divne, tople obitelji. Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno glazbom, običajima, druženjem. Slavonija vas nauči da volite ljude, poštujete rad i ostanete skromni. To su vrijednosti koje nosim i danas.
Gdje danas živite i školujete li se uz karijeru?
Trenutačno živim u Zagrebu. I dalje sam student i trudim se održati balans. Ponekad je naporno, ali obrazovanje mi je važno.
Uspoređuju Vas s Elvisom, Jamesom Deanom… Vidite li sebe tako? Tko su bili Vaši idoli?
To su veliki komplimenti, ali ne vidim sebe tako. Svako vrijeme nosi svoje priče i svoje heroje. Divim se ljudima koji ostanu vjerni sebi.
Čemu težite u show businessu? Što biste željeli postići?
Težim kvaliteti. Želim graditi dugoročnu karijeru, ostaviti pjesme koje će trajati. Ako jednog dana netko kaže da ga je moja pjesma dotaknula, to će biti najveći uspjeh za mene.
Brine li Vas što se mnogi mladi slome pod pritiskom brze slave?
Naravno da razmišljam o tome. Tempo je brz, a pritisak velik. Zato se trudim imati dobru podršku, razgovarati sa svojim ljudima, ne udaljiti se od sebe. Najvažnije je znati stati kad treba, sačuvati mir i balans.
Koliko Vam znači vjera? Vidite li sebe u vjerskoj glazbi?
Vjera mi daje mir, snagu i vjera je moj unutarnji oslonac. Ne razmišljam o tome da idem u vjersku glazbu, ali ne bježim od toga da emocija koju nosim ponekad zvuči kao molitva.
Foto: Bojan Zibar, Bille Art (Tvornica Kulture)
