Fotografkinja Ivana Vareško skreće tamo kamo drugi ne idu i gradi opus koji govori o ljepoti svakodnevnog

Vođena japanskom filozofijom wabi-sabija i instinktom da skrene tamo gdje drugi ne idu, fotografkinja Ivana Vareško gradi opus koji govori o tišini, nesavršenstvu i ljepoti svakodnevnog. Razgovarali smo s njom dok je iz Normandije bilježila nečiji joga retreat, i, naravno, sve opisala slikom.

Unutrašnjost kuće, tiha, obavijena polumrakom, gotovo monokromatska, okvir je za eksploziju života koja se događa ispred nje. Kroz velike prozore blista vrt zelene boje, toliko intenzivne da djeluje kao zaseban film u boji umetnut u crno-bijelu rolu. Bijeli šljunak okružuje jezerce s minijaturnim otočićem na kojem raste jedan bonsai. Negdje između tog šljunka i bonsaija nalazila se Ivana Vareško, 37-godišnja fotografkinja, snimateljica i novinarka iz Pule. “U Normandiji sam jer fotografiram joga retreat svoje drage prijateljice, koji je na iznimno promišljenom mjestu, inspiriranom Japanom, izgrađen s puno pažnje”, napisala mi je u e-mailu, uz fotografiju kao prilog, poželjevši mi dočarati vizuru mjesta s kojeg stižu njezini odgovori. Atmosfera tog prizora uopće me nije iznenadila; djeluje kao prostor stvoren upravo za njezin prepoznatljiv umjetnički senzibilitet. I iako bih radije da smo ovaj razgovor vodile uživo pod tim normandijskim nebom, razgovarale smo na daljinu, ali ona se brzo istopila jer Ivanini odgovori, baš kao i njezine fotografije, traže da usporite i slušate ono što se krije iza riječi.

U svijetu koji traži brzinu, upečatljivost i performans, Vaše fotografije djeluju meditativno, poput prostora u kojem se trenutačno nalazite, te kao da nastaju iz strpljivog promatranja, a ne iz potrebe za spektaklom. Što tražite kad podignete objektiv?

Spektakl mi nikad nije na umu kad razmišljam o svojim fotografijama. Većina mojih radova nastala je upravo iz tihog, možda čak i sramežljivog promatranja. Ne idem aktivno u potragu za fotografijama – one dolaze meni. Volim promatrati ljude u svakodnevnim situacijama, u onim trenucima koji su naizgled nebitni, ali u sebi nose nešto što me zaustavi.

U svijetu preopterećenom estetikom savršenstva kako prepoznajete trenutak u kojem nečija nesavršenost, umor, gesta ili šutnja postanu vrijedni fotografije?

Vodim se japanskom filozofijom wabi-sabija, čija je srž upravo u tome da se ljepota krije u nesavršenstvu, prolaznosti i nedovršenosti; a trag vremena nije mana, nego značenje. Bora na licu, izlizana tkanina, umoran pogled, sve ono od čega moderan svijet bježi zapravo nosi priču koju savršenstvo ne može imati. A i nikad nisam bila fan “glasnog” – glasnih ljudi, glasne estetike, glasnih prostora – uvijek će me prije privući ono “tiho” i mislim da se to osjeti u mojim fotografijama.

Znači li to da Vam “tišina” fotografije kao medija više odgovara nego video iako ste magistrirali kreativni dokumentarni film?

Sve nosi svoju težinu. Nekad mi savršeno odgovara tišina fotografije, a nekad se osjeti da priča bez zvuka ostaje nepotpuna. Na Galapagosu me više zvalo da snimam, a u Kirgistanu da fotografiram, ali uvijek miksam oboje, ovisno o tome što situacija pita. Zapravo se više smatram osobom koja priča priče negoli fotografkinjom – medij je samo alat, a priča je uvijek na prvome mjestu.

Kojim kompasom birate svoja odredišta za putovanja? Tražite li mjesta koja se još nisu “potrošila” u vizualnom smislu ili dopuštate da Vas pronađe priča koju tek treba ispričati bez obzira na to koliko je lokacija popularna?

Definitivno dopuštam da me pronađe priča, ali isto tako bježim od stalno viđenih, turizmom prevladanih lokacija. Ali i ako odem na neku popularnu destinaciju, a većinom me tamo odvede posao, tražit ću lokalne momente. Volim tržnice, lokalna okupljanja, mjesta koja su nečija svakodnevica, a ne turistička kulisa. Ako svi idu desno, ja ću skrenuti lijevo, to mi je gotovo instinkt. Uvijek me više zanimalo ono što je iza ugla nego ono što je na razglednici.

Spomenuli ste da je mjesec dana provedenih u Patagoniji postavilo temelje osobe koja ste danas. Što je to u toj samoći solo putovanja što izoštrava naš unutarnji objektiv na način na koji društvo ili suputnici nikad ne bi mogli?

Mislim da je upravo sve ono što sam već spomenula čar solo putovanja – promatranje lokalne svakodnevice, bez kompromisa i bez dogovora. Ja sam tip putnika koji voli samo hodati, bez smjera, bez plana – i upravo tad najčešće nabasam na zanimljive lokacije i ljude. Mislim da iz promatranja različitih kultura možemo puno naučiti o sebi i rasti, a kad sam sama na putovanju, imam više prostora za to. Također, previše volim svoj dnevni ritam kad sam sama i ne bih ga žrtvovala ni u trenucima kad mi i zafali društvo – a uglavnom su to večeri kad bih rado s nekim podijelila dojmove. Ali i tu je ljepota samoće na putovanjima jer u većini slučajeva upravo tad upoznam ljude s kojima dobijem i taj moment.

Zamislite da na sljedeće putovanje morate otići bez fotoaparata, čak i onog na mobitelu. Bi li to za Vas bilo oslobođenje ili neka vrsta gubitka? Kakve biste “suvenire” tada sakupljali i kako biste te nevidljive uspomene materijalizirali; bi li to bile riječi, mirisi ili crteži?

Vjerojatno bih se bez fotoaparata osjećala kao bez djela sebe, ali ako baš mora biti tako, poslužila bih se riječima. I inače na putovanjima vodim dnevnike i zapisujem čak i one najmanje trenutke. A najdraži suveniri s putovanja su mi biljke; dugo ih već sakupljam po svijetu i radim herbarij albume. Volim sitnice koje će me podsjetiti na neki trenutak, čak i kamenje. Baš mi je nedavno dragi prijatelj za rođendan poklonio kamen s mjesta koje već godinama želim posjetiti, kuće Georgie O’Keeffe u New Mexicu – s porukom da to nije poklon, nego nešto što moram vratiti gdje mu je mjesto. Kamen, a jedan od najdražih poklona koje sam ikad dobila. Koliko sam sentimentalna na ljestvici od 1 do 100 zaključite sami.

Putovanja su često potraga za nečim što nam nedostaje kod kuće. Što je ono što uvijek nosite sa sobom iz Pule u svijet, a što iz dalekih krajeva donosite natrag u svoj istarski mir?

S putovanja definitivno donosim radoznalost i želju za otkrivanjem novog, taj adrenalin nepredvidivog. A od kuće? Vjerojatno sporost i jednostavnost jer sam kod kuće zapravo jako dosadna osoba. Ovo sam vjerojatno ukrala Cillianu Murphyju, jednom od mojih najdražih glumaca, ali kao i on, uglavnom šetam, čitam knjige, slušam glazbu, gledam filmove, svako jutro odlazim na tržnicu. Sviđa mi se ta ideja dosadne osobe.

Kad biste morali izdvojiti tri “skrivena dragulja”, destinacije koje su Vas vizualno i ljudski najviše iznenadile, a o kojima se rijetko piše u popularnim vodičima, koja bi to mjesta bila i zašto?

Nisam sigurna da mogu izdvojiti samo tri destinacije, ali mogu reći da me stalno nešto zove u Latinsku Ameriku. Obožavam njihovu otvorenost, toplinu, ljubav prema životu – nešto u toj kulturi jednostavno rezonira sa mnom. Puno sam toga prošla, vidjela i doživjela tamo – priroda je predivna, a ljudi još ljepši. U posljednje vrijeme sve više gravitiram prema Africi i Središnjoj Aziji, koje nose sasvim drukčiju energiju, ali mislim da taj zov Latinske Amerike nikad neće prestati. Mene mjesta stalno pozivaju natrag i volim se vraćati na drage lokacije, nisam jedna od onih koja “sakuplja” države.

Mnogi danas pokušavaju fotografirati svaki trenutak i na kraju ne zabilježe ništa duboko. Od čega se prvo moramo “odviknuti” da bismo fotografijom prenijeli emociju i atmosferu mjesta, a ne samo dokaz da smo bili tamo?

Mislim da je svijet danas previše orijentiran prema prikazivanju neke slike života koja nije realna – prema dokazivanju da smo bili negdje, a ne prema tome da smo to uistinu osjetili. Čovjek se prvo mora odmaknuti od te potrebe bilježenja svakog trenutka jer nam ne ostavlja prostora za to da se dogode prave stvari. Biti dio mjesta, biti dio priče pravi je temelj da bi se moglo prenijeti emociju i atmosferu. Fotografija koja nešto govori uvijek nastaje iznutra prema van, a ne izvana prema feedu.

Danas svakodnevno stvaramo goleme digitalne arhive vlastitih života, ali rijetko sjednemo i stvarno pogledamo te fotografije. Što mislite, može li digitalna slika ikad imati istu težinu kao i stari obiteljski album koji listamo rukama?

Ne može, i amen. Nedavno sam za šesti rođendan kćeri moje najbliže prijateljice poklonila album s fotografijama – od prvog dana kad sam je upoznala, a to je dan kad je izašla iz rodilišta. Nas dvije puno vremena provodimo skupa, a meni nema draže nego bilježiti njezino odrastanje. Uza sve igračke koje je dobila, ona je taj album pokazivala svima, listala ga iznova i iznova. To njezino uzbuđenje za mene je bila potvrda onoga u što vjerujem – tiskana uspomena ima težinu, ima stranice koje se listaju rukama. Ja sam od svog djeda naslijedila sve njegove foto-albume i osim fotografija u njima, nose sjećanja svih ruku koje su te albume pregledale – i moje, dok sam ih kao dijete listala zajedno s njim. Znam da će i moja mala velika prijateljica čuvati ono naše.

Vaš prvi fotoaparat darovao vam je djed, koji je bio snimatelj. Da danas možete snimiti samo jednu fotografiju kojom biste mu objasnili kakva ste žena postala, što bi bilo u tom kadru?

Vizualno ne znam što bi se točno našlo u tom kadru, ali znam koji bi osjećaj trebao pružati: osjećaj jake i samostalne žene, ali nježne, koju vode emocije, koju pokreće radoznalost prema svijetu i empatija prema njemu. Nekoga tko iza sebe nastoji ostaviti nešto lijepo, a ne ništavilo, kao što je i on ostavio za sobom. Sigurna sam da bi djed to prepoznao.

Fotografije: Ivana Vareško

Intervju je originalno objavljen u tiskanom izdanju Ljepote&Zdravlja za lipanj 2026.