Holističko roditeljstvo: kako biti svjestan roditelj u prebrzim i neizvjesnim vremenima?

Suvremeno roditeljstvo prepuno je izazova. Nesigurna vremena u kojima je teško bilo što planirati, umjetna inteligencija koja prijeti sve nas učiniti suvišnima na poslu, klimatske nepogode koje iz godine u godinu pokazuju sve oštrije zube, digitalni svijet kroz koji moramo navigirati i sebe i djecu samo su neki od izazova modernog doba. Dodamo li svemu tome nedostatak “sela”, odnosno eroziju nekadašnje zajednice, pritisak “savršenog roditeljstva”, baš kao i mentalno zdravlje djece i adolescenata koje je ozbiljno ugroženo, jasno je da su stvari kompleksnije nego prije, u vrijeme naših majki i baka. Kako bi roditeljima pomogla navigirati kroz ovo vrijeme velikih promjena, Vanja Beukelman Pavlović predstavila je praktičan vodič za holističko roditeljstvo. Inače nastavnica bosanskog jezika i književnosti te nastavnica predškolskog odgoja, Vanja više od 30 godina živi i radi u Nizozemskoj, a prepoznata je kao life i business coach, suosnivačica Online Life Coaching Akademije “Ajna” te autorica knjiga “Život” i “Iluzija o sebi”, “Put ka obilju” i “Priručnik za life coaching”. U nastavku, Vanja nam otkriva kako biti svjestan roditelj u prebrzim i neizvjesnim vremenima.

Živite u Nizozemskoj više od 30 godina. Kako se odgoj djece u Nizozemskoj razlikuje od onog na našim prostorima?

Odgoj djece se ovdje poprilično razlikuje od odgoja djece u našim krajevima. Nizozemska djeca ubrajaju se među najsretniju djecu na svijetu. Roditelji im daju puno pažnje i posvećuju im se svakodnevno, ali djeca ipak jako dobro znaju gdje su im granice. Od trenutka rođenja djece, nizozemskim roditeljima se savjetuje da za svoje dijete prije svega osiguraju odmor, čistoću i rutinu. Nizozemska djeca gotovo uvijek imaju dosljedan i jasan dnevni raspored koji omogućuje dovoljno sna za mališane i stabilnost za ostatak obitelji. Do 12 godina idu u 19:00, 19:30 sati u krevet, bez diskusije. Poslije večere na tuširanje, zatim roditelji čitaju priče pred spavanje, slijedi poljubac, gasi se svjetlo i laku noć. Poslije 20:00 roditelji imaju vrijeme za sebe, druženja ili odlaske u kazalište ili kino. Djeca se navečer ne vode po kafićima i u goste. Na djecu paze starija braća i sestre, bake i djedovi ili studenti koji rade za džeparac. Ovdje postoji kultura biciklizma i ona počinje rano. Čim beba može samostalno sjediti, veže se na prednje sjedalo bicikla i voze se s njom. Jedno dijete naprijed, drugo iza u sjedalici. Voze bicikl po svim vremenskim uvjetima. Do dobi od 9 ili 10 godina, mnogi roditelji vjeruju da djeca mogu samostalno biciklirati u školu ili posjetiti prijatelje. I nikada ne voze djecu u školu automobilom ako mogu ići biciklom. Nizozemski roditelji žele da se njihova djeca osjećaju viđeno i saslušano, stoga često uključuju svoju djecu u proces donošenja odluka. Nizozemska djeca također imaju puno slobode da izraze svoja mišljenja. Samouvjerena su. Nizozemski su roditelji prizemljeni. Vrlo je uobičajeno vidjeti nizozemsku djecu kako trče po igralištu bez roditelja koji bdije nad njima. Roditelji mirno sjede na klupi i razgovaraju jedni s drugima, dok se njihova djeca penju, trče i spotiču jedno o drugo. Nećete čuti roditelje koji viču ili zovu djecu. Nizozemci su također poznati po kulturi rada s nepunim radnim vremenom. Rijetki rade 40 sati tjedno. Pridaju veliku važnost dobroj ravnoteži između poslovnog i privatnog života. Nizozemski očevi također uzimaju barem jedan slobodan dan tjedno (dobro poznati “tatin dan”). Osiguravaju barem jedan zajednički obrok dnevno, po mogućnosti u 18:00 sati. To je trenutak kada se roditelji i djeca povezuju i svi razgovaraju o svom danu. Doručak je također obavezan i važan zajednički obrok. Jako veliku pažnju pridaju osvještenoj prehrani. Djeca se od malena uče da ne pretjeruju u hrani, a pogotovo ne sa slatkišima. Voće i povrće je jako bitno u prehrani cijele obitelji i to djeca jako dobro prihvaćaju.

Što je zapravo holističko roditeljstvo?

Holističko roditeljstvo znači posvećivanje pažnje djetetovom fizičkom, mentalnom i emocionalnom rastu. Holistička perspektiva pomaže djeci da odrastu otpornija i svestranija.
Kroz holističko roditeljstvo dopuštate djetetu da odrasta svjesno i bez napora, u povezanosti sa samim sobom. Roditelj vodi svoje dijete s ljubavlju prema njegovom autentičnom “ja”. Ipak, ne postoji jedinstvena definicija holističkog roditeljstva. Rekla bih i da je to način života koji obuhvaća niz različitih aspekata. Holističko roditeljstvo znači da su prije svega roditelji svjesni svog odnosa prema životu, kako se sami ponašaju, hrane, kakvu odjeću nose… Holizam je također poznat kao veza između svega prisutnog u cjelini, pa stoga i holistički odgoj radi na istom principu.

Moderni roditelji susreću se s mnogim izazovima koji se svode na nedostatak vremena i zajednice. Kako usprkos tome odgajati djecu na svjestan način?

Da, moderni roditelji često se pitaju imaju li dovoljno vremena za odgoj svog djeteta. Svakodnevni život često je prepun: posao, kućanski poslovi, sastanci i brige koje zahtijevaju pažnju. Većina modernih roditelja, a pogotovo majke, imaju problem. Ako se bave poslom i karijerom, grize ih savjest da nisu dovoljno dugo sa svojom djecom, a s druge strane, ako su previše s djecom, grize ih savjest da se ne bave svojim poslom i karijerom. Pa ipak, roditeljstvo se često događa u više trenutaka nego što možemo i pomisliti. Roditeljstvo se događa u biti cijeli dan, tijekom svakodnevnih aktivnosti; primjerice, kad trčite u školu držeći dijete za ruku jer kasnite, ili kad zamolite dijete da vam pomogne pospremiti stol. U takvim trenucima pokazujete kako se nosite s vremenom, dogovorima i zadacima. Način na koji je vaš dom namješten ili kako razgovarate s prijateljima također pokazuje što vam je važno. Na taj način, često nesvjesno, roditelj prenosi svoje vrijednosti svom djetetu. Ne mora se stalno biti svjesno usredotočen na dijete. Upravo u tim svakodnevnim situacijama dijete mnogo nauči. Djeca u biti ne slušaju roditelje, nego ih kopiraju. Prava povezanost s djetetom često se pronalazi u malim trenucima, poput zajedničke igre dok se kuha večera. Djetetu je dovoljno 20 minuta dnevno da mu se roditelj svjesno posveti. Mala djeca često uživaju u zajedničkom radu. Sa starijom djecom mogu se podijeliti zadaci i povezati ih sa zajedničkom aktivnošću. To može biti vrlo jednostavno, poput dogovora da dijete iznese smeće, vi pospremite kuhinju, a onda zajedno radite nešto zabavno. Na taj način, zajedničko vrijeme nastaje prirodno. Trenuci pažnje i zajedništva postoje unutar svakodnevnog života. Roditelji se trebaju osloboditi ideje savršenog roditeljstva. Ne postoji savršeno roditeljstvo, niti postoji savršen roditelj. Djeci najviše koristi roditelj koji je zadovoljan, dovoljno dobro obavlja svoj posao, koji je aktivan, ali koji se također može opustiti i s vremena na vrijeme sve pustiti na trenutak te uživati.

Biste li rekli da je odgoj djeteta danas teži, lakši ili jednak kao prije, kad nisu postojali izazovi poput digitalnog svijeta, umjetne inteligencije, klimatske krize…?

Apsolutno. Odgajati djecu danas je puno, puno teže nego prije, upravo zbog svih izazova digitalnog svijeta. Većina roditelja još se i sama potpuno ne snalazi u digitalnom svijetu i ne razumije potpuno što je umjetna inteligencija. A svoje dijete mogu voditi tek kada sami shvate što umjetna inteligencija može i kako digitalni svijet funkcionira. Ipak, ne trebamo praviti tabu oko digitalnog vremena i umjetne inteligencije. Eksperimentiranjem roditelji sami mogu bolje procijeniti prednosti i ograničenja te ih raspraviti sa svojim djetetom. Današnji roditelji bi trebali potaknuti kritičko razmišljanje kod djece. Korištenje umjetne inteligencije ne bi trebalo zamijeniti dječji proces razmišljanja. Trebalo bi ograničiti ovisnost o umjetnoj inteligenciji. Iako je umjetna inteligencija korisna, djeca moraju naučiti sama rješavati probleme. Djecu treba potaknuti da sami traže informacije i koriste umjetnu inteligenciju samo kao alat. Ono čime se prošle generacije nisu bavile, a danas je jako bitno da roditelji nauče svoje dijete zašto je privatnost važna i kako može sigurno rukovati osobnim podacima. Umjetna inteligencija predstavlja i prilike i izazove. Stjecanjem znanja samostalno i svjesnim i kritičkim vođenjem svog djeteta, dijete se možete pripremiti za budućnost u kojoj tehnologija igra središnju ulogu. Zato je važno da roditelji nauče zajedno sa svojim djetetom kako koristiti tehnologiju kako bi postali jači i pametniji, ali da umjetnoj inteligenciji ne dopustite da preuzme kontrolu. Tehnologiju ne možemo i ne moramo zaustaviti. Ona ima i jako puno dobrobiti, ali trenutno sve ide prebrzo, tako da se izgubio balans. Ne treba se bojati, već obrazovati i sebe i dijete za budućnost.

Kako se kao roditelj nositi, a potom i usmjeravati djecu u neizvjesnim vremenima s konstantnom prijetnjom klimatske krize i rata?

Istraživanje Nizozemskog instituta za mlade pokazalo je da se sedam od desetero djece brine za budućnost Zemlje. Jedna od njih je i moja desetogodišnja unuka. Osjećaju tugu, tjeskobu, a ponekad čak i gube san zbog toga. Nažalost, živimo u jako neizvjesnim vremenima, što uvelike utječe na budućnost djece i mladih. Da bi odrastali i pozitivno se razvijali, djeci i mladima potrebna je optimistična perspektiva, koju im upravo roditeli trebaju pružiti. Dobro je razgovarati o tome što se možete učiniti, a što ne. Moglo bi se u obitelji postaviti pitanje kako se kao obitelj bolje brinuti o Zemlji. Dovoljno je početi s malim koracima, kao, recimo, objasniti razliku u proizvodima koji su ekološki i neekološki. Za inspiraciju se može potražiti lokalne, sezonske, fairtrade ili organske proizvode u supermarketu. Roditelji mogu birati klimatski prihvatljive recepte, primjerice, one bez ili s manje mesa, posjetiti second-hand trgovine ili odabrati odjeću i predmete koji se mogu donirati ili zamijeniti. Tko ima mogućnosti, bilo bi lijepo uzgojiti mali vrt, izgraditi hotel za insekte, pospremiti smeće u susjedstvu, uključiti djecu u odvajanje otpada i recikliranje. Potrebno je pratiti o čemu i kako sami razgovaramo o nekoj ratnoj ili teškoj situaciji. Ne treba paničariti. Potrebno je dati i sebi i djetetu prostora za emocije. To neće uplašiti dijete, naprotiv, dijete će se osjećati jače uz roditelja.

Kako roditeljske strahove staviti pod kontrolu?

Kad je roditelj anksiozan, dijete može apsorbirati tu anksioznost i osjećati se anksiozno bez da u potpunosti razumije zašto. Anksiozni roditelj može postati previše zaštitnički nastrojen i ograničiti djetetova iskustva i neovisnost. To može ometati djetetovu otpornost i samopouzdanje. Prezaštitnički nastrojen roditelj u biti svojim ponašanjem govori svom djetetu da nije sposobno upravljati vlastitim životom. Budući da su stalno kontrolirana i zaštićena, djeca se ne mogu dokazati. Pa kad me pitate kako strahove staviti pod kontrolu, mislim da je dovoljno započeti priznavanjem svojih strahova i saznavanjem stvarnih rizika i činjenica. Ne treba se stidjeti, naprotiv, treba biti otvoren o svojim strahovima i o njima razgovarati. To može pomoći da se roditelj osjeća smirenije umjesto da zamišlja što bi se moglo dogoditi. Činjenice mogu suzbiti strah. Roditelj se također može suočiti sa svojim strahovima kako bi ih prevladao. Često kažem svojim klijentima: “Ne bježite od straha, nego mu se okrenite i pokažite strahu svoje zube.” U jako tjeskobnim situacijama roditelj može pokušati stati i brojati do deset. Nakon što duboko uzdahne, kaže nešto pozitivno svom djetetu i počne mijenjati svoje tjeskobne misli smirenim meditacijama koje pomažu da se unese snaga i pozitivnost u vlastiti život. Duboko disanje i meditacija odavno se koriste za olakšavanje u borbu protiv strahova.

Kako postaviti zdrave granice kao roditelj?

Zdrave granice u roditeljstvu odnose se na jasne i razumne smjernice koje roditelji postavljaju kako bi osigurali emocionalnu i fizičku sigurnost svoje djece. Postavljanje zdravih granica započinje samorefleksijom. Roditelji moraju biti svjesni vlastitih vrijednosti, potreba i očekivanja. To im pomaže u oblikovanju granica koje nisu samo logične nego i usklađene s njihovim roditeljskim stilom. Važno je da su te granice realne i primjerene djetetovoj dobi i razvojnoj fazi. Roditelji bi se trebali zapitati koja ponašanja žele poticati, a koja potisnuti, a zatim to prevesti u konkretna pravila. Osim toga, bitno je djeci jasno prenijeti te granice. To se može učiniti kroz razgovore u kojima roditelji objašnjavaju zašto određena pravila postoje i koje su posljedice ako se ta pravila prekrše. Također je korisno uključiti djecu u proces postavljanja granica kako bi se osjećala saslušano i razumjela zašto se donose određeni izbori. To im može pomoći da preuzmu veću odgovornost za vlastito ponašanje. Nije dovoljno samo uspostaviti pravila. Roditelji također moraju objasniti zašto ta pravila postoje i koja su očekivanja. Korisna komunikacija pomaže djeci da razumiju obrazloženje iza granica, što ih može motivirati da ih se pridržavaju. Osim toga, važno je da roditelji stvore okruženje u kojem se djeca osjećaju slobodno izražavajući svoje misli i osjećaje. To ne samo da potiče bolji odnos roditelja i djeteta nego i pomaže u rješavanju sukoba koji mogu nastati kad se granice prijeđu. Komuniciranjem roditelji mogu bolje odgovoriti na potrebe svoje djece i voditi ih u njihovom razvoju.

U vodiču pišete i o tome kako se ne vezati previše za dijete te ne vezati dijete za sebe. Kad je pretjerana vezanost nezdrava?

Pretjerana povezanost je kada dijete potpuno ovisi o tome što roditelj misli i ima osjećaj da je samo uz roditelja sigurno. Tada se djeca boje imaju snažnu potrebu za bliskošću i potvrdom od strane roditelja. To znači da dijete ne uči dobro što misli, osjeća i želi. Emocije su zbog toga često ekstremne prirode, zbog čega dijete može postati vrlo privrženo roditelju. S druge strane, mogu se i ljutiti na roditelje iako roditelj čini sve što može da utješi dijete. Mogu se osjećati zabrinuto i nesigurno zbog odnosa i skloni su pokazivanju ambivalentnog ponašanja kroz to da ponekad traže bliskost, a ponekad se žele distancirati od roditelja. Mislim da je velik broj roditelja doživio scenu kada dijete plače i gura roditelja od sebe, kao i mlade u pubertetu koji se bune i gunđaju, galame i svađaju. Roditelj trči da mu ugodi, a dijete je sve gore. To nije ništa drugo nego djetetov signal da želi prostor. A ako je roditelj pretjerano povezan sa svojim djetetom, znači da je roditelj izgubio sebe i živi samo za svoje dijete. Nezdravo je da se roditelj bavi djetetom do te mjere da ima sve pod kontrolom: djetetovo ponašanje, interese, želje, oblačenje, izbor prijatelja… Međutim, zdrava vezanost itekako je važna i treba postojati između djeteta i roditelja. To znači da se dijete usuđuje samostalno istraživati, ali i ponovno traži roditelja radi sigurnosti i utjehe kada doživljava stres ili neuspjeh. Djeca sa zdravom vezanošću vjeruju svojim roditeljima. Osjećaju se ugodno istražujući svoju okolinu, znajući da se uvijek mogu osloniti na podršku svojih roditelja u stresnim vremenima. Znaju se nositi sa svojim emocijama, sa ili bez pomoći roditelja, i imaju zdrave odnose s drugima.

Kako prepoznati talente kod djeteta i razvijati ih?

Djeci je potreban prostor za isprobavanje različitih stvari. Tako isprobavajući na površinu isplivavaju talenti. Kada dijete radi nešto s velikom lakoćom i rado pristupa nečemu, velika je vjerojatnost da je baš to talent. Ne moraju se organizirati skupi hobiji da bi se to otkrilo, može se početi s malim stvarima. Djetetu koje voli crtati trebaju različite vrste papira, olovki i boja. Ako dijete voli glazbu, lijepo ga je upoznati s raznim instrumentima putem besplatne probne lekcije ili glazbene aplikacije. Djetetu koje je aktivno treba dati priliku da trči vani, penje se i isprobava različite sportove. Važno je da su materijali i iskustva dostupni, ali da im se ne nameću. Dijete je spremno za izražavanje svojih talenata kad pokaže interes za njih. Kada dijete samo pokazuje interese, zadatak roditelja je da osluškuje kad je podrška potrebna. Ako je dijete osjetilo talent, ono samo traži put jer ga svaki novi korak inspirira i potiče na sljedeći. Roditelji moraju biti obazrivi, ne smiju ih ponijeti njihova očekivanja i ne smiju dijete time opterećivati. Može se dogoditi da talent tada pada u vodu.

Kako razgovarati s djecom o osjetljivijim temama poput smrti ili seksualnosti?

Mnogim roditeljima zastrašujuće je razgovarati sa svojim djetetom o smrti ili seksualnosti. Međutim, razgovor o smrti ne mora biti težak ili strašan. Svaki trenutak može biti početna točka. Ako dijete vidi mrtvu bubamaru, to je divna prilika da se smrt integrira u razgovor na svakodnevni način: “Gle, malo stvorenje se više ne miče. Mrtvo je.” Smrt je dio života. Otvorenim razgovorom o njoj, ona ne postaje tema koja opterećuje, već sastavni dio postojanja. Iz ovih razgovora može proizaći i nešto lijepo: povezanost. Ljubav često postaje vidljiva oko oproštaja i gubitka. Ljudi dijele uspomene, izražavaju što im je netko značio i pronalaze se u tuzi, kao i u ljubavi. Ako roditelj stvori prostor za ovakve razgovore, dijete će to osjetiti. To stvara atmosferu u kojoj su pitanja dobrodošla i emocije su dopuštene. U takvom okruženju djeca uče da je razgovor o životu, gubitku i oproštajima normalan i da nisu sami. Na isti način trebalo bi razgovarati i o seksualnosti. Djeca i mladi bi trebali razgovarati s roditeljima kod kuće o svojim tijelima, vezama, seksualnosti i različitosti. Važno je da se u svim tim razgovorima uzmu u obzir dob i razvoj djece jer su različita pitanja i teme centralne u različitim životnim fazama.

Kako se postaviti prema vršnjačkom nasilju, posebno ako ga naše dijete doživljava?

Prije svega roditelj ne treba zanemariti ako se dijete ponaša povučeno ili ne želi u školu ili na igralište. To bi mogao biti prvi signal da dijete možda doživljava neku vrstu vršnjačkog nasilja. Jako je važno da roditelji ne gube kontakt sa svojim djetetom. Ako je dijete zlostavljano, može se desiti da dijete priča jednu priču, a iza te priče se krije nešto drugo. Zbog toga je važno da dijete može izgovoriti i ispričati što više moguće. Roditelj ne treba reagirati zastrašujuće, već umirujuće, jer u tom djetetu treba skrb i zaštita. Važno je i da su učitelji upoznati i svjesni toga što se desilo, da bi se dobro pripremili za učinkovito reagiranje na to nasilje u školi. Postoje i razne intervencije i programi koji se usredotočuju na pozitivnu ili povezujuću školsku klimu. Najvažnije da se dijete osjeća u kući i školi prihvaćeno i da mu se da do znanja da ga se razumije.

Što u slučaju da je naše dijete ono koje vrši nasilje nad nekim? Kako razvijati empatiju kod djeteta?

U ovom slučaju se radi o djetetu s jako malo ili nimalo empatije. Roditelji su odgovorni za to. Pojam “roditelji” odnosi se na biološke roditelje, ali i na očuhe, posvojitelje i udomitelje. Dakle, roditelji se moraju zapitati: što ne funkcionira u obitelji? Zašto dijete nema empatiju? Ima li malo pažnje od roditelja, ili ga pažnja guši, ili je preuzelo ponašanje grupe kojoj pripada? Djeca i mladi imaju potrebu pripadnosti. Ako taj osjećaj nemaju u svom domu, to traže na ulici i u drugim grupama, u kojima traže svoje mjesto i moraju opstati. A borba za opstanak je najčešće nasilje. Što raditi? Davati djetetu pažnju i razvijati empatiju. Razvoj empatije se ne dešava automatski. Empatija je vještina koja se može naučiti. Djeca koja odrastaju u okruženju u kojem se prakticiraju ljubaznost i poštovanje imaju tendenciju  efikasnije razvijati ovu sposobnost.

Što učiniti ako se partnerov stil odgoja kosi s našim?

Razlike u stilovima roditeljstva postoje u skoro u svim obiteljima. To ima smisla: oba partnera imala su različito odrastanje, dakle, različita iskustva pa samim time i uvjerenja. Postaje teško kad su te razlike ne samo primjetne u odgoju nego i stoje između partnera. Najbolje što se može učiniti jest o tome razgovarati u tihom trenutku, a ne usred sukoba. Treba razgovarati otvoreno i bez osuđivanja. Na primjer, mogli biste početi s: “Primjećujem da različito reagiramo na određene situacije s našom djecom i o tome bismo trebali popričati.” Objasnite zašto ne želite kažnjavati i navedite što radite. Također pitajte partnera o njegovim motivacijama. Ponekad pomaže da se partneri slože oko situacija u kojima dosljedno koriste isti pristup, a u kojima im nije problem ako djeca dožive razliku. Sve dok je osnova – vrijednosti, pravila i ljubav – ista kod oba roditelja, djeca mogu sasvim dobro podnijeti male razlike u stilu odgoja.

Što smatrate najvažnijim u odgoju vlastite djece, na što ste najponosniji?

Moj suprug i ja dali smo sve troje djece prostora da se razvijaju svako na svoj način. Podržavali smo ih u njihovim talentima i da sami otkriju svoje misije. To smatram najvažnijim. Uvijek smo ih poticali da budu što je više moguće svoji. Podržavali smo ih, i još uvijek ih podržavamo, da biraju život za sebe. Jer ako su dobri za sebe, sretni i koriste svoje talente, doprinose sebi, svojoj obitelji, zajednici, državi u kojoj žive pa čak i planeti. Ja vjerujem da smo mi svi baš iz tog razloga rođeni. Da kroz svoje talente damo doprinos većoj cjelini.

Za kraj, da morate dati samo jedan savjet roditeljima koji svoju djecu žele odgajati na svjestan način, koji bi to savjet bio?

Roditeljima bih savjetovala da svoje dijete vide kao jedinstvenu i cjelovitu osobu, a izazove u roditeljstvu kao priliku i za vlastiti rast i razvoj. Fokus ne treba biti na kontroli djetetovog ponašanja i kreiranju njegove budućnosti po roditeljskim pravilima i očekivanjima. Trebao bi biti na uzajamnoj suradnji i pomoći djetetu u izgradnji njegovog osobnog života, iz njegovih želja i ambicija.

Foto: Pexels