Ivana Marić na prekretnici

Pjevačica Ivana Marić radi s novom ekipom, čini prave pomake u karijeri i zbog toga potpuno zrači.
Razgovarala: Zrinka Bertović Skračić

Čega se najprije sjetite kada se prisjetite svojeg prvog nastupa?

Ne mogu vjerovati da je prošlo 15 godina, zvuči zastrašujuće! Ali istina je. Sjetim se, prije svega, mojega kolege Danijela-Nele s kojim sam nastupala u duetu tom pjesmom, sjetim se goleme treme i sjetim se zategnutih trbušnih mišića! Zatim se sjetim suza moje majke koja je imala i veću tremu od mene, sjetim se cijelog mog razreda iz opće gimnazije u Čapljini koji me bodrio i, naravno, profesora koji su me sljedeći dan već ispitivali bez milosti – sve su to divna sjećanja!

Svoj prvi samostalni album objavili ste početkom 2013., nakon što ste pet godina objavljivali singlove. Koliko ćemo čekati na drugi album?

Taj period je bio dug, bolan i složen. Radilo se o tome da sam svjesno odlučila kako želim dosegnuti određenu razinu kvalitete pjesama, produkcije i svega što ide uz to, a to sve jako puno stoji. Nisam naslijedila nikakvo bogatstvo, nisam se udala za bogatog poduzetnika i nisam naišla na nekog tko je bio voljan sponzorirati cijeli projekt. Zato je sve dugo trajalo, a u međuvremenu sam postala i majka, što je za žene izvođače jako složeno. Najbitnije od svega je to da mi nije žao. Svaka pjesma ima svoju priču, svaka je napravila svoj posao i iza svake stojim srcem i dušom 100 posto. Ništa se nije odrađivalo stihijski, samo da bi se nešto događalo. To su pjesme koje mogu pjevati danas i za 20-30 godina ako Bog da, jer planiram pjevati još dugo, dugo. Drugi album nećemo toliko dugo čekati jer je sad situacija drukčija. Imam kompletan tim ljudi, imam više angažmana i golemu podršku izdavačke kuće Hit Records, što će sve ubrzati i dići na jednu višu razinu.

Odnedavno ste započeli suradnju s jednim od naših najpoznatijih autora, Antom Pecotićem. Kako je došlo do te suradnje i koliko je bitno da se autor pjesama i Vi kao pjevačica razumijete i da ste na istoj “valnoj duljini”?

Za mene je odnos s autorom jako bitan, pogotovo u ovakvoj situaciji gdje će isti autor raditi cijeli projekt. Antu poznajem odavno, ali nikada se nismo družili na način kao što se sad družimo i komuniciramo. Otkrio mi je jedan potpuno novi, drukčiji svijet stvaranja glazbe, novu mene i potpuno mu vjerujem. On to zna i nadam se da ga naša suradnja veseli isto kao i mene. Snimanja nekad znaju trajati satima, danima… Zato je jako bitno te trenutke provoditi zatvoren s nekim tko ti mentalno odgovara, tko ne širi negativnu energiju i s kim možeš u pauzi popiti kavu i opustiti se, te pričati o svemu vezano i nevezano uz glazbu. Ante je divan čovjek i osjećam se privilegirano.

Zanimljivo je da surađujete i sa suprugom, koji je vaš službeni fotograf. Jeste li poslušan model i možete li funkcionirati na poslovnom planu bez uključivanja emocija?

Moj Vjeko je moj suradnik, partner na svakom polju života. Moja karijera je i njegova. Bez njegove iskrene podrške, ne bih mogla puno toga iznijeti. Fotografiranje je samo jedan olakšavajući segment, premda, kako kažu, kod postolara najgore cipele, trebalo nam je vremena da “skužimo” što imamo i da to iskoristimo.

Kad smo kod posla, koliko staloženo donosite odluke? Razmišljate li dugo o svemu, ili ste skloniji brzopoteznim odlukama?

Ne volim odluke. To mi je najteže u svemu. Znam se presvući po pet puta i još uvijek ne znam što odjenuti. Od takvih banalnih primjera, do nekih velikih, uvijek imam isti problem. Zato imam ljude kojima vjerujem i koje uvijek pitam za savjet.

Foto: Vjeko Šunjić